Šaškor: Građani pobijedili banke i države

Ljubljansko Delo je presudu Europskog suda za ljudska prava u korist nekadašnjih štediša Ljubljanske banke popratilo naslovom: "Grozeča zaušnica iz Strasbourga". Prijeteći šamar Sloveniji.

Konačno je stvar postala ozbiljna. Dok nije došao u pitanje vlastiti džep, stotine tisuća ljudi vukli su za nos. Slovenija je kao država – a to piše u članku 19. Ustavnog zakona o provedbi Povelje o osamostaljenju iz 1991. godine – preuzela garancije samo za štednju na svome teritoriju, a ne i onu svoje dotadašnje državne banke. Na ruku joj je išla činjenica da u Sloveniji praktički i nije bilo drugih banaka osim slovenskih. To je u trenutku raspada spasilo slovensku privredu, a račun su platili štediše iz ostalih republika. Ljubljanska banka ustavnim je zakonom ukinuta, pa je istodobno stvorena Nova Ljubljanska banka, aktiva i imovina je preuzeta, a pasiva otpisana, a s njom i dugovi prema štedišama izvan Slovenije. Obrazloženje - to je teritorijalno i sukcesijsko pitanje, filijale Ljubljanske banke u bivšoj Jugoslaviji potražuju ogroman investirani novac, a jugoslavenski bankarski sustav bio je „komunistička Ponzijeva šema“! Slovenija će preuzeti svoje obveze nakon završetka sukcesijskog procesa. Koji traje već više od deset godina. Dogovor nije ni na vidiku, a i različiti pristup u pregovorima pojedinih bivših jugoslavenskih republika zakomplicirao je stvar.

Neki su se bilateralno dogovarali sa Slovenijom, neki su svoje građane prepustili sudbini i skupim privatnim tužbama, neki su preuzeli štednju u svoj javni dug, računajući na naknadnu naplatu od Slovenije.

I sve je stalo.

Ekonomski analitičar Milan Gavrović ovaj je slovenski hokus-pokus nazvao državnim pranjem novca oduzetog građanima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i drugih republika.

U Sloveniji sve političke stranke i veliki dio javnosti ne vide problem u ovakvom ponašanju svoje države.

Ali tako je to kada nastaju države, a elite nacionalizmom hrane građane kao bi se brzo ustoličili u nacionalne vođe.

Tek su neki usamljeni slovenski stručnjaci svo ovo vrijeme upozoravali da se ne može zakonodavnim trikom poništiti privatno-pravni odnos klijenta i banke. To je pravna i moralna obveza. Najglasniji je u osporavanju bio i ostao Jože Mencinger, bivši slovenski ministar i rektor Ljubljanske Univerze. Slovenija je i do sada više izgubila nego dobila. U pitanju je bilo veliko tržište i da je Ljubljanska banka s ugledom kojeg je do tada imala, s više stotina tisuća štediša širom bivše Jugoslavije, tim klijentima priznala dug , mogla je nastaviti zarađivati. Ljudi ne bi povlačili novac. Strane banke koje su u međuvremenu zavladale bankarskim tržištem u svim novonastalim državama, izvukle su do sada desetine milijardi eura. A Ljubljanska banka mogla je biti kraljica među njima. U nastalim okolnostima, Hrvatska je zatvorila svoje bankarsko tržište Novoj Ljubljanskoj banci, a Bosna i Hercegovina joj je poslije nekoliko godina dopustila poslovanje. Prvobitni dug danas je zbog kamata višestruko veći. Nova Ljubljanska banka u međuvremenu se našla na koljenima i postala je provincijska banka kontaminirana lošim plasmanima.

Ako presuda Suda u Strasbourgu opstane Slovenija može pretrpjeti fatalni gubitak. Premijer Janez Janša izjavio je – Slovenija tih novaca nema i nikome ništa nije uzela. U Bosni i Hercegovini postoji i dokumentacija, javno objavljena, o masovnom pražnjenju trezora Ljubljanske banke u Sarajevu u ljeto 1990. godine. Nije mi poznato što su bosanskohercegovačke vlasti učinile u vezi s tom činjenicom.

Troje državljana Bosne i Hercegovine, čije su tužbe za povredu ljudskih prava u Strasbourgu prihvaćene, uspjelo je ono što šest država sa svim svojim instrumentarijem nije uspjelo u dvadeset godina.

Dokazali su da su kao građani imali ušteđevinu, privatno vlasništvo, i odgovarajući privatno-pravni odnos s Ljubljanskom, odnosno Investbankom, da im je netko uskratio pravo na nju i konačno je sudskom presudom rečeno i tko je taj. U sudskom pravorijeku Suda stoji da je Slovenija dužna isplatiti zadržanu deviznu štednju svim štedišama izvan Republike Slovenije. Isto se nalaže i Srbiji za nekadašnje štediše Investbanke.

Sud u Strasbourgu formulirao je to pravničkim jezikom – štedišama nije bilo omogućeno mirno uživanje u vlasništvu, nije im pružen efikasan pravni lijek za ostvarivanje prava, a države sljednice Jugoslavije u dugotrajnom vremenu nisu postigle dogovor o tome.

Iz presude je razvidno da je Sud prihvatio da se u dugovanju štedišama ne radi ni o kakvoj sukcesiji bivše Jugoslavije. Ona, nota bene, regulira državnu a ne privatnu imovinu. (Sporazum iz 2001. godine). Što bi bilo kada bi se privatne vikendice i druga osobna imovina proglasile predmetom sukcesije?

Zašto su neke države pristale u jednom trenutku razmatrati ta pitanja kao sukcesijska, ostaje nejasno. O privatnim dugovima se ne pregovara, samo o modalitetima isplate.

Predmet dogovora država eventualno može biti samo tzv. prenesena štednja (hrvatski slučaj), kada je država preuzela u svoj javni dug dio štednje oštećenih građana Ljubljanske banke i prenijela ih tada državnim, a danas privatnim bankama u stranom vlasništvu – Zagrebačkoj i Privrednoj banci. Te banke sudskim putem traže naplatu od Slovenije, a Vlada im je 1995. godine izdala punomoći da u svoje ime, a za račun Republike Hrvatske tuže Ljubljansku banku. To je uobičajeni postupak za takvu pravnu radnju. Slovenija je burno reagirala i svoju ratifikaciju hrvatskog pristupng ugovora s Europskom Unijom uvjetovala povlačenjem tih punomoći, odnosno tužbi. Ponavljamo, riječ je o tužbama starim 7 godina, ali je sada izvučen taj „as iz rukava“ kao naročito sporan.

Ekspertne grupe traže rješnjenje koje se još ne nazire. Hrvatska tvrdi da je pronađeno, Slovenija demantira.

Iz reakcije slovenske strane na nepravomoćnu presudu iz Strasbourg dodatno je ogoljen goli pritisak kojem je Hrvatska izložena uoči ratifikacije pristupnog sporazuma o ulasku u EU. Riječ ucjena možda je pretjerana. Ali da je riječ o neevropskom ponašanju - jest.

Ova presuda Suda za ljudska prva u Strasbourgu nema izravne veze s trenutačnim hrvatsko-slovenskim sporom, koji se bavi naplatom oko 525 milijuna maraka tzv. prenesene štednje. Odluka Suda presudna je za 130 tisuća štediša iz Hrvatske čijih je 312 milijuna maraka ostalo blokirano u Ljubljanskoj banci.

Ali presuda ima posrednu važnost i za aktualni hrvatsko-slovenski spor, jer je upozoravajuća i jasno definira problem. Zato protagonisti zaoštravanja na slovenskoj strani imaju razloga za zabrinutost

Naravno, presuda u Strasbourgu je još nepravomoćna. Žalbe su neizbježne i treba počekati konačno rješenje. Slovenija je ipak članica Unije, a zemlje iz kojih su tužitelji, nisu. Slovenski član Suda, koji je bio protiv odluke, jasno je pokazao na čemu će Slovenija inzistirati – na rušenju vjerodostojnosti sudaca , jer su većina njih iz zemalja bivše Jugosavije, a oni su „po defaultu“ pristrani. Nije baš dobra preporuka za mišljenje o struci u kojoj i sam zarađuje kruh.

Ipak, i ovakva presuda je iznimno važna, jer su obični štediše, čije su sudbine pogođene bahatošću banaka i nebrigom država, dobili barem neku stafisfakciju da borba za vlastita prava ima smisla. I da se i moćne može pobijediti.

I to je Evropa.