Najveća opozicijska i dugogodišnja vladajuća stranka u Hrvatskoj, Hrvatska demokratska zajednica, nepravomoćno je osuđena. U sklopu suđenja bivšem premijeru i šefu te stranke Ivi Sanaderu na optuženičkoj klupi našao se HDZ kao pravna osoba. Sud je ustvrdio da se ta stranka okoristila izvlačenjem javnog novca i presudio da državi vrati oko 25 milijuna kuna i plati kaznu od 5 milijuna kuna.
Reakcija vrha HDZ-a svela se na kratku izjavu predsjednika Tomislava Karamarka. Kazao je da je riječ o presedanu, najavio žalbu i izjavio kako pojedinci moraju odgovarati, a HDZ nikada neće prihvatiti ''kolektivnu odgovornost'' . To je za stranku koja je stvarala Hrvatsku, koju čine pošteni ljudi, itd, itd – neprihvatljivo, kaže lider HDZ-a.
Ni za kakvu kolektivnu odgovornost HDZ nije procesuiran, niti osuđen, već za krađu javnog novca. Reinterpretacija presude i izostanak elementarne isprike građanima, pa i vlastitim biračima, ukazuju da HDZ suštinski ne prihvaća sudski pravorijek i da je presudu odlučio koristiti za političke obračune.
Nedostatak inteligencije ili odabir konflikta kao načina političkog djelovanja?
Jer, da se HDZ koristio javnim novcem, i to ne samo u konkretnom procesuiranom slučaju Fimi Media, već da to radi kontinuirano, praktički od dolaska na vlast, stvar je oko koje postoji široki konsenzus u javnosti. HDZ i prisvajanje javnog novca postali su sinonimi. Ta je stranka zbog sveopće, sistemske korupcije dva puta gubila izbore.
Nakon preuzimanja vlasti 1990. godine Franjo Tuđman je na prvoj sjednici tadašnjeg Predsjedništva Hrvatske zatražio da im se plaće imaju isplatiti za cijeli mjesec svibanj, iako su na dužnost stupili 30. toga mjesaca, te da se udvostruče. Zakonska podloga za takve odluke nije postojala, ali Tuđmana to nije zanimalo. Kako je počeo, tako je HDZ i nastavio vladati. Država je shvaćena kao servis pobjednika, zajedno sa svim svojim resursima – privredom, javnim poduzećima, upravom, institucijama, medijima. Sabor, parlamentarizam pa i izbori bili su ukras. Privatizacija je provedena farsa kojom je društveno bogatstvo preseljeno u ruke podobnih. Plaćala se i kupovala lojalnost i bespogovorna poslušnost. Šef zagrebačke policije iz ranih 1990-tih Tomislav Karamarko (da, isti ovaj Karamarko) povukao se s tog mjesta jer se usprotivio pogodovanju omiljenom HDZ-ovom tajkunu u privatizaciji jedne ugostiteljske tvrtke. Razišao se i s Tuđmanom i s HDZ-om. Upućeni kažu i da je otrpio ozbiljne prijetnje. Danas o tome ne priča, već traži povratak Tuđmanu. Kojem Tuđmanu i kojoj politici? O razmjerima pljačke svi koji su htjeli – znali su. Velika većina je šutila.
U tom razdoblju osobito je opustošeno pravosuđe. Stotine sudaca i tužitelja su otjerani (a službena lustracija nikada nije provedena), zamijenjeni nedovoljno kvalificiranima i poslušnima. Nije procesuirana pljačka, kao ni brojni ratni zločini.
Na Ustavnom sudu glatko je odbijena tužba ekonomiste svjetskog glasa i svojedobnog kandidata za Nobelovu nagradu, Branka Horvata, koji je tražio poništenje pretvorbe društvenog vlasništva i privatizacije.
Danas svi govore o lošoj i kriminalnoj privatizaciji. Gdje su tada bili?
U takvom sustavu bilo je samorazumljivo i da vladajuća stranka bude financirana iz paradržavnih sredstava, iz javnih poduzeća, koja su im uz to bili i kadrovsko utočište.
Deseci tisuća ljudi okoristili su se takvim sustavom, povezujući se u široku korupcionašku mrežu.
Devastacija privrede, gašenje stotina tisuća radnih mjesta i siromašenje učinili su da lagano osvješćivanje počinje od konca 1990-tih. Ljudi su povezali vlast i vlastitu sudbinu. I zaključili da im je loše zbog loše vlasti, pa su joj 2000. godine okrenuli leđa.
Činjenica je i da je osjetljivost na korupciju porasla, da je proces približavanja Evropskoj uniji pridonio konsolidaciji pravne države i razgraničavanju barem s najtežim oblicima političke korupcije.
Zato ponovni pokušaj da se cijeli sustav zaokruži kao korupcionaški perpetuum mobile, za vrijeme mandata Ive Sanadera, nije uspio.
Suđenja koja su uslijedila obuhvatila su mali djelić učinjenih nedjela, toga su svi svjesni. Ali upućena je snažna poruka i efekti procesuiranja Ive Sanadera i još nekih HDZ-eovih ministara kao i brojnih šefova javnih poduzeća blagotvorni su za društvo.
Tako treba shvatiti i ovu presudu HDZ-u. Presuđen je konkretni slučaj, s dokazima koji su prezentirani sudu. Presuda je za sada nepravomoćna. Nikada neće biti vraćeno sve što je korupcijom prigrabiljeno.
Obnovljeni HDZ, kako se voli nazivati, sam treba odlučiti kako će se odnositi prema takvoj svojoj popudbini. Od toga ovisi i koliko će biti vjerodostojan u novom pokušaju da se vrati na vlast.
Za sada je taj odgovor nezreo, kalkulantski i manipulativan.
Građanima na znanje i ravnanje.
Reakcija vrha HDZ-a svela se na kratku izjavu predsjednika Tomislava Karamarka. Kazao je da je riječ o presedanu, najavio žalbu i izjavio kako pojedinci moraju odgovarati, a HDZ nikada neće prihvatiti ''kolektivnu odgovornost'' . To je za stranku koja je stvarala Hrvatsku, koju čine pošteni ljudi, itd, itd – neprihvatljivo, kaže lider HDZ-a.
Ni za kakvu kolektivnu odgovornost HDZ nije procesuiran, niti osuđen, već za krađu javnog novca. Reinterpretacija presude i izostanak elementarne isprike građanima, pa i vlastitim biračima, ukazuju da HDZ suštinski ne prihvaća sudski pravorijek i da je presudu odlučio koristiti za političke obračune.
Nedostatak inteligencije ili odabir konflikta kao načina političkog djelovanja?
Jer, da se HDZ koristio javnim novcem, i to ne samo u konkretnom procesuiranom slučaju Fimi Media, već da to radi kontinuirano, praktički od dolaska na vlast, stvar je oko koje postoji široki konsenzus u javnosti. HDZ i prisvajanje javnog novca postali su sinonimi. Ta je stranka zbog sveopće, sistemske korupcije dva puta gubila izbore.
Nakon preuzimanja vlasti 1990. godine Franjo Tuđman je na prvoj sjednici tadašnjeg Predsjedništva Hrvatske zatražio da im se plaće imaju isplatiti za cijeli mjesec svibanj, iako su na dužnost stupili 30. toga mjesaca, te da se udvostruče. Zakonska podloga za takve odluke nije postojala, ali Tuđmana to nije zanimalo. Kako je počeo, tako je HDZ i nastavio vladati. Država je shvaćena kao servis pobjednika, zajedno sa svim svojim resursima – privredom, javnim poduzećima, upravom, institucijama, medijima. Sabor, parlamentarizam pa i izbori bili su ukras. Privatizacija je provedena farsa kojom je društveno bogatstvo preseljeno u ruke podobnih. Plaćala se i kupovala lojalnost i bespogovorna poslušnost. Šef zagrebačke policije iz ranih 1990-tih Tomislav Karamarko (da, isti ovaj Karamarko) povukao se s tog mjesta jer se usprotivio pogodovanju omiljenom HDZ-ovom tajkunu u privatizaciji jedne ugostiteljske tvrtke. Razišao se i s Tuđmanom i s HDZ-om. Upućeni kažu i da je otrpio ozbiljne prijetnje. Danas o tome ne priča, već traži povratak Tuđmanu. Kojem Tuđmanu i kojoj politici? O razmjerima pljačke svi koji su htjeli – znali su. Velika većina je šutila.
U tom razdoblju osobito je opustošeno pravosuđe. Stotine sudaca i tužitelja su otjerani (a službena lustracija nikada nije provedena), zamijenjeni nedovoljno kvalificiranima i poslušnima. Nije procesuirana pljačka, kao ni brojni ratni zločini.
Na Ustavnom sudu glatko je odbijena tužba ekonomiste svjetskog glasa i svojedobnog kandidata za Nobelovu nagradu, Branka Horvata, koji je tražio poništenje pretvorbe društvenog vlasništva i privatizacije.
Danas svi govore o lošoj i kriminalnoj privatizaciji. Gdje su tada bili?
U takvom sustavu bilo je samorazumljivo i da vladajuća stranka bude financirana iz paradržavnih sredstava, iz javnih poduzeća, koja su im uz to bili i kadrovsko utočište.
Deseci tisuća ljudi okoristili su se takvim sustavom, povezujući se u široku korupcionašku mrežu.
Devastacija privrede, gašenje stotina tisuća radnih mjesta i siromašenje učinili su da lagano osvješćivanje počinje od konca 1990-tih. Ljudi su povezali vlast i vlastitu sudbinu. I zaključili da im je loše zbog loše vlasti, pa su joj 2000. godine okrenuli leđa.
Činjenica je i da je osjetljivost na korupciju porasla, da je proces približavanja Evropskoj uniji pridonio konsolidaciji pravne države i razgraničavanju barem s najtežim oblicima političke korupcije.
Zato ponovni pokušaj da se cijeli sustav zaokruži kao korupcionaški perpetuum mobile, za vrijeme mandata Ive Sanadera, nije uspio.
Suđenja koja su uslijedila obuhvatila su mali djelić učinjenih nedjela, toga su svi svjesni. Ali upućena je snažna poruka i efekti procesuiranja Ive Sanadera i još nekih HDZ-eovih ministara kao i brojnih šefova javnih poduzeća blagotvorni su za društvo.
Tako treba shvatiti i ovu presudu HDZ-u. Presuđen je konkretni slučaj, s dokazima koji su prezentirani sudu. Presuda je za sada nepravomoćna. Nikada neće biti vraćeno sve što je korupcijom prigrabiljeno.
Obnovljeni HDZ, kako se voli nazivati, sam treba odlučiti kako će se odnositi prema takvoj svojoj popudbini. Od toga ovisi i koliko će biti vjerodostojan u novom pokušaju da se vrati na vlast.
Za sada je taj odgovor nezreo, kalkulantski i manipulativan.
Građanima na znanje i ravnanje.
