Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj 1990. godine predizborne ankete su teško omanule. Pokazivale su značajnu prednost reformiranih komunista, a uvjerljivo je pobijedio HDZ. Treća tadašnja opcija – Koalicija narodnog sporazuma – dobila je daleko manje od prognoza.
Drugi put ankete su podbacile na predsjedničkim izborima 2000. godine, kada je Stipe Mesić iz drugog plana nadmašio favoriziranog Dražena Budišu.
Treći put to se dogodilo na netom održanom prvom krugu predsjedničkih izbora. Sadašnjem predsjedniku Josipoviću desetak dana prije izbora ankete su davale najmanje 12 posto prednosti pred glavnom izazivačicom Kolindom Grabar-Kitarović.
Pogriješile su ne samo kod Josipovića, koji je dobio daleko manje glasova, nego i kod ostalih kandidata – Kolinda Grabar-Kitarović je osvojila nešto više, Milan Kujundžić nešto manje, a Ivan Sinčić daleko više.
U prvom i drugom slučaju stvari su bile jasne – 1990. na djelu je bila totalna promjena političkog sustava i oprez građana kod izjašnjavanja. 2000-te godine birači su dali povjerenje onome koji je nudio radikalni razlaz s dotadašnjim krahiranim modelom.
Što se dogodilo u nedjelju 28. prosinca?
Tri-četiri faktora neovisno jedan od drugoga spojili su se u jedinstveni trend, trend iznenađenja.
Tijesna razlika Josipovića i Grabar Kitarović, mnogo protestnih glasova
Tijesna razlika Josipovića i Grabar Kitarović, mnogo protestnih glasova
Kandidati lijevog i desnog centra Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović idu u drugi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Manje od 1 i po posto razlike između prvoplasiranog Josipovića i drugoplasirane Kolinde Grabar Kitarović i 16 i po posto protestnih glasova za Ivana Sinčića najveća su iznenađenja ovog kruga izbora. Više o rezultatima pročitajte OVDJE
Dogodio se anonimus Ivan Sinčić. Udžbenički primjer protestnog glasanja. Njemu je tek završno televizijsko sučeljavanje otvorilo nacionalnu arenu. Pogodio je metu – golemo socijalno nezadovoljstvo plus zasićenost cjelokupnom političkom kastom učinilo je da se širom otvore vrata onome tko lupa po strankama, bankama, tajkunima, pravosuđu i više-manje svim institucijama. Ne vjerujem da ga njegovi birači stvarno vide na Pantovčaku, vjerojatno mu ne bi dali niti da im vodi obiteljski biznis a kamoli državu. Ali, protestno glasanje je uvijek poruka. Ona je ovaj put bila snažna. Gledajući zemljopisni raspored Sinčićevih glasača oni se u značajnoj mjeri poklapaju s Josipovićevim. Sadašnji je predsjednik izgubio dio svojih birača na račun razbarušenog anarhista. Ključno pitanje drugog kruga za Josipovića je – može li barem dio tih glasova privući na svoju stranu.
Potom, dogodio se i izuzetno mlaki i u pozitivne ankete uljuljkani Josipović. Breme neuspješne vlade bio mu je teški teret s kojim nije znao što da radi. Nije uspio nametnuti velike i značajne teme, one u kojima je objektivno superioran. Banalna kampanja za teme je imala banalne stvari.
Zatim, treba reći da je Kolinda Grabar-Kitarović što je kampanja dalje odmicala popravljala svoj nastup i više nije radila katastrofalne greške kao u startu. Obraćala se javnosti s programom koji je širi od onoga njezine stranke i to je imalo učinka. Naravno da je riječ o demagogiji, jer je stranka za nju izabrala upravo tu ulogu, ali izbori su uvijek pomalo i demagogija.
Sljedeći faktor (polu)iznenađenja je neuspjeh kandidata krajnje desnice Kujundžića. Pokazalo se da je biračko tijelo na koje je računao suštinski biračko tijelo HDZ-a, baš kao što je i on sve donedavno bio član te stranke. Kujundžić je otprilike izgubio onoliko predviđenih glasova koliko ih je Grabar-Kitarović dobila.
I na koncu, dogodili su se demoralizirani SDP i osokoljeni HDZ. Prvi su u padu, drugi u usponu. Stječe se dojam da je vladajuća koalicija preko volje sudjelovala u kampanji svoga kandidata, dok je oporbeni HDZ zaključio da su im ovi izbori najvažniji ulog za buduće parlamentarne izbore i tako su se organizirali i vodili kampanju. Njihove birače nije smetalo što su im brojni ministri po zatvorima ili pod optužbama, a stranka osuđena. Birače SDP-a pokolebala je vidljiva nesposobnost i podijeljenost njihovog vodstva.
Drugi krug bit će zanimljiv i neizvjestan. Za očekivati je jače svjetonazorsko sučeljavanje i kvalitetnije rasprave.
Već je primijećeno da je završilo razdoblje relativnog nacionalnog konsenzusa koji je vladao u vremenu pristupanja Evropskoj uniji. Kriza se produbila, zajednički ciljevi više nisu vidljivi. Nastupa novo vrijeme konfrontacije.
Hoće li pobijediti strah od povratka na staro, na devedesete, ili nostalgija za tim vremenima?
Jer, o realnoj budućnosti se do sada nije mnogo govorilo.
A trebalo je.
Hrvatska je sada suočena s izborom između Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović.
Preciznije rečeno, između Ive Josipovića i Tomislava Karamarka.
