Stvari s ćirilicom u Hrvatskoj svakim danom u svakom pogledu sve više napreduju, kazali bi u malo pomaknutom govoru.
Nakon čekića u Vukovaru, zaredali su incidenti u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Udbini, Benkovcu, Vojniću, Krnjaku, Udbini, Biskupiji. Red lupanja ploča s natpisima, red tihog noćnog uklanjanja, red fašističkih grafita. U Vukovaru u skidanju ploče s ćiriličnim natpisom sudjeluje aktivni policajac, više njih ga mirno promatra.
Analitičari govore da atmosfera u Hrvatskoj podsjeća na razdoblje Weimarske republike, situaciju kada je njemačka vlast bila nemoćna provoditi zakone.
Možda je usporedba pomalo drastična, ali je svakako upozoravajuća.
Vlada ostaje pri svome naumu da provede Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Podršku je dobila od Bruxellesa. I više-manje ni od koga drugoga.
Sve se više postavlja pitanje je li Vlada uopće u stanju provesti zakon. Nakon početnog šoka kada je nasilno, čekićem, skinuta ploča u Vukovaru, sada se stvari odvijaju rutinski. Poluvojna formacija koja se naziva Stožer za obranu hrvatskog Vukovara dala je upute svojim sljedbenicima da table skidaju mirno i dostojanstveno, da ne ide Hrvat na Hrvata. Ploče s ćiriličnim natpisima širom Hrvatske koje stoje već godinama i uvedene su dobrim dijelom za vrijeme HDZ-eovih vlada, nestaju s lakoćom. A s njima i začeci moderne, civilizirane Hrvatska.
Spomenuti Stožer za obranu hrvatskog Vukovara ima sedam povjerenstava. I to za pravna i temeljna pitanja, za istraživanje i analitiku, logistiku, protokol, sigurnost, medije, te za dokumentaciju, zapisnik i uredsko poslovanje. Čemu ovakva pompozna organizacija?
Formirali su se da bi ''zaštitili'' hrvatski Vukovar od ćirilice i izborili se za zakon o posebnom statusu Vukovara koji bi taj grad izuzeo od dvojezičnosti, u pismu i govoru. Zauvijek. Postavljaju ultimatume Vladi, najavljuju, nakon skidanja ploča, rušenje fasada, preuzimaju ingerencije vlasti u organizaciji vukovarske komemoracije.
Austrijski mediji spominju ''atmosferu državnog udara'' koju širi Stožer.
Svima je jasno da je Stožer rezervni HDZ-eov igrač koji destabilizira Vladu. Ta se stranka već više puta poslužila sličnim metodama (u Splitu, prigodom podizanja optužnice za Mirka Norca, te u Zagrebu, povodom optužnice za Gotovinu). S profesionalnim obavještajcem na čelu, HDZ djeluje još uskogrudnije, mračnije nego ranije. Ono što HDZ sada radi je destabilizacija političkih prilika u zemlji i dosegnute, krhke razine međunacionalne tolerancije.
Jer kako drugačije protumačiti odluku novog vodstva HDZ-ea da poništi politiku vlastite stranke od prije nekoliko godina? Odluku o službenim natpisima na ćirilici u Vukovaru donio je HDZ. Čelnik stranke Karamarko tada je bio ministar policije. Bivši ministar uprave, sada HDZ-eov saborski zastupnik, Mlakar ustvrdio je da su donijeli takvu odluku kada Srbi nisu još činili trećinu stanovnika u Vukovaru, pa je nisu morali ni sprovesti.
Ta stranka javno priznaje prevaru i njome se hvali.
Pri tome je prava politička perverzija optuživati Milanovićevu vladu za narušavanje stabilnosti zemlje.
Upravo je u tome vidljiva sva težina sadašnjih rasprava i moguće nesagledive posljedice za društvo.
Zaobilaženje zakona kada je u pitanju nacionalna ravnopravnost ponovno je dobilo pravo javnosti i za dio društva postalo poželjno ponašanje.
Jer, osim raznih militantnih stožera i HDZ-ea, za odustajanje od poštivanja zakona zalaže se i Crkva, brojne konzervativne nevladine udruge i mediji, pa i dio tzv. liberalnih.
Za Karamarka provođenje zakona u Vukovaru je ''masakriranje''. Za pojedine katoličke biskupe i službene crkvene medije to je ''otvorena provokacija'', a Vlada koja uvodi ćirilicu u Vukovar je ''podla '' i ''protunarodna'', ''na pozicijama srpskog osvajača''.
Pojedini liberalni političari i mediji zadovoljili su se negodovanjem zbog lošeg tajminga, ne objašnjavajući kada bi bilo dobro vrijeme. Sto godina poslije rata? Stožer je tu bio pošteniji – nikada.
Vlada je na sto muka. Nije u stanju postaviti toliko ploča koliko su demonstranti u stanju srušiti. Nije sigurna niti u represivni aparat. Nema javnost na svojoj strani, jer je većina građana frustrirana očajnom ekonomskom situacijom i nije osobito senzibilizirana za manjinska prava. A dvadesetgodišnja nacionalistička indoktrinacija učinila je svoje – hrvatski građani nisu baš sigurni zaslužuju li Srbi ta prava i tiče li ih se uopće ta ćirilica. Vlada pogrešno računa na faktor vremena. Jer, stvari joj ne idu u prilog niti u jednom sektoru, ponajprije u ekonomiji, pa neće niti na ovoj temi, pomalo iracionalnoj, što je najteže kanalizirati.
Šef države Josipović nudi dijalog – Vladi, opoziciji, braniteljskim udrugama i predstavnicima srpske zajednice. Poziva ih za zajednički stol. Vlada to ne drži dobrim rješenjem – o provođenju zakona se ne dogovara. Premijer Milanović drži da Vlada odgovara za političke odluke i za provođenje zakona. Protivnike postavljanja ćiriličnih natpisa poziva na velikodušnost.
Zanimljiv pristup. Vođe pokreta protiv ćirilice premjera su odbili, vrijeđaju ga i obećavaju mu stavljanje ploče s ćiriličnim natpisom na kućni prag, a on ih poziva.
Ćirilica je u svemu ovome tek kamilica. Militantnim mitingašima nije ni do pisanja ni do čitanja. Njihov trn u oku su Srbi u Hrvatskoj i njihova zakonom priznata prava. I to treba javno reći. Pri tome su ratni stradalnici, kojima su neki Srbi nanijeli neizrecivo zlo, kolateralni taoci beskrupulozne manipulacije.
Nakon čekića u Vukovaru, zaredali su incidenti u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Udbini, Benkovcu, Vojniću, Krnjaku, Udbini, Biskupiji. Red lupanja ploča s natpisima, red tihog noćnog uklanjanja, red fašističkih grafita. U Vukovaru u skidanju ploče s ćiriličnim natpisom sudjeluje aktivni policajac, više njih ga mirno promatra.
Analitičari govore da atmosfera u Hrvatskoj podsjeća na razdoblje Weimarske republike, situaciju kada je njemačka vlast bila nemoćna provoditi zakone.
Možda je usporedba pomalo drastična, ali je svakako upozoravajuća.
Vlada ostaje pri svome naumu da provede Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Podršku je dobila od Bruxellesa. I više-manje ni od koga drugoga.
Sve se više postavlja pitanje je li Vlada uopće u stanju provesti zakon. Nakon početnog šoka kada je nasilno, čekićem, skinuta ploča u Vukovaru, sada se stvari odvijaju rutinski. Poluvojna formacija koja se naziva Stožer za obranu hrvatskog Vukovara dala je upute svojim sljedbenicima da table skidaju mirno i dostojanstveno, da ne ide Hrvat na Hrvata. Ploče s ćiriličnim natpisima širom Hrvatske koje stoje već godinama i uvedene su dobrim dijelom za vrijeme HDZ-eovih vlada, nestaju s lakoćom. A s njima i začeci moderne, civilizirane Hrvatska.
Spomenuti Stožer za obranu hrvatskog Vukovara ima sedam povjerenstava. I to za pravna i temeljna pitanja, za istraživanje i analitiku, logistiku, protokol, sigurnost, medije, te za dokumentaciju, zapisnik i uredsko poslovanje. Čemu ovakva pompozna organizacija?
Formirali su se da bi ''zaštitili'' hrvatski Vukovar od ćirilice i izborili se za zakon o posebnom statusu Vukovara koji bi taj grad izuzeo od dvojezičnosti, u pismu i govoru. Zauvijek. Postavljaju ultimatume Vladi, najavljuju, nakon skidanja ploča, rušenje fasada, preuzimaju ingerencije vlasti u organizaciji vukovarske komemoracije.
Austrijski mediji spominju ''atmosferu državnog udara'' koju širi Stožer.
Svima je jasno da je Stožer rezervni HDZ-eov igrač koji destabilizira Vladu. Ta se stranka već više puta poslužila sličnim metodama (u Splitu, prigodom podizanja optužnice za Mirka Norca, te u Zagrebu, povodom optužnice za Gotovinu). S profesionalnim obavještajcem na čelu, HDZ djeluje još uskogrudnije, mračnije nego ranije. Ono što HDZ sada radi je destabilizacija političkih prilika u zemlji i dosegnute, krhke razine međunacionalne tolerancije.
Jer kako drugačije protumačiti odluku novog vodstva HDZ-ea da poništi politiku vlastite stranke od prije nekoliko godina? Odluku o službenim natpisima na ćirilici u Vukovaru donio je HDZ. Čelnik stranke Karamarko tada je bio ministar policije. Bivši ministar uprave, sada HDZ-eov saborski zastupnik, Mlakar ustvrdio je da su donijeli takvu odluku kada Srbi nisu još činili trećinu stanovnika u Vukovaru, pa je nisu morali ni sprovesti.
Ta stranka javno priznaje prevaru i njome se hvali.
Pri tome je prava politička perverzija optuživati Milanovićevu vladu za narušavanje stabilnosti zemlje.
Upravo je u tome vidljiva sva težina sadašnjih rasprava i moguće nesagledive posljedice za društvo.
Zaobilaženje zakona kada je u pitanju nacionalna ravnopravnost ponovno je dobilo pravo javnosti i za dio društva postalo poželjno ponašanje.
Jer, osim raznih militantnih stožera i HDZ-ea, za odustajanje od poštivanja zakona zalaže se i Crkva, brojne konzervativne nevladine udruge i mediji, pa i dio tzv. liberalnih.
Za Karamarka provođenje zakona u Vukovaru je ''masakriranje''. Za pojedine katoličke biskupe i službene crkvene medije to je ''otvorena provokacija'', a Vlada koja uvodi ćirilicu u Vukovar je ''podla '' i ''protunarodna'', ''na pozicijama srpskog osvajača''.
Pojedini liberalni političari i mediji zadovoljili su se negodovanjem zbog lošeg tajminga, ne objašnjavajući kada bi bilo dobro vrijeme. Sto godina poslije rata? Stožer je tu bio pošteniji – nikada.
Vlada je na sto muka. Nije u stanju postaviti toliko ploča koliko su demonstranti u stanju srušiti. Nije sigurna niti u represivni aparat. Nema javnost na svojoj strani, jer je većina građana frustrirana očajnom ekonomskom situacijom i nije osobito senzibilizirana za manjinska prava. A dvadesetgodišnja nacionalistička indoktrinacija učinila je svoje – hrvatski građani nisu baš sigurni zaslužuju li Srbi ta prava i tiče li ih se uopće ta ćirilica. Vlada pogrešno računa na faktor vremena. Jer, stvari joj ne idu u prilog niti u jednom sektoru, ponajprije u ekonomiji, pa neće niti na ovoj temi, pomalo iracionalnoj, što je najteže kanalizirati.
Šef države Josipović nudi dijalog – Vladi, opoziciji, braniteljskim udrugama i predstavnicima srpske zajednice. Poziva ih za zajednički stol. Vlada to ne drži dobrim rješenjem – o provođenju zakona se ne dogovara. Premijer Milanović drži da Vlada odgovara za političke odluke i za provođenje zakona. Protivnike postavljanja ćiriličnih natpisa poziva na velikodušnost.
Zanimljiv pristup. Vođe pokreta protiv ćirilice premjera su odbili, vrijeđaju ga i obećavaju mu stavljanje ploče s ćiriličnim natpisom na kućni prag, a on ih poziva.
Ćirilica je u svemu ovome tek kamilica. Militantnim mitingašima nije ni do pisanja ni do čitanja. Njihov trn u oku su Srbi u Hrvatskoj i njihova zakonom priznata prava. I to treba javno reći. Pri tome su ratni stradalnici, kojima su neki Srbi nanijeli neizrecivo zlo, kolateralni taoci beskrupulozne manipulacije.
