Piše: Ines Šaškor
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Doajen hrvatskog novinarstva, nogometni komentator Anton Samovojska, izjavio je ovih dana: ''Utvaram da sam bio tinejdžer u najljepše doba civilizacije, a to su šezdesete''.
Izložba ''Šezdesete u Hrvatskoj – mit i stvarnost'', autora povjesničara umjetnosti Zvonka Makovića, emotivni je i intelektualni izazov. Kada se uđe u prekrasno zdanje Hermanna Bolléa, zagrebački Muzej za umjetnost i obrt, i susretne s predmetima, slikama, skulpturama, knjigama i plakatima iz svoje mladosti objektivnost je na velikoj kušnji.
S plakata izložbe smiješe se manekenke Nuša Marović i Irena Uhl. Poziraju u kupaćim kostimima među prodavačicama i kupcima na zagrebačkoj tržnici Dolac. Uskoro je Nuša Marović otišla u Pariz i postala model Yvesa Saint Laurenta i Guya Larochea, a prodavačice i kupci krenuli su u avanturu nadolazećeg potrošačkog društva. Najprije u Trst, a potom i u prve butike.
Danas je po kupovnoj moći Hrvatska na dnu Evropske unije.
Godine 1960. zagrebačka tekstilna tvornica Kamensko izvezla je u SAD i u Zapadnu Evropu dva milijuna košulja. Tvornica konca Dalmatinka iz Sinja opskrbljivala je 60 posto jugoslavenske tekstilne industrije i izvozila diljem svijeta. Njezin je nereflektirajući konac ugrađen u kotače aviona AWACS. Za tekstilnu tvornicu Nada Dimić modele je kreirala evropski poznata Žuži Jelinek.
Danas su te tvornice, poput tisuća drugih, nestale u prahu i pepelu. Neke i doslovno.
Industrija, osobito elektronska, građevinarstvo, poljoprivreda, urbanizam i arhitektura, doživljavale su procvat. Atomski fizičar Branimir Marković, jedan od utemeljitelja Instituta Ruđer Bošković, nepune dvije godine poslije pronalaska lasera konstruirao je prvi laser na ovim prostorima.
Umjetnička produkcija, na solidnim predratnim osnovama, obogaćena avangardom, dosegla je neke istinske vrhunce. Iz vitrina se smiješi Oscar za Vukotićevog "Surogata", prvi neamerički Oscar uopće za crtani film. Tu je i "Profesor Baltazar", nenadmašeni serijal Zagreb-filma, plakat za Bulajićevu Neretvu, nominiranu za Oscara, kojeg je oslikao Pablo Picasso. Zagrebački biennale suvremene glazbe ugošćavao je najveće živuće skladatelje i izvođače.
Podignut je monumentalni spomenik narodnooslobodilačkoj borbi kod Kamenske u Slavoniji, rad Vojina Bakića, remek-djelo svoje vrste, vandalski srušen 1992. godine. Podignut je i spomenik u Jasenovcu, djelo Bogdana Bogdanovića, počela je izgradnja spomenika na Kozari, autora Dušana Džamonje.
Završava se tisuću kilometara Jadranske magistrale, turizam se omasovljuje. U Dubrovniku gostuju Karajan, Richter, Ojstrah, Rostropovič. Judi Dench je Ofelija na Lovrjencu. I Ljuba Tadić Othello.
Mediji se okreću tržištu, rastu tiraže, pojavljuje se stidljivi pluralizam. Pojava Starta i Studija, uspon VUS-a. Omladinski tisak postaje politički relevantan.Pokreće se filozofski časopis Praxis koji stječe svjetsku reputaciju. Televizija Zagreb stvara prve velike serije, počinje Smojino Naše malo misto.
Jugoton je najveća tvornica gramofonskih ploča u Jugoslaviji. Prvi rock-albumi, prvi album Arsena Dedića.
Politički kontekst na izložbi je diskretno prisutan fotografijama podsjećajući na ključna zbivanja. Vrijeme je to Hladnog rata, kubanske krize, pobune 1968., sovjetske agresije na Čehoslovačku. Čovjek se spustio na mjesec, tehnološka revolucija grabila je velikim koracima. Kod kuće, vrijeme je to svjetske afirmacije Jugoslavije, pokreta nesvrstanosti, prvih prodora domaće industrije u inozemstvo. Dvije poluuspješne privredne reforme otvorile su krupna razvojna pitanja tadašnjeg socijalističkog društva. Popratne pojave – nezaposlenost i masovni odlazak radnika u inozemstvo – mijenjali su socijalnu dinamiku društva. Pad Aleksandra Rankovića liberalizirao je politički život ali i republički etatizam. U Hrvatskoj na visoke funkcije dolaze Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika ponovno otvara nacionalno pitanje.
Šezdesete u Hrvatskoj završavaju s – 1971. godinom.
Izložba ''Šezdesete u Hrvatskoj'' kroz svojih 400-tinjak eksponata oslikava jedno vrijeme i jednu obećavajuću epohu. Na izlaznim vratima stoji poznati šezdesetosmaški natpis: ''Budimo realni – tražimo nemoguće!''.
Ovakve izložbe osvježavaju, osnažuju memoriju. Pokazuju da se živjelo, stvaralo, borilo, lutalo; da smo kritički valorizirajući vlastita i iskustva svojih starijih generacija kao ljudi bogatiji i ispunjeniji.U vremenu u kojemu živimo s najviših se adresa pokušava uvjeriti ljude da nemaju drugog utemeljenja osim onog iz 1990-tih i Domovinskog rata, da su ''repa bez korijena''. Zaslijepljenost nacionalnom državom nastoji prebrisati prethodne epohe. To osiromašuje, onesposobljava ljude da se suoče sa svijetom.
Da li slučajno, ili čista ironija, čuvena MoMA u New Yorku 15. srpnja otvara izložbu pod naslovom “Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980”. Bit će predstavljena monumentalna djela Bogdana Bogdanovića, Vjenceslava Richtera, Juraja Neidhardta, Drage Galića, Borisa Magaša, Ede Ravnikara, Milice Šterić, Svetlane Kane Radević. Organizatori u katalogu navode da je jugoslavenska arhitektura, ''manifestirala radikalnu raznolikost, hibridnost i idealizam koji su karakterizirali i samu jugoslavensku državu''.
Pišući povodom izložbe ''Šezdesete u Hrvatskoj'' književnik i novinar Jurica Pavičić pozabavio se fenomenom kultnog crtića "Profesor Baltazar". On je nastao u kontekstu socijalizma i samo tamo je i mogao nastati. Ne treba ga reciklirati, piše Pavičić. ''Treba ući u te velike, široke i veličanstvene cipele koje su nam ostavile 60-te. Svaku kulturnu politiku u Hrvatskoj – koja god bila – treba mjeriti samo i jedino po tome.Treba mjeriti po tome je li stvorila svog Baltazara''.
Nije, ili da budemo malo optimistični – još nije.
Facebook Forum