Zove me ovih dana prijateljica iz Istre. Izbjeglica iz Beograda, banjalučkih korijena, nakon kalvarije po Evropama i Hrvatskoj, tamo se na koncu trajno nastanila, djeca ostala, također trajno, u inozemstvu. ''Nemam s kim podijeliti slike koje mi se vraćaju kada gledam te scene iz Makedonije. Prisjećam se lutanja, najlonskih vrećica, oca pred Crvenim križem u Zagrebu, odbijanja da stane u tu tužnu kolonu...Sada su ovdje svi ravnodušni''.
Svjedočila sam djeliću njezinog puta iz 90-tih.
Stotine tisuća ljudi iz nekadašnje Jugoslavije trajno su promijenili svoje adrese. Kako im je bilo, kako im je sada? Kakvi smo mi danas? Je li s vremenom izblijedilo i naše suosjećanje?
Svijet se u ovih dvadesetak godina promijenio, geostrateški interesi i preraspodjela moći potisnuli su sve tradicionalne oblike zajedništva i solidarnosti. U agendi Evropske komisije za rješavanje aktualne imigrantske krize na prvom mjestu ispravno i posve načelno stoji da treba rješavati korijene. Ali sloge oko toga u čemu su korijeni nema. Bez toga nema ni trajnog rješenja.
Je li sada prekasno za rasprave o karakteru i dometima zapadnih intervencija, vojnih ili političkih, u Iraku, Afganistanu, Siriji, Egiptu, Libiji? O olakim savezništvima s radikalnim miltantima iz čijih su redova nastale najopakije fundamentalističke terorističke skupine, uključivši i ISIL? O podržavanju pa napuštanju Kurda? O savezništvima s Turskom, Saudijskom Arabijom i nekim drugim zemljama koje su se potom odlučile na vojno ostvarivanje vlastitih ciljeva na Bliskom istoku? U čijim su rukama nafta i ostale sirovine, tko ih kupuje od terorističkog ISIL-a? Uz diktatorske režime, nema li i zapadne krivice za milijunsku rijeku izbjeglica?
Bez tih odgovora, nema izgleda za trajno rješenje. Strateški plan koji se u Bruxellesu stalno najavljuje teško je donijeti zbog suprotstavljenih interesa. Zemlje se ponašaju stihijski, često sebično i neusklađeno. Pri tome, one najveće, poput Velike Britanije i Njemačke, zastupaju prilično udaljene stavove.
Iz toga slijedi i praksa u pojedinim zemljama. Prisjetimo se prvotne reakcije Italije, Grčke, potom Mađarske, Slovačke.
Kao rezultat stihije u institucijama EU, u evropskim zemljama raste ksenofobija, zatvaranje, pa i napadi na potencijalne izbjegličke kampove i nastambe.
Konglomeracija od 550 milijuna stanovnika sigurno može prihvatiti više stotina tisuća migranata bez opasnosti za svoj način života, poredak i sigurnost.
Priče o integraciji naglo padaju u zaborav. A milijuni migranata ugradili su sebe u današnji prosperitet najvećeg broja zemalja Unije.
Sada je izbjeglički val usmjeren prema Balkanu kao tranzitnom području. Na toj ruti očaja još nema Hrvatske. Kada se mađarski zid uskoro završi, Hrvatsku bi mogle preplaviti izbjegličke kolone. Srbija je već najavila njihovo preusmjeravanje prema Hrvatskoj, ali do toga bi moglo doći i spontano. Nitko se ne usudi prognozirati razvoj događaja.
Premijer Zoran Milanović najavljuje da će Hrvatska, ako se dogodi humantitarna kriza većih razmjera, pomoći u skladu sa svojim mogućnostima, apelira na solidarnost i ljudskost građana. Prema planu Evropske komisije iz travnja, Hrvatska se obvezala prihvatiti 550 migranata, sada je vjerojatno riječ o daleko većem broju ljudi. Priznao je da strateškog plana nema, kao što ga uostalom nema ni Evropa.
U javnosti se spominju moguća prihvatilišta u napuštenim kasarnama i tvornicama, u pravilu riječ je o devastiranim objektima. Priprema se Crveni križ, neke lokalne zajednice počinju o tome razgovarati. Tako u Osijeku, na primjer, kažu da su spremni. Neki se gradovi i općine protive smještaju izbjeglica. Manje desničarske političke stranke odbijaju prihvat izbjeglica s tipičnom protuimigrantskom retorikom – Hrvatska ima svojih beskućnika, podignimo zid poput Mađarske, zašto nisu ostali braniti svoje zemlje, koliko je među njima terorista i sl.
Nema ozbiljnih istraživanja javnog mnijenja, tek nekoliko medijskih anketa ukazuje da građani više nisu nego jesu skloni prihvatiti izbjeglice. U anketi portala RTL-a 44 posto građana smatra da Hrvatska ne treba prihvatiti i pomoći izbjeglicama, 30 posto drži da treba, a ostali su neodlučni.
Za sada je izostala osmišljena mobilizacija javnosti i koordinirano djelovanje svih institucija države i civilnog sektora.
Prije nešto više od 20 godina Hrvatska je bila preplavljena izbjeglicama i prognanicima. U pojedinim razdobljima 1990-tih bilo ih je i više od 500.000. Bez obzira na brojne probleme i teškoće, država se organizirala, solidarnost je bila visoko razvijena. Svatko je imao krov nad glavom, nitko nije gladovao. Deseci tisuća tih izbjeglica ostali su trajno u Hrvatskoj. Ostavimo ovom prigodom po strani da je tu bilo i osmišljenog etničkog inženjeringa. Izbjeglice iz Hrvatske za vrijeme rata prihvatile su brojne evropske zemlje, nisu gradile zidove niti zatvarale granice.
To je još bila Evropa kojoj se vjerovalo i težilo.
