(Komentar *)
Hrvatska se nalazi u tjednu obilježavanja vukovarske tragedije. Mnogo emocija, tužnih sjećanja, istinskog poštovanja žrtava. Obilježavanje pada Vukovara i dalmatinske Škabrnje ujedno je središnji državni komemorativni čin. Mjesto političkih poruka urbi et orbi, svijetu, susjedima, vlastitim građanima.
Hrvatska je desnica odavno te dane prisvojila i popratna događanja koristi kao vlastitu manifestaciju, kao demonstraciju moći i utjecaja. Liberalni dio javnosti nelagodno okreće glavu.
Nedavno je jedna od bezbrojnih braniteljskih udruga zatražila odgodu Noći kazališta jer je planirana za 18. studeni, dan pada Vukovara. Neprihvatljivo im je da se publika "zabavlja uz neke kazališne predstave, među kojima će kao i svake godine biti i onih čiji su autori srbijanski pisci".
Njezin je predsjednik, treba li reći, osoba s policijskim dosjeom i sudskom presudom, uz to prigodno dodao kako ima informacije da su Srbi dobili naputak da igraju vesele komade (!) i tako obezvrijede vukovarsku žrtvu. Malo zagrebačko Dječje kazalište Dubrava, organizator manifestacije, uz blagoslov Ministarstva kulture, odgodilo je Noć kazališta za tjedan dana.
Ona se tradicionalno održava treće subote u studenom i ovogodišnje poklapanje s danom sjećanja na Vukovar je naravno slučajno. Prošle je godine toj međunarodnoj manifestaciji prisustvovalo blizu 40 tisuća gledatelja, a odvijala se u 46 gradova. Neka su kazališta odbila poslušati ovaj suludi cenzorski nasrtaj i igrat će svoje predstave upravo 18. studenog.
Nekako istovremeno, bivši ministar kulture, sada zastupnik vladajuće većine u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, notorni Zlatko Hasanbegović, zatražio je sankcije za ravnatelja Drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivicu Buljana, nagrađivanog redatelja, jer je sudjelovao u – demonstracijama protiv preimenovanja Trga maršala Tita.
Ove jeseni, civilne udruge bliske Katoličkoj crkvi osudile su jedan kazališni plakat zbog navodne skarednosti, pozivanja na bludne radnje, vrijeđanja moralnih osjećaja i sl. , što je protivno "vrijednostima najvećeg dijela hrvatskog naroda".
Teatrologinja i redateljica Nora Krstulović upozorila je da su moralni čistunci iz plakata iščitali ono što su sami zamislili. Njihova reakcija "zapravo dokazuje koliko je umjetnost moćna", dodala je i ukazala da je na djelu uznapredovalo guranje koncepta degenerativne umjetnosti, poznatog svojedobnog nacističkog ataka na umjetnost i stvaralaštvo.
Nešto ranije, u dva navrata usred Zagreba pripadnici profašističke organizacije palili su primjerke Novosti, tjednika što ga izdaje Srpsko narodno vijeće, uz pripadajuće uvrede i ustaške povike Za dom spremni.
U rujnu su održane Vinkovačke jeseni, velika folklorna manifestacija s polustoljetnom tradicijom i s više od 4.000 sudionika. Iako joj je temelj folklorna tradicija Slavonije i Srijema na njoj ni ove godine nije bilo ansambala koje njeguju srpsku narodnu tradiciju, izvornu u tom kraju. Nisu pozvani. U hrvatskoj javnosti nitko nije ni upitao organizatore – zašto? Jer, zna se.
Izbacivanje Srba iz hrvatske kulturne produkcije i memorije gotovo je završeni proces.
Ovih nekoliko jesenskih primjera "iz kulture" nastavlja se na već dugotrajni trend. Legendarna je desničarska opsjednutost kulturom, stvaralaštvom, svakom ljudskom aktivnošću koja se ne da kontrolirati i staviti u obrasce i kanone. Lomače govore kroz povijest, na njima su gorjeli i ljudi, i knjige, i slike. Eksploziv je rušio spomenike, muzeje, artefakte nemjerljive vrijednosti.
U Hrvatskoj, nacionalistička revolucija iz 1990-tih je kao jedan od svojih ciljeva imala "nacionalizaciju kulture". U ime vraćanja tradiciji, korijenima i stoljetnim vrijednostima hrvatske kulture, što god to značilo, promovirao se totalitarni koncept kontrole.
Poželjne obrasce formirala je država u nastajanju. Korjenito su izmijenjene kulturne politike, obrazovni sustav, sustav vrednovanja i javne verifikacije, medijska scena je posve nova, što je sve samo po sebi razumljivo. Međutim, promjene ne korespondiraju sa suvremenim svijetom, uskogrudnost i zatvaranje prevagnulo je nad otvorenošću. Državotvornost je postala poželjni obrazac i na području stvaralaštva.
Državni pretorijanci, razne braniteljske i slične udruge, financirani novcem poreznih obveznika, postali su udarna pesnica i služe za zastrašivanje nepokorenih. Napadi na medije, knjige, filmove, kazališne predstave, izložbe, festivale i druge kulturne manifestacije postali su svakodnevica. Veterani su krojili repertoare, recenzirali knjige i filmske scenarije, smjenjivali čelne ljude u institucijama, stvarali svoje indekse zabranjenih ljudi i djela, svojevrsne inačice katoličkog indexa librorum prohibitorum.
Okidač je bio rat i ratna propaganda. Tzv. domoljubna propaganda u ratno vrijeme ima neko svoje opravdanje, pa i kada se protegne na kulturu, u glazbu, film, kazalište. Svaka je država koristi, a ozbiljne strogo paze da joj sredstva ne ugroze ciljeve. U njima i nakon ratova ostaju živjeti neke knjige, neke pjesme, neki filmovi, neki obrazac ponašanja koji njeguje zajedništvo i solidarnost.
U Hrvatskoj je iza proteklog rata ostao manje-više samo šund i kič, uz poneku dobru pjesmu ili knjigu. Ratno razdoblje ostavilo je jednu manipulativnu strukturu skromnih kreativnih sposobnosti koja je svoj, u pravilu komercijalni interes, zamotala u domoljubni celofan i počela maltretirati cijelo društvo. Problem nastaje kada se cijelo stvaralaštvo i dalje nastoji gledati kroz "patriotske" naočale, odnosno kao propagandu.
Za nacionaliste je kultura ratno sredstvo. Stasali su odredi znanstvenika, kulturnih stvaralaca, novinara tankog obrazovanja i malih djela, ali zato punih velikih patriotskih parola.
"Oni su ti koji kulturu i povijest nekog naroda doživljavaju kao vojni muzej", kazala je nedavno Dubravka Ugrešić.
S time se Hrvatska bori cijelo ovo vrijeme. Ponekad i uspješno, jer umjetnost i stvaralaštvo se ne daju zatvoriti i omeđiti. Nakon olovnih tuđmanovskih godina, godina prozivki i progona neistomišljenika, a osobito od vremena pristupanja Hrvatske Evropskoj uniji, omekšala je i država. Sredstva za kulturu i dalje su na dnu u EU, ali represija se povukla.
Hasanbegovićev udar na slobodu stvaralaštva je, za sada, odbačen. Pluralizacija kulturne produkcije uzela je maha. Deseci knjiga, filmova, predstava i raznih manifestacija našli su novu publiku.
Ovih dana u Zagrebu se održava filmski festival koji okuplja na tisuće mladih ljudi. Alternativna scena je oživjela. Vratio se čak i humor. Jedna je kreativna reklamna agencija organizirala imaginarni autobus za "put u nigdje". Na stranici Odljev duhova prošlosti za pokojnike koje više ne žele u Hrvatskoj građani su na prvo mjesto u autobusu za Breganu izabrali Antu Pavelića, a na drugo Franju Tuđmana.
Međutim, sva ta živost zastaje pred jednostavnom činjenicom – dvije trećine stanovnika Hrvatske kultura ne dodiruje. Niti jednom godišnje ne idu u kazalište ili u kino, ne čitaju, ne pogledaju ni jednu izložbu, ne idu u muzeje, na povijesne lokalitete, nemaju dodira ni sa čim što se podrazumijeva kulturom u klasičnom smislu.
Na njih vjerojatno računaju protagonisti "kulturnih ratova", manihejski borci za bolju prošlost, koji se svojski trude zavladati ukupnom duhovnom proizvodnjom.
Facebook Forum