Šaškor: Je li Zdravko Mamić relikt prošlosti?

Da mi je netko prije mnogo godina prognozirao da ću pisati nešto o osobi poput Zdravka Mamića, rekla bih mu da je lud. Besprizorni me ne zanimaju, a književnik nisam da bih takvu pojavu učinila javnosti zanimljivom.

Ali, život je neshvatljivo čudo, što bi rekao Andrić, i uči nas skromnosti.

Kakvo je to društvo u kojoj je Zdravko Mamić javni faktor? Tranzicijsko, rekli bi cinici.
Gospodar hrvatskog nogometa i najveći javni prostak u Hrvatskoj okliznuo se na ministru sporta Željku Jovanoviću. Među ostalim, ustvrdio je kako taj ministar „ima krvna zrnca u sebi koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko“, „uvreda za hrvatskog čovjeka i hrvatski mozak“, koji bi „strijeljao Hrvate“ i koji ne izgleda poput „nas“, jer „iz njegovih očiju šiklja krv, u njegovom osmijehu vidite samo očnjake koji su spremni za klanje“.

Nakon tih izjava priveden je, pa pušten da se brani sa slobode. Prijeti mu kaznena prijava za više djela govora mržnje, zagovaranja i poticanja na diskriminaciju i nasilje.
Sve u skladu sa zakonom.

Dvije televizijske stanice počastio je Mamić ovakvim izljevima. Jedna se od njih ogradila, druga je nakon Mamićevog privođenja organizirala emisiju u kojoj se hapšenje Mamića tretiralo kao napad na slobodu govora. S time se složio i gost u studiju, glavni urednik Glasa koncila, a u prigodnoj anketi prisnažilo je i 70 posto gledatelja. Televizija je pod izravnom kontrolom zagrebačkog gradonačelnika.

Tjedan dana ranije Mamić je bio gost, kao ugledna osoba iz javnog života, na motivacijskom skupu HDZ-a i doživio ovacije. Govorio je samo malo umjerenije od spomenutog ispada koji ga je odveo u pritvor.

I šef HDZ-a Karamarko i zagrebački gradonačelnik Bandić ogradili su se od Mamićevih izjava. Ali oni su stvarna logistika te osobe i svega što on predstavlja. Svatko tko prati zbivanja u hrvatskom nogometu i u sportu općenito to može lako zaključiti.

I u tome je društveni problem, više nego u Mamiću.

Dva desetljeća vuku se skandalozni repovi za Mamićem. Nije sankcioniran zbog opetovanih rasističkih i prostačkih izjava, protiv Srba, Jugoslavena, homoseksualaca, novinara i svakoga tko mu se našao na putu. Nije sankcioniran zbog sumnji na nelegalno poslovanje, polumafijaških ugovora s igračima, mađioničarskog trika kojim je Dinamo pretvoren u neprofitnu udrugu građana a njezin stvarni gazda - Mamić - ubire golem novac oslobođen poreza. Hrvatski Nogometni savez postao je njegova privatna udruga.

Hrvatska nogometna liga slaba je i evropski beznačajna, klubovi na izdisaju. Živi se od preprodaje igrača i u sivoj zoni do sada netransparentnih donacija. Mediji su prepuni tekstova i priloga koji upućuju na skandale, namještanje utakmica, pranje novca. Publika je napustila stadione. Oni su prepušteni desperadosima i divljanju. Više posjetitelja s plaćenom ulaznicom godišnje bilježi, na primjer, koncertna dvorana Vatroslav Lisinski u Zagrebu, nego sve prvenstvene utakmice prve nogometne lige zajedno! U tom jadu profitiraju samo menadžeri i „menadžeri“. Zdravko Mamić na prvom mjestu.

S druge strane, reprezentacija je uspješna dugi niz godina i okuplja mnoštvo vjernih navijača.

Zdravko Mamić proizvod je sustava koji je 90-tih u Hrvatskoj bio uspostavljen. Sustav grabežljive prvobitne akumulacije kapitala, bezakonja i nasilništva. Uz prigodne nacionalističke talambase. I koji i danas žilavo preživljava pokušaje države da uvede reda.

Taj je sustav pustio korijenje u zapuštenom društvu. Hrvatska nije ista kao 90-tih, to je neosporno. Javni govor mržnje nastoji se suzbijati. Ali postoje zabrani, poput nogometnih stadiona, gdje on neobuzdano živi.

Nitko ne sprečava, malo tko problematizira, stadionski huk „za dom spremni“ koji prati gotovo svaku utakmicu. Navijači suprotstavljenih klubova ujedinjuju se u stadionskoj „obrani“ od ćirilice u Vukovaru.

Mamić i njegovi pokrovitelji u svemu tome tome plivaju kao ribe u vodi.

Nadolazeća nogometna utakmica Hrvatske i Srbije najavljuje se kao nešto „više od igre“, potpaljuje se vatra, gradi euforija. A poslije će se nogometni čelnici, uglednici raznih vrsta, medijski urednici, pa i političari praviti „nevini u ludnici“.

Javna je televizija, na dan kada je priveden Mamić, u terminu ozbiljne glazbe objavila njemačku emisiju koja je bila posvećena Wagnerovoj operi Lohengrin. U toj inače izvrsnoj emisiji koja je ozbiljno problematizirala Wagnera i kompleks njegove ostavštine, čuli smo i „Sieg heil“ i poklič njemačkom Reichu, sve ono što u Lohengrinu postoji i što tamo pripada. Domaći ju je voditelj opremio odjavnom špicom s navijačkom pjesmom „Hrvatska mora pobijediti“, uz prigodne riječi koje su upućivale na ovotjednu utakmicu Hrvatska-Srbija .

Ustaška inačica „Sieg heila“ – „Za dom spremni“ isuviše je česti rekvizit stadiona da bi smo povjerovali u nepromišljenost.

Dva dana poslije napadnuti su i pretučeni pravoslavni bogoslovi manastira Krka, u sjevernoj Dalmaciji.

Za društvo bi bilo bolje da su vlast i sportske organizacije sredili stanje u nogometu i na stadionima, pa da odgovorni za nered, među njima vjerojatno na prvom mjestu Mamić, snose zakonske posljedice.

Ovako, reagiralo se, u skladu sa zakonskim odredbama, na ono na što se moralo reagirati, na rasistički ispad i govor mržnje.

Ako bude kažnjen, Zdravku Mamiću će, opet u skladu sa zakonom biti zabranjen pristup nogometnim stadionima.

Kao i svakom huliganu.