Evropu trese fenomen Beppe Grillo. Taj je talijanski komičar i bloger, osvojivši na parlamentarnim izborima sa svojom ne-strankom ''Pet zvijezda'' prvo mjesto i gotovo 9 milijuna glasova, uzdrmao temelje poretka. Zabrinuli su se najveći centri moći, Bruxelles, burze i tko zna tko još sve.
Analiziraju se korijeni i moguće posljedice ovakvog izbora talijanskog elektorata.
Beppe Grillo se nije pojavio niotkud. Već je prisutan na lokalnim izborima nekoliko godina i stalno mu je rasla potpora. Ovo je bio prvi i, pokazalo se, trijumfalni, izlazak na nacionalnu scenu. Kriza talijanskih stranaka koja traje desetljećima, fenomen Silvio Berlusconi koji je poharao demokratske institucije, ekonomski kolaps Italije i pakt establišmenta koji je šutke prihvatio iz EU nametnutu vladu Marija Montija, iznjedrili su na koncu pokret koji je sve dotadašnje elite poslao u povijest. Za sada samo verbalno, a što će se stvarno dogoditi, tek treba vidjeti.
Izravna komparacija hrvatskih i talijanskih prilika nemoguća je i bila bi neozbiljna.
Zanimljiv je fenomen. Kako to da se u krizi građani odlučuju za totalnu nepoznanicu?
Globalna kriza učinila je bogate bogatijima, siromašne siromašnijima. Najveći su gubitnici srednji i niži slojevi društva, a osobito mladi. Njihova je perspektiva turobna. Političke elite spašavale su poredak i svoje mjesto u njemu. Nije pronađena formula koja bi garantirala boljitak većini.
Je li došao trenutak kada ljudi osjećaju da nemaju više što izgubiti osim svojih okova, kako bi kazali stari marksisti?
Ili su naprosto detektirali najslabiju kariku poretka – politiku?
Politička se klasa sve više doživljava kao jedinstveni otuđeni blok, neovisno o različitim programskim i vrijednosnim utemeljenjima, političkoj filozofiji i praksi. To naravno nije dobro za demokraciju, ali je logična posljedica nesposobnosti političke klase da rješava krizu.
Sve veći broj građana uvjeren je da politika, a to znači i sustav i njegovi akteri, nije u stanju preokrenuti negativne ekonomske, socijalne i političke tokove. Građani su izopćeni od stvarnog odlučivanja, pa i participacije u odlučivanju.
Takvo rasprostranjeno javno mišljenje plodno je tlo za pokrete i pojedince koji se ne uklapaju u ustaljeni poredak. To je i izazov i opasnost.
Posljednjih godina u Evropi i u svijetu obnavljaju se vaninstiucionalni masovni pokreti koji preispituju temelje društvene organizacije, pa i svjetskog poretka . Najčešće nemaju konzistentan politički program i brojni katedarski analitičari smatraju ih nedoraslima, konfuznima i nedjelotvornima. Ali svijet se promijenio, na ljude više ne utječu samo tradicionalne institucije.
Neki od tih pokreta odlučili su se i na klasično političko djelovanje, poput sudjelovanja na izborima. Dobili smo grčki i talijanski fenomen, uz još poneke primjere snažnog prodora na nacionalnu političku scenu dojučerašnjih uličnih ili internetskih aktivista.
Hrvatska je po mnogo čemu na repu globalnih gibanja, ali se nukleusi novog političkog okupljanja stvaraju. ''Fejsbuk'' prosvjedi, nošeni valom sličnih protesta u svijetu, okupljali su prije dvije godine nekoliko tisuća ljudi. Zamrli su nakon mjesec-dva dana. Sudionici nisu smatrali potrebnim, ili nisu bili u stanju, stvoriti širu platformu od one koja je pozivala na suprotstavljanje političkoj klasi kao takvoj. Ta su okupljanja ipak ostavila tragove u svijesti građana. Među mladima, osobito u sveučilišnoj zajednici, polako se oblikuje jedan novi tip aktivizma koji korespondira sa svjetskim temama. Za sada ostaje zatvoren na tribinama, rubnim medijima, časopisima i internetskim forumima.
Zaoštravanje ekonomske krize i nesposobnost političara da pruže neku realnu perspektivu pojačali su društvenu apatičnost i otklon od polititke. Dvije glavne stranke u Hrvatskoj - SDP i HDZ - veoma loše stoje u percepciji javnosti.
Prvu se doživljava kao pretežno nesposobnu, a drugu kao korumpiranu.
To je podloga na kojoj i u Hrvatskoj nastaju politički pokreti koji počivaju u suprotstavljanju stranačkom establišmentu.
Najbliži talijanskom primjeru s Beppom Grillom je slučaj uspona umirovljenog svećenika don Ivana Grubišića. Iako daleko manje radikalan od Grilla, Grubišić jača svoj politički utjecaj na antistranačkoj platformi, zagovarajući svojevrsno pročišćenje političkog života od korumpiranih stranaka i političara. Prije petnaestak godina, zajedno s pokojnim akademikom Ivanom Supekom, zagovarao je svojevrsnu volonterizaciju Sabora, tražio je da se politički rad u parlamentu ne plaća. To je tada dočekano s podsmjehom. Ali Grubišić nije odustajao, pa i kada mu je zbog kritika Crkve, oduzet svećenički status.
Glatko je prošao na parlamentarnim izborima i odmah bitno smanjio svoju plaću. Sada se priprema i za lokalne izbore. Program njegovog pokreta više nalikuje na moralni kodeks nego na operativni politički program, ali rejting mu raste.
I dok su pojave poput don Ivana Grubišića benigne i društveno dobrodošle, jer obogaćuju javni dijalog i promišljanje politike kao općeg dobra, na istom resantimanu protiv etabliranih stranaka rađaju se i posve drugačiji pokreti. S gotovo istom retorikom protiv vodećih političkih stranaka, u Slavoniji već više godina profitira Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (HDSSB), regionalna stranka čiji je utemeljitelj osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš.
''Protustranački'' su intonirani programi i kampanje mnogih političara –populista. Od redikuloznog splitskog gradonačelnika Keruma i vještijeg zagrebačkog Bandića, do manjih desnih i lijevih stranaka koji na antistranačkoj retorici grade – vlastite stranke ili pokrete, a sebi korist.
Predstojeći lokalni izbori, za očekivati je, bit će u znaku osporavanja glavnih političkih stranaka kao najodgovornijih za krizu.
Nije da nisu, ali alternativa ne ulijeva povjerenje.
Pri tome je najvažnije pitanje: postoje li demokratski filteri koji mogu podnijeti ''talasanje'' temelja?
U Hrvatskoj su ti filteri tanašni i propusni. A i temelji su tanki.
Analiziraju se korijeni i moguće posljedice ovakvog izbora talijanskog elektorata.
Beppe Grillo se nije pojavio niotkud. Već je prisutan na lokalnim izborima nekoliko godina i stalno mu je rasla potpora. Ovo je bio prvi i, pokazalo se, trijumfalni, izlazak na nacionalnu scenu. Kriza talijanskih stranaka koja traje desetljećima, fenomen Silvio Berlusconi koji je poharao demokratske institucije, ekonomski kolaps Italije i pakt establišmenta koji je šutke prihvatio iz EU nametnutu vladu Marija Montija, iznjedrili su na koncu pokret koji je sve dotadašnje elite poslao u povijest. Za sada samo verbalno, a što će se stvarno dogoditi, tek treba vidjeti.
Izravna komparacija hrvatskih i talijanskih prilika nemoguća je i bila bi neozbiljna.
Zanimljiv je fenomen. Kako to da se u krizi građani odlučuju za totalnu nepoznanicu?
Globalna kriza učinila je bogate bogatijima, siromašne siromašnijima. Najveći su gubitnici srednji i niži slojevi društva, a osobito mladi. Njihova je perspektiva turobna. Političke elite spašavale su poredak i svoje mjesto u njemu. Nije pronađena formula koja bi garantirala boljitak većini.
Je li došao trenutak kada ljudi osjećaju da nemaju više što izgubiti osim svojih okova, kako bi kazali stari marksisti?
Ili su naprosto detektirali najslabiju kariku poretka – politiku?
Politička se klasa sve više doživljava kao jedinstveni otuđeni blok, neovisno o različitim programskim i vrijednosnim utemeljenjima, političkoj filozofiji i praksi. To naravno nije dobro za demokraciju, ali je logična posljedica nesposobnosti političke klase da rješava krizu.
Sve veći broj građana uvjeren je da politika, a to znači i sustav i njegovi akteri, nije u stanju preokrenuti negativne ekonomske, socijalne i političke tokove. Građani su izopćeni od stvarnog odlučivanja, pa i participacije u odlučivanju.
Takvo rasprostranjeno javno mišljenje plodno je tlo za pokrete i pojedince koji se ne uklapaju u ustaljeni poredak. To je i izazov i opasnost.
Posljednjih godina u Evropi i u svijetu obnavljaju se vaninstiucionalni masovni pokreti koji preispituju temelje društvene organizacije, pa i svjetskog poretka . Najčešće nemaju konzistentan politički program i brojni katedarski analitičari smatraju ih nedoraslima, konfuznima i nedjelotvornima. Ali svijet se promijenio, na ljude više ne utječu samo tradicionalne institucije.
Neki od tih pokreta odlučili su se i na klasično političko djelovanje, poput sudjelovanja na izborima. Dobili smo grčki i talijanski fenomen, uz još poneke primjere snažnog prodora na nacionalnu političku scenu dojučerašnjih uličnih ili internetskih aktivista.
Hrvatska je po mnogo čemu na repu globalnih gibanja, ali se nukleusi novog političkog okupljanja stvaraju. ''Fejsbuk'' prosvjedi, nošeni valom sličnih protesta u svijetu, okupljali su prije dvije godine nekoliko tisuća ljudi. Zamrli su nakon mjesec-dva dana. Sudionici nisu smatrali potrebnim, ili nisu bili u stanju, stvoriti širu platformu od one koja je pozivala na suprotstavljanje političkoj klasi kao takvoj. Ta su okupljanja ipak ostavila tragove u svijesti građana. Među mladima, osobito u sveučilišnoj zajednici, polako se oblikuje jedan novi tip aktivizma koji korespondira sa svjetskim temama. Za sada ostaje zatvoren na tribinama, rubnim medijima, časopisima i internetskim forumima.
Zaoštravanje ekonomske krize i nesposobnost političara da pruže neku realnu perspektivu pojačali su društvenu apatičnost i otklon od polititke. Dvije glavne stranke u Hrvatskoj - SDP i HDZ - veoma loše stoje u percepciji javnosti.
Prvu se doživljava kao pretežno nesposobnu, a drugu kao korumpiranu.
To je podloga na kojoj i u Hrvatskoj nastaju politički pokreti koji počivaju u suprotstavljanju stranačkom establišmentu.
Najbliži talijanskom primjeru s Beppom Grillom je slučaj uspona umirovljenog svećenika don Ivana Grubišića. Iako daleko manje radikalan od Grilla, Grubišić jača svoj politički utjecaj na antistranačkoj platformi, zagovarajući svojevrsno pročišćenje političkog života od korumpiranih stranaka i političara. Prije petnaestak godina, zajedno s pokojnim akademikom Ivanom Supekom, zagovarao je svojevrsnu volonterizaciju Sabora, tražio je da se politički rad u parlamentu ne plaća. To je tada dočekano s podsmjehom. Ali Grubišić nije odustajao, pa i kada mu je zbog kritika Crkve, oduzet svećenički status.
Glatko je prošao na parlamentarnim izborima i odmah bitno smanjio svoju plaću. Sada se priprema i za lokalne izbore. Program njegovog pokreta više nalikuje na moralni kodeks nego na operativni politički program, ali rejting mu raste.
I dok su pojave poput don Ivana Grubišića benigne i društveno dobrodošle, jer obogaćuju javni dijalog i promišljanje politike kao općeg dobra, na istom resantimanu protiv etabliranih stranaka rađaju se i posve drugačiji pokreti. S gotovo istom retorikom protiv vodećih političkih stranaka, u Slavoniji već više godina profitira Hrvatski demokratski savez Slavonije i Baranje (HDSSB), regionalna stranka čiji je utemeljitelj osuđeni ratni zločinac Branimir Glavaš.
''Protustranački'' su intonirani programi i kampanje mnogih političara –populista. Od redikuloznog splitskog gradonačelnika Keruma i vještijeg zagrebačkog Bandića, do manjih desnih i lijevih stranaka koji na antistranačkoj retorici grade – vlastite stranke ili pokrete, a sebi korist.
Predstojeći lokalni izbori, za očekivati je, bit će u znaku osporavanja glavnih političkih stranaka kao najodgovornijih za krizu.
Nije da nisu, ali alternativa ne ulijeva povjerenje.
Pri tome je najvažnije pitanje: postoje li demokratski filteri koji mogu podnijeti ''talasanje'' temelja?
U Hrvatskoj su ti filteri tanašni i propusni. A i temelji su tanki.