Ne znam kako se osjećao jedan od posljednjih izdanaka slavne dubrovačke obitelji Kaboga, austrougarski general grof Bernard Caboga, kada je 1832. godine u Carigradu od Visoke porte pokušavao za 17.400 zlatnih dukata otkupiti enklave Neum i Sutorina. Nije uspio. Ostali su pod jurisdikcijom Osmanskog carstva.
Takozvani neumski koridor pripao je Osmanskom carstvu još Karlovačkim mirom iz 1699. godine, osnažen Požarevačkim 1718, te potvrđen na Berlinskom kongresu 1878. Otada, međunarodnopravno slijedi državni status Bosne i Hercegovine.
Dubrovačka Republika je u XIV stoljeću trgovinom i diplomacijom od bosanskohercegovačkih vladara dobila primorsko područje u akvatoriju Neum-Klek. U strahu od mletačke ekspanzije koncem XVII stoljeća odgovarao joj je teritorijalni koridor pod ingerencijom Osmanlija kako bi se zaštitila od Venecije, te se sama u Beču i Carigradu za njega založila.
Naknadni austrougarski pokušaj, kada su već nestale i Dubrovačka i Mletačka republika, da status neumskog koridora promijeni, je, kako smo vidjeli, propao. Nije pomogao ni pregovarač, diplomat i vojnik dubrovačkih korijena.
Iako je duga prošlost tog malog komadića jadranskog priobalja burna i prepuna obrata, zatečeno državno stanje je višestoljetna činjenica. Neum i priobalje su tamo gdje je i Bosna i Hercegovina. Ostavimo ovom prigodom po strani spor oko vrha poluotoka Klek i dva pripadajuća otočića.
Stvaranjem nezavisnih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine Hrvatska je ostala teritorijalno presječena, a Dubrovnik i južna Dalmacija prometno izolirani. Dubrovnik je doživio i teško doba okupacije, pa je prometno i ekonomski još više devastiran.
Pitanje integracije zemlje prvorazredno je pitanje. Teritorijalni diskontinuitet je činjenica koja se ne može promijeniti. Dobrim prometnim rješenjima, u dogovoru sa susjedima, ta se dezintegriranost može bitno ublažiti.
U jednom razdoblju Hrvatska je željela odjednom riješiti oba problema – teritorijalni i prometni – samostalno, bez obzira na susjede. Predsjednik Tuđman bio je opsjednut tzv. hrvatskom kiflom i njezinim „popunjavanjem“, nije htio prihvatiti povijesno i međunarodnopravno definirano rješenje, pa je i trgovao i ratovao zbog teritorija. Prisjetimo se nebulozne ideje o autocesti kralja Tomislava kroz teritorij BiH i slično. Više od desetljeća izgubljeno je zbog tih Tuđmanovih fantazija.
Potom se tzv. Račanovom autocestom racionalno pokušalo prometno integrirati Hrvatsku. Izgrađene su tisuće kilometara i Hrvatska se prometno doista obnovila i osuvremenila. Ali autocesta je zastala negdje u vrgoračkim brdima. Nije stigla ni do Ploča. A cijena kilometra se za vrijeme Sanaderove vladavine udesetorostručila.
Novim dolaskom HDZ-a na vlast, jug Hrvatske još prometno nije bio povezan, ali je zato došlo je novo razdoblje euforije. Spasonosno rješenje pronađeno je u megalomanskom projektu velebnog mosta koji bi povezao dva dijela hrvatskog kopna preko poluotoka Pelješac. Bio je to račun bez krčmara – niti se postigao zadovoljavajući dogovor s Bosnom i Hercegovinom, koju je u tom razdoblju Hrvatska bahato ignorirala, pa su gabariti mosta na papiru stalno rasli, a s njime i cijena, niti su osigurana financijska sredstva. Unatoč tome, pripremni radovi su otpočeli i odnijeli desetke milijuna eura.
Rastuća ekonomska kriza uozbiljila je političare. Sadašnja vladajuća koalicija hrabro je u predizbornoj kampanji najavila da se od mosta odustaje i da će se tražiti cestovno rješenje preko teritorija Bosne i Hercegovine i u dogovoru s BiH. Ovaj put se susjedna država nije ignorirala, ali se pokazalo da Federacija BiH ne funkcionira i da do brzog i jednostavnog dogovora nije lako doći.
Stvar je opet na početku. Kao i sve opcije. Spominju se cestovni koridori, zatvorena autocesta, uronjena cesta – tunel, pontoni. Jedni govore o prolasku kroz Popovo polje i koridoru Vc, Jadransko-jonskoj cesti, drugi o priobalnoj cesti. Jednom se s bosanskohercegovačke strane čuje da bi trebalo postići cjelovito rješenje, kako za Neum, tako i za luku Ploče i željeznički promet, drugi put da se to ne može povezivati.
Jednom se ne slažu neumski lokalni čelnici, drug put oni iz Dubrovačko-neretvanske županije. I tako redom.
Naravno, u Hrvatskoj se obnavlja i politički spor, jer je projekt Pelješki most izvorno HDZ-eov (iako je prvi s njim u javnost izašao tadašnji SDP-eov župan), pa se u raspravu uvodi i patriotsko nadmetanje. U igri su i veliki interesi građevinskog lobija.
A vrijeme leti. Hrvatska je pred ulaskom u Europsku uniju, šengenski režim je pred vratima. Po njemu, dosadašnjom cestom kroz Neum neće moći prelaziti roba vrednija od 10.000 eura, niti žive životinje. Gospodarstvu prijeti daljnji udar.
Nova je hrvatska Vlada iznjedrila rješenje koje izaziva nove dvojbe. Gradila bi se, kao privremeno rješenje do konačnog dogovora, nova pristaništa za velike trajekte koji bi na najužem mogućem mjestu (Komarna-Brijesta) povezivali kopno i Pelješac. Takva bi vožnja trajala 10-tak minuta, tvrde u Vladi. Ali treba izgraditi i pristaništa i trajekte, kao i pristupnu cestu. Sve bi to trajalo barem godinu dana. I koštalo oko 8 milijuna eura.
Usprotivili su se lokalni čelnici i ekološke udruge – ugrožen će biti Malostonski zaljev, biser Jadrana, prirodno stanište neprocjenjivih ostriga, tvrde.
Je li to točno? Vlada ne daje odgovore, ali apelira na lokalnu vlast da to rješenje prihvati.
Improvizatorski stil kojim nova Vlada sve češće pribjegava izaziva negodovanje.
Stanovnici juga Hrvatske već su racionalno prihvatili odluku da za Pelješki most nema novaca, što pokazuju i rezultati izbora u Dubrovniku i Županiji. Sada bi se, suočeni s improvizacijama i neizvjesnošću da će se skoro iznjedriti neko trajno rješenje, opet mogli okupiti oko za sada neostvarivog projekta – Pelješkog mosta. Pa opet sve ispočetka.
Jedino logično rješenje – cestovni koridor, nadzemni ili podzemni – a u budućnosti, za 20-30 godina možda i most, sada se čini daljim nego prije. Je li tako moralo biti?
Stari dubrovački gospari rješavali su probleme trgovanjem i pregovaranjem. Što znaju sadašnji političari?
Takozvani neumski koridor pripao je Osmanskom carstvu još Karlovačkim mirom iz 1699. godine, osnažen Požarevačkim 1718, te potvrđen na Berlinskom kongresu 1878. Otada, međunarodnopravno slijedi državni status Bosne i Hercegovine.
Dubrovačka Republika je u XIV stoljeću trgovinom i diplomacijom od bosanskohercegovačkih vladara dobila primorsko područje u akvatoriju Neum-Klek. U strahu od mletačke ekspanzije koncem XVII stoljeća odgovarao joj je teritorijalni koridor pod ingerencijom Osmanlija kako bi se zaštitila od Venecije, te se sama u Beču i Carigradu za njega založila.
Naknadni austrougarski pokušaj, kada su već nestale i Dubrovačka i Mletačka republika, da status neumskog koridora promijeni, je, kako smo vidjeli, propao. Nije pomogao ni pregovarač, diplomat i vojnik dubrovačkih korijena.
Iako je duga prošlost tog malog komadića jadranskog priobalja burna i prepuna obrata, zatečeno državno stanje je višestoljetna činjenica. Neum i priobalje su tamo gdje je i Bosna i Hercegovina. Ostavimo ovom prigodom po strani spor oko vrha poluotoka Klek i dva pripadajuća otočića.
Stvaranjem nezavisnih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine Hrvatska je ostala teritorijalno presječena, a Dubrovnik i južna Dalmacija prometno izolirani. Dubrovnik je doživio i teško doba okupacije, pa je prometno i ekonomski još više devastiran.
Pitanje integracije zemlje prvorazredno je pitanje. Teritorijalni diskontinuitet je činjenica koja se ne može promijeniti. Dobrim prometnim rješenjima, u dogovoru sa susjedima, ta se dezintegriranost može bitno ublažiti.
U jednom razdoblju Hrvatska je željela odjednom riješiti oba problema – teritorijalni i prometni – samostalno, bez obzira na susjede. Predsjednik Tuđman bio je opsjednut tzv. hrvatskom kiflom i njezinim „popunjavanjem“, nije htio prihvatiti povijesno i međunarodnopravno definirano rješenje, pa je i trgovao i ratovao zbog teritorija. Prisjetimo se nebulozne ideje o autocesti kralja Tomislava kroz teritorij BiH i slično. Više od desetljeća izgubljeno je zbog tih Tuđmanovih fantazija.
Potom se tzv. Račanovom autocestom racionalno pokušalo prometno integrirati Hrvatsku. Izgrađene su tisuće kilometara i Hrvatska se prometno doista obnovila i osuvremenila. Ali autocesta je zastala negdje u vrgoračkim brdima. Nije stigla ni do Ploča. A cijena kilometra se za vrijeme Sanaderove vladavine udesetorostručila.
Novim dolaskom HDZ-a na vlast, jug Hrvatske još prometno nije bio povezan, ali je zato došlo je novo razdoblje euforije. Spasonosno rješenje pronađeno je u megalomanskom projektu velebnog mosta koji bi povezao dva dijela hrvatskog kopna preko poluotoka Pelješac. Bio je to račun bez krčmara – niti se postigao zadovoljavajući dogovor s Bosnom i Hercegovinom, koju je u tom razdoblju Hrvatska bahato ignorirala, pa su gabariti mosta na papiru stalno rasli, a s njime i cijena, niti su osigurana financijska sredstva. Unatoč tome, pripremni radovi su otpočeli i odnijeli desetke milijuna eura.
Rastuća ekonomska kriza uozbiljila je političare. Sadašnja vladajuća koalicija hrabro je u predizbornoj kampanji najavila da se od mosta odustaje i da će se tražiti cestovno rješenje preko teritorija Bosne i Hercegovine i u dogovoru s BiH. Ovaj put se susjedna država nije ignorirala, ali se pokazalo da Federacija BiH ne funkcionira i da do brzog i jednostavnog dogovora nije lako doći.
Stvar je opet na početku. Kao i sve opcije. Spominju se cestovni koridori, zatvorena autocesta, uronjena cesta – tunel, pontoni.
Stvar je opet na početku. Kao i sve opcije. Spominju se cestovni koridori, zatvorena autocesta, uronjena cesta – tunel, pontoni. Jedni govore o prolasku kroz Popovo polje i koridoru Vc, Jadransko-jonskoj cesti, drugi o priobalnoj cesti. Jednom se s bosanskohercegovačke strane čuje da bi trebalo postići cjelovito rješenje, kako za Neum, tako i za luku Ploče i željeznički promet, drugi put da se to ne može povezivati.
Jednom se ne slažu neumski lokalni čelnici, drug put oni iz Dubrovačko-neretvanske županije. I tako redom.
Naravno, u Hrvatskoj se obnavlja i politički spor, jer je projekt Pelješki most izvorno HDZ-eov (iako je prvi s njim u javnost izašao tadašnji SDP-eov župan), pa se u raspravu uvodi i patriotsko nadmetanje. U igri su i veliki interesi građevinskog lobija.
A vrijeme leti. Hrvatska je pred ulaskom u Europsku uniju, šengenski režim je pred vratima. Po njemu, dosadašnjom cestom kroz Neum neće moći prelaziti roba vrednija od 10.000 eura, niti žive životinje. Gospodarstvu prijeti daljnji udar.
Nova je hrvatska Vlada iznjedrila rješenje koje izaziva nove dvojbe. Gradila bi se, kao privremeno rješenje do konačnog dogovora, nova pristaništa za velike trajekte koji bi na najužem mogućem mjestu (Komarna-Brijesta) povezivali kopno i Pelješac. Takva bi vožnja trajala 10-tak minuta, tvrde u Vladi. Ali treba izgraditi i pristaništa i trajekte, kao i pristupnu cestu. Sve bi to trajalo barem godinu dana. I koštalo oko 8 milijuna eura.
Usprotivili su se lokalni čelnici i ekološke udruge – ugrožen će biti Malostonski zaljev, biser Jadrana, prirodno stanište neprocjenjivih ostriga, tvrde.
Je li to točno? Vlada ne daje odgovore, ali apelira na lokalnu vlast da to rješenje prihvati.
Improvizatorski stil kojim nova Vlada sve češće pribjegava izaziva negodovanje.
Stanovnici juga Hrvatske već su racionalno prihvatili odluku da za Pelješki most nema novaca, što pokazuju i rezultati izbora u Dubrovniku i Županiji. Sada bi se, suočeni s improvizacijama i neizvjesnošću da će se skoro iznjedriti neko trajno rješenje, opet mogli okupiti oko za sada neostvarivog projekta – Pelješkog mosta. Pa opet sve ispočetka.
Jedino logično rješenje – cestovni koridor, nadzemni ili podzemni – a u budućnosti, za 20-30 godina možda i most, sada se čini daljim nego prije. Je li tako moralo biti?
Stari dubrovački gospari rješavali su probleme trgovanjem i pregovaranjem. Što znaju sadašnji političari?
