Izet Halilović, iz Srebrenice, izvrsno svira na sazu i šargiji. Najbolji zvuk postiže kad na šargiju stavi žice koje prethodno skine u šumi sa zaostale mine. Kad mu žice dotraju i puknu, ne može da svira dok ne pronađe novu minu i ne skine žicu sa nje. Već 10 godina svira i deminira.
Izetov hobi je sviranje na sazu i šargiji. Da bi zasvirao, neophodno je da pronađe zaostalu minu i skine žice koje poslije izvjesnog vremena daju idealan zvuk:
„Što se tiče nabavke žica, malo je teže doći do žica. Išao sam nekada u Federaciju, u Tuzlu, Sarajevo i Memiće da nađem žice. Sad sam došao na jedan jednostavniji način nabavke žica. Odem u šumu - na sve strane su mine, slabo se čiste, naletim na žice, nađem sebi žica, nasiječem po mjeri. S početak budu malo grublje, tvrđe, ali prilikom sviranja nakon nekoliko mjeseci, one dođu onakve kakve trebaju da budu, tako da sada ne moram da žice kupujem. Bar to imam sebi da priuštim koliko hoću.“
Izo je navikao da svira na minskim žicama, a ljubav prema muzici je porodična tradicija:
„Imam malo i genetske krvi što se tiče sviranja. To mi je svirao i đed, tako je prenijeto s koljena na koljeno na oca, a i ja tako. Pošto sam se vratio ovamo, nije bilo naroda, dosada je, nema se gdje da izađe, onda sam sebi nabavio šargiju, jednu, dvije, počeo sam se učiti. Jeste da malo smeta što sam ljevoruk, pa nije mi mogao niko da pokaže, ali malo pomalo, malo pomalo i tako sam se naučio. Sviram, inače, i sazove veće, ali malo mi je jednostavnije šargiju.“
Otkrivanje mina i skidanje žica započelo je u ratnom periodu. Izo je nastavio tu tradiciju i sada se bavi sviranjem, ali i deminiranjem područja oko Srebrenice:
„Pa ja, inače, imam veliki izbor prijatelja koji pjevaju i sviraju izvornu muziku. Snimao sam ja jedno vrijeme i spot sa njima. Oni dođu ovdje, pa snime - sa čezama i sa konjima. Oni su bili ovdje u ratu, a u ratu se nije moglo nigdje hodati, nije se moglo do čega doći, pa je morao svijet, imao takvu priliku, pod nekuim pritiskom i koječime da se snalazi onako kako zna. Oni su prvi otkrili ove žice od mina. Zatezne ovo su žice, potezne - kad prođeš kroza šumu, one su u nizu. Probali su raznorazne žice - od telefona, od ovoga, od onoga, od struje, pa nije moglo. Pa je neko to otkrio, skidao je mine i donio ove žice. S početka, kao što sam rekao malo prije, je bilo zafrkano svirati, malo jesu grublje, ali kasnije one nadođu, prilikom stezanja dođu na ono svoje mjesto kakve trebaju da budu. Pa tako su i meni rekli prijatelji. Sad da je bih išao radi tri, četiri žice u Memiće, ja nađem. Ima ih gore, po našim selima. Nađeš minu idući za ovcama, prijaviš - ima tu mina, čekaš, čekaš, čekaš, nikad neće niko da dođe ni da to skloni, ni da vidi, a prima svijet platu. Onda mi čobani dođemo, pa mi to smaknemo.“
Izo zna da je pronalaženje mina i skidanje žica opasan posao i ne preporučuje to nikome:
„Ne bih preporučio jer ipak nije to lahko. Treba otprilike znati. Ja sam se bavio, čuvam ovce, gonio konje, drva, tako da znam otprilike. Ne možeš ići otprilike. Treba znati kud one idu, kud su postavljane, duž znači, da znadeš otkle ćeš joj prići. Ko nije iskusio, ko nije bio u tom i ko ne zna oko toga, začas more izgubiti glavu.“
Komšije i prijatelji znaju da se Izo bavi ozbiljnim i opasnim poslom i ponekad se šale na njegov račun:
„U njega je šargija na minski pogon. Bogami, ja ne bih smio svirati na onoj šargiji, bojao bih se da ne eksplodira.“
„Ja ne bih, bogami, smio skinuti žicu s mine kad ne bih nikad zasvirao.“
Ali Izo nastavlja da se bavi deminiranjem i sviranjem, bez obzira na to što je ovaj prvi rizičan posao. On zna gdje su mine, pronalazi ih, skida ih - jer mu je važno da ima sve žice na šargiji kako bi, kako kaže, kad je najumorniji zasvirao i dao duši oduška.
Izetov hobi je sviranje na sazu i šargiji. Da bi zasvirao, neophodno je da pronađe zaostalu minu i skine žice koje poslije izvjesnog vremena daju idealan zvuk:
„Što se tiče nabavke žica, malo je teže doći do žica. Išao sam nekada u Federaciju, u Tuzlu, Sarajevo i Memiće da nađem žice. Sad sam došao na jedan jednostavniji način nabavke žica. Odem u šumu - na sve strane su mine, slabo se čiste, naletim na žice, nađem sebi žica, nasiječem po mjeri. S početak budu malo grublje, tvrđe, ali prilikom sviranja nakon nekoliko mjeseci, one dođu onakve kakve trebaju da budu, tako da sada ne moram da žice kupujem. Bar to imam sebi da priuštim koliko hoću.“
Izo je navikao da svira na minskim žicama, a ljubav prema muzici je porodična tradicija:
„Imam malo i genetske krvi što se tiče sviranja. To mi je svirao i đed, tako je prenijeto s koljena na koljeno na oca, a i ja tako. Pošto sam se vratio ovamo, nije bilo naroda, dosada je, nema se gdje da izađe, onda sam sebi nabavio šargiju, jednu, dvije, počeo sam se učiti. Jeste da malo smeta što sam ljevoruk, pa nije mi mogao niko da pokaže, ali malo pomalo, malo pomalo i tako sam se naučio. Sviram, inače, i sazove veće, ali malo mi je jednostavnije šargiju.“
Otkrivanje mina i skidanje žica započelo je u ratnom periodu. Izo je nastavio tu tradiciju i sada se bavi sviranjem, ali i deminiranjem područja oko Srebrenice:
„Pa ja, inače, imam veliki izbor prijatelja koji pjevaju i sviraju izvornu muziku. Snimao sam ja jedno vrijeme i spot sa njima. Oni dođu ovdje, pa snime - sa čezama i sa konjima. Oni su bili ovdje u ratu, a u ratu se nije moglo nigdje hodati, nije se moglo do čega doći, pa je morao svijet, imao takvu priliku, pod nekuim pritiskom i koječime da se snalazi onako kako zna. Oni su prvi otkrili ove žice od mina. Zatezne ovo su žice, potezne - kad prođeš kroza šumu, one su u nizu. Probali su raznorazne žice - od telefona, od ovoga, od onoga, od struje, pa nije moglo. Pa je neko to otkrio, skidao je mine i donio ove žice. S početka, kao što sam rekao malo prije, je bilo zafrkano svirati, malo jesu grublje, ali kasnije one nadođu, prilikom stezanja dođu na ono svoje mjesto kakve trebaju da budu. Pa tako su i meni rekli prijatelji. Sad da je bih išao radi tri, četiri žice u Memiće, ja nađem. Ima ih gore, po našim selima. Nađeš minu idući za ovcama, prijaviš - ima tu mina, čekaš, čekaš, čekaš, nikad neće niko da dođe ni da to skloni, ni da vidi, a prima svijet platu. Onda mi čobani dođemo, pa mi to smaknemo.“
Izo zna da je pronalaženje mina i skidanje žica opasan posao i ne preporučuje to nikome:
„Ne bih preporučio jer ipak nije to lahko. Treba otprilike znati. Ja sam se bavio, čuvam ovce, gonio konje, drva, tako da znam otprilike. Ne možeš ići otprilike. Treba znati kud one idu, kud su postavljane, duž znači, da znadeš otkle ćeš joj prići. Ko nije iskusio, ko nije bio u tom i ko ne zna oko toga, začas more izgubiti glavu.“
Komšije i prijatelji znaju da se Izo bavi ozbiljnim i opasnim poslom i ponekad se šale na njegov račun:
„U njega je šargija na minski pogon. Bogami, ja ne bih smio svirati na onoj šargiji, bojao bih se da ne eksplodira.“
„Ja ne bih, bogami, smio skinuti žicu s mine kad ne bih nikad zasvirao.“
Ali Izo nastavlja da se bavi deminiranjem i sviranjem, bez obzira na to što je ovaj prvi rizičan posao. On zna gdje su mine, pronalazi ih, skida ih - jer mu je važno da ima sve žice na šargiji kako bi, kako kaže, kad je najumorniji zasvirao i dao duši oduška.
