Po mnogima najljepši mjesec u godini, svibanj, u Hrvatskoj je već jako dugo mjesec sporova, žučnih polemika i razdora. Ove godine osobito. Sedamdeseta godišnjica pobjede nad fašizmom bila je prigoda za razumno suočavanje s jednim ipak sve udaljenijim razdobljem, za sabiranje i prikupljanje društvene energije za budućnost. To se nije dogodilo. Nije se, uostalom, dogodilo ni u svijetu. Zapad i nekadašnji Istok sve su udaljeniji.
Antifašizam u Hrvatskoj/Jugoslaviji snažna je i autohtona pojava koja služi na čast svakom narodu, svakom građaninu, baština koja ih je svrstala visoko na civilizacijskoj ljestvici. U socijalističkom razdoblju bio je (opravdano) dio legitimacije sustava. Nakon uvođenja višestranačja cijeli je bivši sustav razgrađen, pa je i antifašizam postao upitan. Bilo je mnogo razloga za preispitivanje tamnih strana pobjede, za otvaranje dijaloga i konačnu razumnu i izbalansiranu ocjenu jedne velike povijesne epohe. Nema nikakve dvojbe kako bi takva rasprava završila. Možda upravo zbog toga, stvarnog i produktivnog dijaloga nije ni bilo. Antifašizam je ostao papirnata vrijednost, zapisana u Ustavu i obilježavana rutinskim, pomalo tužnjikavim manifestacijama. U stvarnom životu tisuće partizanskih spomenika letjelo je u zrak, skinuti nazivi desetaka tisuća ulica, škola, poduzeća. Partizanskim borcima umanjivana su prava i izloženi su ponižavanju. Ustaše su dobile mirovinu, najprije stidljivo, švercajući se kao pripadnici nepostojeće Domovinske vojske, a potom i bez toga.
Desnica je, obilato potpomognuta Katoličkom crkvom, uspjela antifašistima nametnuti kompleks krivnje. Poslijeratna osveta postala je u toj interpretaciji paradigma cijele partizanske borbe.
Dogodila se povijesna revizija a ne revalorizacija.
Činjenica je da su antifašističku borbu na ovim prostorom vodili komunisti i nitko drugi. Iz rata su izašli kao trijumfalni pobjednici, uz ogromne žrtve, i revolucijom (i svime što ona donosi, tako je bilo ovdje, tako je bilo kroz povijest) došli na vlast. Odvajajući hrvatski antifašizam od komunista i Josipa Broza Tita - a, ponavljamo, drugog nije bilo – desnica zapravo ne negira ''komunizam'' nego antifašizam.
Crkva priznaje samo ''domoljubni'' antifašizam, u Istri i dijelom u Dalmaciji, dakle borbu s talijanskim i njemačkim fašistima i nacistima, a ostale vidove borbe – dakle, one protiv NDH i ustaša – ne. Takvo je i shvaćanje aktualnog vodstva HDZ-a. Zastupajući tezu o podjednakoj krivnji svih ''totalitarizama'' i arbitrarno je protežući na razdoblje Drugog svjetskog rata, zagovornici toga stava ne negiraju samo povijesne činjenice – da su zapadni saveznici i Sovjetski Savez zajednički pobijedili nacifašizam i tada zanemarili svjetonazorske ponore. Oni rade još nešto gore – izjednačavajući komunizam s nacizmom u stvarnosti rehabilitiraju ovaj potonji.
Novoizabrana je predsjednica preuzela pokroviteljstvo nad Bleiburgom i najavila smjer kojim će ići eventualna nova vlada HDZ-a.
U tome je suština svih tih sporova. U tome je suština ustrajavanja na ''blajburškom mitu'' i održavanja manifestacije obilježavanja poratnih stradanja baš na tom mjestu. Mjestu na kojemu se nikakvo stradanje nije dogodilo, ali jest neuspješna predaja zapadnim saveznicima jedne zločinačke ratne formacije. Mjestu koje je kasnije postalo mitsko mjesto ustaške nostalgije, dernek fašističkih strašila. Aktualna je vladajuća koalicija razumno pokušala mjesto sjećanja izmijestiti iz Bleiburga, ukinula je državno pokroviteljstvo nad tamošnjom manifestacijom i počela obilježavati stradanja na mjestima na kojima su se i zbila. Novoizabrana je predsjednica preuzela pokroviteljstvo nad Bleiburgom i najavila smjer kojim će ići eventualna nova vlada HDZ-a.
I Hrvatska se opet vrti u krug, podijeljena i zbunjena.
Sama predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svojim ponašanjem pridonosi tom zbunjivanju javnosti. U Istri, na svečanosti u Pazinu, ispred Titove biste, popraćena partizanskom pjesmom ''Bella ciao'', izgovorila je riječi primjerene trenutku i lideru jedne demokratske evropske zemlje: "Naš antifašistički pokret smatramo povijesno, politički i moralno opravdanim, s pravom uvrštenim u hrvatski Ustav... Dužni smo biti veliki u svemu i reći da je bilo nepravednih i neopravdanih postupaka prema pripadnicima poraženih vojski i prema civilima".
Istodobno, sama je izbacila Titovu bistu iz rezidencije i odbila doći na glavnu manifestaciju obilježavanja 70-te obljetnice pobjede. U Jasenovac je išla sama, ispisala revizionističku poruku u spomen-knjigu, a na glavnu zajedničku komemoraciju u Jasenovac nije došla. ''To nije mjesto za politiku'', kazala je. Istodobno, njezina je izaslanica na Bleiburgu izgovorila čisti politički govor.
U Dotršćini, zagrebačkom stratištu tisuća ustaških žrtava, pojavili su se ambasadori brojnih zemalja i predstavnici nevladinih udruga, ali ne i predstavnici hrvatske države.
Odnos političkih elita prema ovogodišnjim svibanjskim manifestacijama izražavao je ukupnu društvenu podijeljenost. U središtu Zagreba mogla su se kušati jela iz zemalja Evropske unije. Na Trnju su mladi ljevičari obnovili trnjanske kresove, u čast oslobođenja Zagreba. I to je bilo to. Država nije organizirala niti jednu manifestaciju, tek je bila pokrovitelj proslave u dvorani Lisinski koju je organizirala boračka organizacija. U Dotršćini, zagrebačkom stratištu tisuća ustaških žrtava, pojavili su se ambasadori brojnih zemalja i predstavnici nevladinih udruga, ali ne i predstavnici hrvatske države. U Veljunu, na obilježavanju ustaškog pokolja 525 kordunskih Srba, HDZ-eov je gradonačelnik Slunja njihovo stradanje nazvao ''incidentom''. Još ranije, vlasti u Glini odbile su sudjelovati u obilježavanju masovnog masakra Srba u glinskoj crkvi. U vukovarskom Dudiku, gdje je obilježeno stradanje 455 tamošnjih Srba, HDZ-eov vukovarski gradonačelnik se nije pojavio. U osvit Dana pobjede na parohijskom domu pravoslavne crkve u Vinkovcima osvanuo je grafit ''Smrt četnicima''. Kardinal Josip Bozanić je na komemoraciji u Bleiburgu napao one koji govore o ''fašizaciji Hrvatske'', optužujući ih da njeguju antifašizam iz 1950-tih. Ovih nekoliko primjera nisu iz pedesetih.
Svibanj je doista prekrasan mjesec. Preostaje nam da čekamo neki idući.
