U Hrvatskoj se razbuktao kulturni rat. Stručnjaci naveliko objašnjavaju značenje te riječi, podsjećaju na njezino izvorno podrijetlo u njemačkoj riječi Kulturkampf.
Kancelar Bismarck, učvršćujući svoju državu, poveo je pravi rat za sekularnu državu s Katoličkom crkvom i njezinim do tada neprikosnovenom ulogom. Pojam je u međuvremenu postao sinonim za sukobe moderniteta i konzervativizma oko općih civilizacijskih vrijednosti.
U suvremenoj hrvatskoj povijesti oznake kulturkampfa imala je žestoka borba Stjepana Radića i HSS-a protiv klerikalizma s početka XX stoljeća. Sukobi književne i intelektualne ljevice s desničarskim i klerikalnim krugovima, osobito s frankovcima i vodstvom Matice hrvatske u osvit II svjetskog rata također ima sve karakteristike kulturnog rata. Na dnevnom redu bili su progres i zatucanost, pamet i glupost, ropstvo i sloboda, radnička prava, prava žena, sloboda mišljenja, govora i tiska, seksualne slobode, i na koncu, pogađate – fašizam i antifašizam. Jer, o tome se radi.
Predsjednik Matice hrvatske u razdoblju 1928-1945, Filip Lukas, teolog , geograf i povjesničar, blizak frankovcima, reprezentant je, danas bismo fino kazali, konzervativizma. Miroslav Krleža, korifej prometejske ljevice, bio je u tom sukobu, naravno, na drugoj strani.
Rasprave su bile silne, mnogim današnjim ''interenet intelektualcima'' povremeni odlazak u knjižnice ne bi škodio.
Osamdesetak godina poslije, u današnje vrijeme, Filip Lukas je u novoj hrvatskoj historiografiji rehabilitiran kao ''simbol borbe protiv jugoslavenstva''. U rodnim Kaštelima osnovna škola nosi njegovo ime. Današnja Matica hrvatska u izjavi podrške osporenom ministru kulture Zlatanu Hasanbegoviću, ustvrdila je i sljedeće:
''Antifašizam je u Belgiji, Norveškoj i ostalim zemljama zapadne demokracije proizveo pozitivan učinak i razvoj, a u Mađarskoj, Jugoslaviji i ostalim zemljama istočnog, komunističkog bloka negativan, upravo poguban učinak, koji je trajao sve do propasti komunizma".
Osporavanje činjenica put je u revizionizam. Političke slobode iz prošlog sustava prostor su sporova. Također, Matica olako i netočno tvrdi i da je Jugoslavija, poput Mađarske, bila zemlja ''istočnog, komunističkog bloka''.
Dakle, ''antifašizam'' je proizveo negativan, dapače poguban učinak. Materijalni, socijalni i kulturni razvoj naprosto je činjenica koja u modernoj hrvatskoj povijesti nije dosegnuta. Osporavanje činjenica put je u revizionizam. Političke slobode iz prošlog sustava prostor su sporova. Također, Matica olako i netočno tvrdi i da je Jugoslavija, poput Mađarske, bila zemlja ''istočnog, komunističkog bloka''. Nije. Ne može biti da vodstvo Matice to ne zna.
Naknadno svrstavanje bivše države u prostor iza željezne zavjese na crti je temeljnog revizionističkog stava nove vladajuće garniture, koju ministar Hasanbegović i kao povjesničar reprezentira, a njegov stranački šef Karamarko najavljuje već nekoliko godina.
Hrvatska je diskontinuitet, a ne kontinuitet. Lustracija koja se zagovara je lustracija sjećanja i kulture, jer personalna ionako, zbog razloga biologije, više nema smisla. Izbrisano i zabranjeno sjećanje samo je prvi korak. Žestina kojom se ministar obrušio na svoje osporavatelje je poruka. Nazivati umjetnike ''dokoličarskim kulturnim agitpropom'', ''pokretnim prijekim sudom'', ''verbalnim zlostavljačima'', ''bizarnim veterankama ulične revolucije'' i, što je osobito zanimljivo, ''ljevičarskom manjinom'' nije samo izraz nedostatka ukusa osobe u fotelji ministra.
To je politika koja je upravo ustoličena. Politika eliminacije. Kada je sam priupitan kako se osjeća kao pripadnik vjerske manjine u Hrvatskoj, ministar je odgovorio da se pojmovi većine i manjine ne mogu primijeniti na vjerska pitanja. A na umjetnička mogu?
Istodobno, ministrica socijalne skrbi, na primjedbu što je dovela biskupa da joj blagoslovi ured pita : U čemu je problem? Katolici su ogromna većina. Novi ministar znanosti je obilazeći institut Ruđer Bošković izjavio da u znanosti priznaje samo meritokraciju. Ministar kulture očito ne - njega ''ne zanimaju'' njegovi protivnici jer su manjina, već oni kulturnjaci koji vrijedno rade ''a nikad ih se ništa ne pita''.
Vrijednosni i svjetonazorski kaos s novom vlašću se nastavlja iz dana u dan.
Kulturni rat kojemu svjedočimo dio je opće najave konzervativne revolucije, ili kontrarevolucije, koju su aktivisti nevladinih udruga i umjetnici instinktivno osjetili. Prepoznali su ga i kao fašizaciju društva.
Kulturni rat kojemu svjedočimo dio je opće najave konzervativne revolucije, ili kontrarevolucije, koju su aktivisti nevladinih udruga i umjetnici instinktivno osjetili. Prepoznali su ga i kao fašizaciju društva. Pokušava ih se vulgarno omalovažiti (''dojenčad bivše vlasti'') kao borce za materijalne privilegije.
Kulturni ratovi vode se u mnogim zemljama, Hrvatska tu nije izuzetak. Svijet je pluralistički, za svoje ideje bore se brojne svjetonazorske i ostale skupine u društvu. Ono što jest specifikum Hrvatske je nerašćišćeni odnos hrvatske desnice i fašizma, odnosno njezina neugasla ustašonostalgija.
Zato ovdašnji kulturkampftako zlokobno zvoni.
Predsjednica nema što za reći, premijer nema što za reći, Vlada nema što za reći kada tisuće ulicama Zagreba skandiraju ''Za dom spremni'' i prijete linčom novinarki i od Sabora imenovanoj dužnosnici Vijeća za elektroničke medije.
Ali je zato Predsjedništvo novog Sabora, kao praktički svoju prvu odluku, obnovilo pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu. Desetine puta smo na ovom mjestu pisali – Bleiburg je mjesto predaje zločinačke kvislinške vojske i mjesto memorabilija ustaške emigracije. Poslijeratna odmazda nad pobjeđenima tamo se nije dogodila. Vrsni američki povjesničar hrvatskih korijena Jozo Tomasevich, u svijetu ponešto cjenjeniji od povjesničara Karamarka i Hasanbegovića, autor antologijskih studija Četnici i Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945, detaljno je u ovoj potonjoj opisao okolnosti predaje ustaške vojske. ''Ustaše su morale izmisliti blajburški 'kompleks' da on i nije postojao... On je ustaškoj emigraciji omogućio da odvrate pozornost od
Poslijeratnu osvetu naziva činom ''masovnog terora'' koji je bio ''razumljiv i očekivan'', kako zbog veličine i strahota ustaških zločina, tako i zbog straha tadašnjih komunističkih vlasti da bi poražene snage mogle, u suradnji sa Zapadom, organizirati borbu protiv njih.
ustaških zločina''. Poslijeratnu osvetu naziva činom ''masovnog terora'' koji je bio ''razumljiv i očekivan'', kako zbog veličine i strahota ustaških zločina, tako i zbog straha tadašnjih komunističkih vlasti da bi poražene snage mogle, u suradnji sa Zapadom, organizirati borbu protiv njih.
Preuzimanje emigrantske komemoracije pod državno pokroviteljstvo znači i preuzimanje njihove interpretacije.
Nova vlast sa stavom ''žrtve su žrtve, Bleiburg i Jasenovac su isto'' daje svoj doprinos revizionizmu.
Zato je i Bleiburg pitanje kulture, kulture sjećanja.
A kultura je žilava biljka. Ostavlja tragove. I korijene.
