Šaškor: Nespokojna godina pred vratima

Bila je ovo neobična godina. Hrvatska je ojačala svoju međunarodnu poziciju, stabilizirala unutarnjopolitičke prilike, a završila je u ''smeću''. Onom bankarskom, što su joj ga udijelile međunarodne rejting agencije, ali nije daleko ni od stvarnog, za stotine tisuća građana. Život se nije poboljšao, pogoršao se.

Početak godine je obećavao. Uspješno je prošao referendum o pristupanju Evropskoj uniji. Na vlast je uvjerljivom većinom došla koalicijska Vlada koja je dočekana kao znak konačnog raskida s dotadašnjom klijentelističkom, korumpiranom državom. Kao novi početak i definitivna potvrda evropskog puta. Suđenje bivšem premijeru Ivi Sanaderu i prva, nepravomoćna presuda, osnažili su pravosuđe i posvjedočili spremnost države da više ne generira, niti tolerira korupciju na najvišoj razini.

Završena je i priča s Haškim tribunalom. Značajan dio javnosti je oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču doživio kao oslobađajuću presudu i za Hrvatsku. Ratni zločini nisu skinuti s dnevnog reda, domaće pravosuđe tek se teba iskazati. Generali Gotovina i Markač prema sudskom pravorijeku za njih nisu krivi.

Time su dobre vijesti manje-više iscrpljene.
Ostalo je tmurna svakodnevica. Kriza se produbljuje na svim područjima.

Nitko nije očekivao brze ni lake promjene. Svjetska i domaća kriza su preduboke da bi se savladale u godini dana. Rješenja se niti globalno ne naziru.

Od Hrvatske nije bilo ni realno očekivati izolirano čudo.

Ali od vlasti je bilo relano očekivati više u onome što jest njezina odgovornost.

Prije svega da sredi državu, institucije , te da postigne širi društveni konsenzus o najvažnijim razvojnim pitanjima.

Nije učinila ni jedno ni drugo.

Povjerenje u Milanovićevu Vladu se topi. Da Vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru smatra dvije trećine građana.

Istodobno, a to je paradoks ove čudnovate godine, rejting glavne opozicijske stranke još je niži od onog vladajuće koalicije. HDZ se ne oporavlja. Preteško korupcijsko breme i loše novo vodstvo ne ulijevaju građanima povjerenje.

Međutim, novi paradoks mogu biti i proljetni lokalni izbori. Građani u krizi počesto glasaju naprosto ''protiv''. Pa što košta da košta.

Vlada je ispunila neka predizborna obećanja. Izvršila je promjene u zakonu o prebivalištu koje će onemogućiti izborne mućke s popisima birača, regulirala bespravnu gradnju, objavila registar branitelja. Pokrenula je promjene u školskom sustavu koje će omogućiti građanski i zdravstveni odgoj. Nije popustila pred pritiscima desne oporbe i Crkve.

Ponešto je urađeno na poreznoj disciplini, objavljene su liste poreznih dužnika, smanjene subvencije poljoprivredi, pokrenuto je ali nije dovršeno trajno rješenje za posrnulu brodogradnju.

Investicije, čarobna riječ, koja je trebala trgnuti posustalu privredu, nisu pokrenute.
Najveći problem, pokazalo se, je sama država i njezine institucije, prije svega javna poduzeća i organi uprave. Oni naprosto nisu sposobni za ozbiljan zaokret.

Tu je učinjeno razočaravajuće malo. Nespretnim kadrovskim potezima – nastavljanjem stranačkog dijeljenja kolača i biranjem menadžera bez obzira na reference i iskustvo - stvari su se još i pogoršale.

Lokalna i državna uprava nisu niti dirnute. Neracionalna teritorijalna podjela Hrvatske, s više od 600 jedinica lokalne uprave, kočnica je svakom ozbiljnom strateškom projektu. U godini lokalnih izbora, nije realno za očekivati da će se išta promijeniti. I dalje će tavoriti na desetke općina koje ničemu ne služe osim zapošljavanju birokrata i vraćanju stranačkih dugova.

Famozna ''antipoduzetnička klima'' o kojoj govore poslodavci i strani analitičari zapravo je nesposobnost države da joj stvori okvir. Ali uzroci su dublji. Deindustrijalizacija je već pustila korijenje, ponestaje profesionalno kvalificiranih radnika i menadžera, nestale su cijele industrijske grane, školstvo nije brzo reagiralo na ubrzane tehnološke promjene.
Zato je razvojna strategija nepoznanica. Ne vidi se niti pokušaj da se do nje dođe. Bez nje, Hrvatska nespremna iščekuje skori ulazak u Evropu.

Izostanak strategije vidljiv je na svakom koraku. Oko svakog pojedinačnog pitanja otvaraju se uvijek iste rasprave. Ne zna se što je energetska strategija zemlje, prometna, industrijska, poljoprivredna, trgovačka. Oko turizma, na primjer, postoji neki konsenzus. Ali najveći razvojni projekti se ne realiziraju, od Brijuna do golf terena, a još desetine hotela tavore kao ratne ruševine.

Besparica i prevelika zaduženost su učinili svoje, pa će investicija biti još i manje. Posljedično, naravno, i radnih mjesta.

Nezaposlenost je objektivno najveća i najteža boljka Hrvatske.

U idućoj godini ona se neće smanjiti.

Ujedno, 2013. je godina kada bi Hrvatska trebala ući u Evropsku uniju. Ukoliko tvrdoglava i ucjenjivački raspoložena Slovenija to ne spriječi.

Ulazak u EU je ostvarenje cilja kojemu je privržena većina građana.

Ako država ne bude pripremljena, građane bi mogla dočekati neugodna iznenađenja.

Predstoji nespokojna godina.