Hrvatska je ispunila svoje obaveze na ''uvjerljiv, održiv i nepovratan način'', izjavio je u Zagrebu Štefan Fuele, povjerenik za proširenje Evropske unije.
Posljednji izvještaj o monitoringu je uspješan, idućih tjedana dovršit će se procesi ratifikacije u preostalim zemljama, među ostalim i u kapricioznoj Sloveniji. Izbori za Evropski parlament održavaju se 14. travnja.
Sada je posve izvjesno da će 1. srpnja Hrvatska postati članica Evropske unije.
Proces dug više od dvadeset godina je na samom kraju. Od službene kandidature proteklo je deset godina. Hrvatska je u proteklom razdoblju s pravom bila podvrgnuta oštroj kontroli. Stanje pravne države, pravosuđa, odnos prema ratnim zločinima i korupciji priječilo je brže napredovanje. Na koncu, sama je Hrvatska od toga profitirala. Danas je svakako uređenija zemlja nego što je to bila 1990-tih.
Ali nije i bogatija. Točnije rečeno, siromašnija je. I po zaposlenosti, i po standardu građana, i po produktivnosti. A što je još ozbiljnije, perspektive nisu dobre. Istoga dana kada su iz Bruxellesa stigle dobre vijesti, ozbiljni bankarski analitičari mogući ekonomski oporavak zemlje premještaju u 2015. godinu, držeći ne samo tekuću, već i iduću godinu izgubljenom. Istoga dana ministar financija Linić zadužio je zemlju u Washingtonu za novih milijardu i pol dolara. Samo zbog održavanja platne sposobnosti države u vraćanju kamata na kredite. Za utjehu, uspio je dobiti povoljnije uvjete od očekivanih, s obzirom na nedavno oboreni kreditni rejting zemlje.
U takvim okolnostima vijest o uspješno okončanom monitoringu nije naišla na neki poseban odjek. Opredjeljenje za Uniju u Hrvatskoj je standardno visoko i već davno apsolvirano.
U međuvremenu, promijenili su se i Unija i Hrvatska. Proširenje je proces koji će, nakon ulaska Hrvatske, vjerojatno biti usporen. I zbog Unije i zbog stanja u regiji. Hrvatska je izašla iz fokusa zanimanja svjetskih ''krizologa''. Vanjskopolitička stabilnost koja je uspostavljena rezultat su međusobnog utjecaja geostrateških okolnosti i opredjeljenja glavnih svjetskih faktora , kao i djelovanja već nekoliko vlada lijevog i desnog predznaka unutar Hrvatske. Koliko je u tom povoljnom raspletu proteklog desetljeća Hrvatska afirmirala sebe kao malog ali samostalnog faktora međunarodnih odnosa, koliko je poradila na samopoštovanju i na promicanju vlastitith strateških interesa, drugo je pitanje. U svakom slučaju, Hrvatska se u međunarodnim odnosima i u regiji ponaša odgovorno.
Hrvatska, međutim, ne izlazi iz začaranog kruga krize.
Ona je duboka i širi se na ukupni život i perspektive građana. Sve ostalo pada u drugi plan i prijeti poništavanju pozitivnih učinaka ulaska u Uniju.
Oslabljena ekonomija, uništena industrijska proizvodnja, nelikvidnost i dugovi čine privredu nekonkurentnom na međunarodnom tržištu.
Prilagođavanje evropskom zakonodavstvu koje je urađeno još je papirnato. Administracija nije ni bolja, niti efikasnija, pravosuđe ni brže niti kvalitetnije.
Veliki su tehnološki zaostaci, obrazovanje stagnira.
I iznad svega, nepovjerenje u političku klasu, bez obzira na konkretna politička opredjeljenja, veće je nego ikada.
Političari su se pokazali nesposobnima da riješe krizu i građani im više ne daju popust.
To je nepovjerenje povezano i sa sličnim procesima u Evropi, gdje je kriza i način njenog (ne)rješavanja duboko uzdrmalo temelje demokratske konstitucije društva.
I dok u starim demokracijama možda još prevladava uvjerenje da su institucije dovoljno snažne da prežive i nesposobne političare, u društvu poput hrvatskog, s nerazvijenim institucijama i tradicijom, to povjerenje brže i opasnije kopni.
Hrvatska u Uniju ulazi poput siromašnog studenta iz provincije koji u veliki grad stiže pun očekivanja, pomalo nesiguran u sebe i svoju sposobnost da se prilagodi običajima gospode.
Hoće li siromaštvo i nesigurnost biti hendikep ili poticaj da se dokaže, prije svega sebi, veliko je pitanje.
Na kraju ovog dugog putovanja izostalo je zadovoljstvo, ishlapio entuzijazam. Da je izvještaj Komisije bio nepovoljan, nezadovoljstva bi sigurno bilo. Ovako, ulazak u Uniju doživljava se kao samorazumljivi i pomalo zakašnjeli događaj.
Možda je to i nepravedno kada se uzme u obzir cijeli pređeni put i brojne prepreke koje su ipak savladane. Ili kada se pogledaju susjedi, potencijalni kandidati za EU, koji su i od ovog postignuća još veoma daleko.
Ali građani koji ne žive bolje i kojima perspektive nisu jasne imaju pravo i na ravnodušnost.
Posljednji izvještaj o monitoringu je uspješan, idućih tjedana dovršit će se procesi ratifikacije u preostalim zemljama, među ostalim i u kapricioznoj Sloveniji. Izbori za Evropski parlament održavaju se 14. travnja.
Sada je posve izvjesno da će 1. srpnja Hrvatska postati članica Evropske unije.
Proces dug više od dvadeset godina je na samom kraju. Od službene kandidature proteklo je deset godina. Hrvatska je u proteklom razdoblju s pravom bila podvrgnuta oštroj kontroli. Stanje pravne države, pravosuđa, odnos prema ratnim zločinima i korupciji priječilo je brže napredovanje. Na koncu, sama je Hrvatska od toga profitirala. Danas je svakako uređenija zemlja nego što je to bila 1990-tih.
Ali nije i bogatija. Točnije rečeno, siromašnija je. I po zaposlenosti, i po standardu građana, i po produktivnosti. A što je još ozbiljnije, perspektive nisu dobre. Istoga dana kada su iz Bruxellesa stigle dobre vijesti, ozbiljni bankarski analitičari mogući ekonomski oporavak zemlje premještaju u 2015. godinu, držeći ne samo tekuću, već i iduću godinu izgubljenom. Istoga dana ministar financija Linić zadužio je zemlju u Washingtonu za novih milijardu i pol dolara. Samo zbog održavanja platne sposobnosti države u vraćanju kamata na kredite. Za utjehu, uspio je dobiti povoljnije uvjete od očekivanih, s obzirom na nedavno oboreni kreditni rejting zemlje.
U takvim okolnostima vijest o uspješno okončanom monitoringu nije naišla na neki poseban odjek. Opredjeljenje za Uniju u Hrvatskoj je standardno visoko i već davno apsolvirano.
U međuvremenu, promijenili su se i Unija i Hrvatska. Proširenje je proces koji će, nakon ulaska Hrvatske, vjerojatno biti usporen. I zbog Unije i zbog stanja u regiji. Hrvatska je izašla iz fokusa zanimanja svjetskih ''krizologa''. Vanjskopolitička stabilnost koja je uspostavljena rezultat su međusobnog utjecaja geostrateških okolnosti i opredjeljenja glavnih svjetskih faktora , kao i djelovanja već nekoliko vlada lijevog i desnog predznaka unutar Hrvatske. Koliko je u tom povoljnom raspletu proteklog desetljeća Hrvatska afirmirala sebe kao malog ali samostalnog faktora međunarodnih odnosa, koliko je poradila na samopoštovanju i na promicanju vlastitith strateških interesa, drugo je pitanje. U svakom slučaju, Hrvatska se u međunarodnim odnosima i u regiji ponaša odgovorno.
Hrvatska, međutim, ne izlazi iz začaranog kruga krize.
Ona je duboka i širi se na ukupni život i perspektive građana. Sve ostalo pada u drugi plan i prijeti poništavanju pozitivnih učinaka ulaska u Uniju.
Oslabljena ekonomija, uništena industrijska proizvodnja, nelikvidnost i dugovi čine privredu nekonkurentnom na međunarodnom tržištu.
Prilagođavanje evropskom zakonodavstvu koje je urađeno još je papirnato. Administracija nije ni bolja, niti efikasnija, pravosuđe ni brže niti kvalitetnije.
Veliki su tehnološki zaostaci, obrazovanje stagnira.
I iznad svega, nepovjerenje u političku klasu, bez obzira na konkretna politička opredjeljenja, veće je nego ikada.
Političari su se pokazali nesposobnima da riješe krizu i građani im više ne daju popust.
To je nepovjerenje povezano i sa sličnim procesima u Evropi, gdje je kriza i način njenog (ne)rješavanja duboko uzdrmalo temelje demokratske konstitucije društva.
I dok u starim demokracijama možda još prevladava uvjerenje da su institucije dovoljno snažne da prežive i nesposobne političare, u društvu poput hrvatskog, s nerazvijenim institucijama i tradicijom, to povjerenje brže i opasnije kopni.
Hrvatska u Uniju ulazi poput siromašnog studenta iz provincije koji u veliki grad stiže pun očekivanja, pomalo nesiguran u sebe i svoju sposobnost da se prilagodi običajima gospode.
Hoće li siromaštvo i nesigurnost biti hendikep ili poticaj da se dokaže, prije svega sebi, veliko je pitanje.
Na kraju ovog dugog putovanja izostalo je zadovoljstvo, ishlapio entuzijazam. Da je izvještaj Komisije bio nepovoljan, nezadovoljstva bi sigurno bilo. Ovako, ulazak u Uniju doživljava se kao samorazumljivi i pomalo zakašnjeli događaj.
Možda je to i nepravedno kada se uzme u obzir cijeli pređeni put i brojne prepreke koje su ipak savladane. Ili kada se pogledaju susjedi, potencijalni kandidati za EU, koji su i od ovog postignuća još veoma daleko.
Ali građani koji ne žive bolje i kojima perspektive nisu jasne imaju pravo i na ravnodušnost.
