Prije godinu dana, na isti dan, napisala sam za ovu stanicu tekst pod naslovom "Dvadeset godina i jedan dan poslije". Riječ je, pogađate, o obilježavanju akcije "Oluja" u Hrvatskoj.
Danas, obeshrabeno zaključujem da nemam što novo reći. Mogu ponoviti isti tekst. Ista inscenacija, iste razdragane mase, ista predsjednica, isti Thompson (Marko Perković), iste crne košulje i ustaške pjesme. Lani su crnokošuljaši bijesno napali kazalištarce u Rijeci koji su izveli predstavu o žrtvama, ove godine to su učinili na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, napadajući nevladine aktiviste koji su pozivali na prestanak trijumfalističkog slavljenja "Oluje".
I tako nekako bilježim ovu proslavu svo ovo vrijeme. Hrvatska slavi, Srbija žali. Bilo je pokušaja zrelog suočavanja sa svim aspektima akcije "Oluja", za vrijeme predsjednikovanja Stipe Mesića i Ive Josipovića, koji su otrpjeli zvižduke u Kninu, ali su rekli što su smatrali da treba reći. Danas, opozicija se povukla iz Knina.
"Oluja" jest i ostat će važna za suvremenu Hrvatsku. Politički i vojnički opravdana, jer Hrvatska jest bila okupirana i trpjela je teror na svom teritoriju četiri godine, uključivši žrtve i progone. Zločini koji su se dogodili, uz neviđeni palež i pljačku, nisu bili pojedinačni osvetnički ekscesi, već sustavni i masovni.
Do sada su hrvatski sudovi pravomoćno osudili jednu osobu za ratni zločin. Odlazak srpskog stanovništva, organiziran od srpske paradržave, bio je za tadašnje hrvatsko vodstvo poželjan rasplet rata. Ukalkuliran u ratne planove. Zakonske mjere koje su donesene odmah poslije "Oluje" praktički su onemogućili povratak. Dalji razvoj događaja, prije svega hrvatski put u Evropsku uniju, učinio je da se povratak srpskog stanovništva zakonski omogući i olakša. Vratili su se deseci tisuća ljudi. Žive teško, suočeni s opstrukcijom u ostvarivanju svojih prava.
Odnosi među državama su se polagano obnavljali, uz neprekidne uspone i padove. U pravilu, ljetno vrijeme, vrijeme obilježavanja "Oluje", jest razdoblje najdublje zime u tim odnosima. Tako je i ove godine.
Hrvatska ima problem koji ne želi priznati. Dok to ne učini nema ozdravljenja društva. Jedan od Tuđmanovih (Franjo Tuđman) ratnih ciljeva bilo je smanjenje srpskog stanovništva, po mogućnosti ''dobrovoljnog''. Progon poslije "Oluje" takav je čin.
Prigrlivši Tuđmanovu baštinu, što je, osim desnice, učinila i lijevo-liberalna opcija u Hrvatskoj, politička elita u Hrvatskoj zacementirala je nacionalistički povijesni narativ. Sve drugo je posljedica. Vlasti mlako reagiraju na ustaške ekscese, uporno ih negiraju nazvati pravim imenom i ništa ne rade da ih spriječe. U vlasti u odlasku poklonici povijesnog revizionizma uzeli su aktivnog učešća.
Srbija ima svoje probleme, među kojima je jedan od najvećih odbijanje suočavanja s vlastitom odgovornošću za protekli rat.
U takvoj situaciji, obilježavanje "Oluje" trajno je obilježeno užarenom atmosferom. U Hrvatskoj se voli reći kako je "Oluja" ugrađena u temelje države. Krajnje je vrijeme za pitanje – kakvi su to temelji? Plemenski ili građanski?
Država neće biti slučajna, da parafraziram nadobudnog lidera opozicije Zorana Milanovića, tek kada se zrelo suoči sa svojim nasljeđem. Ono je slojevito. Zrela država preuzima iz prošlosti ono što oslobađa i što državu čini zajednicom ravnopravnih građana, a odbacuje i aktivno se bori protiv onoga što je tome suprotstavljeno. Nedavni oslobodilački rat ima mračnih strana. Ta knjiga se uporno drži zatvorenom.
Smireno otvaranje svake stranice može biti naporno i povremeno neprijatno, ali je neophodno.
Ovogodišnje obilježavanje "Oluje" odvijalo se u trenutku kada pljušte protestne diplomatske note između Hrvatske i Srbije. Neke uručene, neke odbijene. Mnoge činjenice iz tih nota stoje. Paradoks je što ih pišu oni koji su mržnju, pozivanje na rat i etničko čišćenje zagovarali i aktivno provodili.
Suočavanje je dvosmjerni put.
Facebook Forum