Šaškor: Miris zida na Balkanu

Prvi srpnja, datum predviđenog ulaska Hrvatske u Evropsku uniju sve je bliži. Slovenski su građani nedavnom anketom, po kojoj dvije trećine državljana te zemlje podržava ulazak Hrvatske u EU, pokazali vlastitim političarima što misle o njihovom zanovijetanju.

Ovdašnjim je građanima u živom sjećanju ulazak Slovenije u Uniju prije devet godina, u posljednjem velikom valu priključenja. Vatromet u Novoj Gorici i spajanje toga gradića nakon mnogo desetljeća bio je emotivan doživljaj i za susjede. Otvaranje perspektive napretku, normalizaciji života. Potom, povijesni susret na poljsko-njemačkoj granici, istovremeni koncerti u Varšavi i Berlinu, slike su koje podsjećaju što bi Evropa trebala biti.

Prisjećamo se i drugačijih doživljaja, nelagode što su ga prelasci granice izazivali. Poput svrstavanja automobila u kolonu za „nečlanove EU'', predugog i sumnjičavog pregledavanja dokumenata. Kao da se nevidljivi zid ponovno podigao. Potom su se pronašla neka rješenje za susjede.

Ovdašnjim je građanima danas teško zamisliti čekanje za vize državljana Bosne i Hercegovine, Srbije i drugih u regiji pred konzulatima brojnih zemalja. Hrvatska je tu prepreku uglavnom prešla.

Odbrojavaju posljednji mjeseci ped ulazak Hrvatske u Uniju. Iako puni šengenski režim neće nastupiti odmah, velike promjene dogodit će milijunima ljudi, ne samo u Hrvatskoj nego i u okruženju. Pripreme za preuzimanje uloge granične zemlje Evropske unije u Hrvatskoj traju više godina. Pripremaju se i susjedi. Pokazuje se da mnoge stvari kasne, brojne međuvladine komisije se stalno dogovaraju da će se dogovoriti. Na portalu ove stanice upravo doznajemo da fatalno kasni izgradnja graničnih prijelaza u Bosni i Hercegovini, onih preko kojih će se moći obavljati međunarodni promet roba. Nismo registrirali da je postignut ikakav stvarni napredak oko rješenja graničnog režima u Neumu. S obzirom na rokove, za očekivati je da će roba sa životinjskim teretom do Dubrovnika putovati gotovo podjednako dugotrajno kao u doba Austro-ugarske.

Hrvatska je Vlada bila donijela hrabru odluku da krene u ratifikaciju graničnog sporazuma s BiH, tzv. sporazuma Tuđman-Izetbegović, ali je kako se čini taj posao odgodila do jeseni. U svakom slučaju , neće se prihvatiti toga posla prije lokalnih izbora u proljeće. Uzmaknula je pred strastima na desnici. U BiH čekaju Hrvatsku, ništa se ne poduzima oko ratifikacije, osim što tu i tamo Milorad Dodik ponovno otvara pitanje oko Kostajnice.

Srbija traži od Hrvatske očitovanje oko trajnog produljenja bezviznog režima za svoje građane, traži otklanjanje barijera u poslovanju svojih tvrtki u Hrvatskoj. Istodobno izbjegava ubrzati pitanja koja je Hrvatska stavila kao prioritete – otkrivanje sudbina tisuća nestalih, povratak blaga itd. Hrvatska tužba za genocid protiv Srbije na međuarodnom sudu svojevrsno je sredstvo pritiska.


Imovinski odnosi među zemljama nasljednicama SFRJ se ne rješavaju, utvrđivanje graničnih linija također. Hrvatska će ući u Uniju a da, osim s Mađarskom, nema definiranu crtu niti jedne svoje granice.
Pa što ti političari uopće rade?

Argument im je obično složenost problema, nasljeđe, osjetljivost građana kada je u pitanju suverensot ili identitet. Ne podcjenjujemo niti probleme, niti prošlost i opterećenja koja objektivno postoje.

Ali na političarima je da ih prevladavaju, a ne se sakrivaju iza njih kada nemaju rezultata. I još s vremena na vrijeme i sami doljevaju ulje na vatru, titrajući po nacionalnim resentimanima. To su kratkovidne politke. Slučaj Slovenije i njezinih građana kojima je konačno dosadilo prenemaganje svojih politčara zbog ulaska Hrvatske u Uniju, o tome zorno svjedoči.

Svaka zemlja ima i svoje poglede na rješavanje nekih pitanja, ima vlastite prioritete, što je posve razumljivo i legitimno. Nerazumljiva je indolencija koju iskazuju za probleme ogromnog broja građana i privreda vlastitih zemalja. Ne izaći ususret susjedu danas, znači zakomplicirati život svojih građana sutra. Minimum što je bilo za očekivati je evidentirati sva sporna pitanja, pokušati sagledati cjelinu i rješavati dio po dio, ali tako da se uklapaju u zajedničke ciljeve svih – a valjda nije sporno da je to interes gradjana i privreda. Za ovdašnje političare, pokazalo se, bio je to pretežak zadatak. Privreda i ljudi naći će se uskoro u čudu.

Za Hrvatsku je u vezi sa skorim ulaskom u Uniju jedno od najvažnijih pitanja gašenje članstva u CEFTI, što znači i prestanak mogućnosti bescarinskog izvoza. Hrvatska će roba poskupjeti, a u sadašnjoj krizi to njezinoj ekonomiji znači bolan udarac. Bosnu i Hercegovinu brine premali broj graničnih prijelaza za vlastiti izvoz, Srbiju opasnost od zatvaranja granica i uvođenja viza. Je li se moglo više postići da se otklone barem najteže prepreke? Je li Hrvatska mogla ispregovarati neki „grejs“ period za svoj izvoz, a susjedima izaći ususret s graničnim prijelazima, odnosno trajno ukinuti vize? Odgovor kako to nije u domeni Zagreba nego Bruxellesa stoji i ne stoji. Zna se kako se pregovara kada se želi rješenje, a kako kada se otaljava posao.

Ostaci nekada značajne privrede snalaze se kako znaju. Potiho se preseljavaju pogoni u susjedne zemlje. Izvoz u treće zemlje, one izvan EU, neće biti opeterećen kao što će to biti slučaj s hrvatskim proizvodima. Zašto traženje zajedničkih, svima prihvatljivih rješenja nije bila politika, već je sve svedeno na snalaženje?

Hrvatska je javno proklamirala da neće praviti zapreke susjedima na putu u Uniju kakve je sama doživjela. To je politički odgovoran stav. Međutim, put susjednih zemalja prema Uniji je na priča dugom štapu.

Sada je aktualan hrvatski ulazak.

Prilika da se pokaže kako zidovi nisu naš ideal.