U Sarajevu je počeo i trajaće sve do zime tridesetdrugi (32.) po redu festival kulture nazvan Sarajevska zima. Pored brojnih domaćih stvaralaca pod motom - Duša umjetnika, duša grada – učestvovati će stvaraoci iz tridesetak zemalja svijeta, što je jedna od tema razgovora sa direktorom festivala Ibrahimom Spahićem.
RSE: Pred čitavim gradom, u ovu nedelju, je jedan veliki spektakl koji počinje na Bijeloj tabiji. Kada, kako i zašto?
Spahić: Bijela tabija je mjesto koje je simbol odbrane grada, ali i simbol čuvanja gradske jezgre starog Sarajeva. Sada je spomenik pod zaštitom države, kao značajan spomenik kulture. Na tim mjestima, kao što su tvrđave i kule, a ima ih preko 140 u BiH, zapravo se priča o gradu, o tome kako se čuva duša grada.
Umjetnici će pokušati da pokažu kakav je njihov odnos prema gradu i duši grada, dolazeći iz Amerike, Kine, iz susjednih zemalja, iz BiH, Francuske, Finske, Kipra i ostalih zemalja koje su, po programu festivala Sarajevske zime, sa nama.
Mislim da je to jedan simboličan čin, zato što je 400 godina Šekspira i 400 godina Servantesa. Prirodno je da Hamlet i Don Kihot budu predstavljeni kroz sekvence pozorišnih predstava, kroz igru i ples, kroz muziku. Bit će to jedan zanimljiv performans, u kome učestvuje preko 150 ljudi.
RSE: Svake godine vi otvaranjem, ali i čitavim programom, pokušavate uputiti jednu univerzalnu poruku čitavom svijetu. Ovoga puta se radi o duši - duši umjetnika i duši grada.
Spahić: Ta poruka je vrlo jednostavna. Radi se o jednom univerzalnom jeziku znakova - trougla, kruga i kvadrata. U jednom trenutku, krevet i grobnica su na istoj sceni. Trougao i krug se prepliću. U tim kvadraturama se mi pronalazimo kao ličnosti koje tragaju za svojom dušom. Neka geometrija duše, koju traži umjetnik, i jeste zapravo pokušaj da se znakovnim jezikom, u svim oblastima umjetnosti, kroz vizuelnu umjetnost, kroz teatar, muziku, savremeni ples, pokaže da je riječ o treptaju duše.
RSE: Srećom, u ovom gradu i u ovoj zemlji, dosta ljudi još živi. Ima dosta onih koji su otišli, ali se vraćaju. Mogu na najbolji način odgovoriti na ova vaša pitanja o odnosu duše grada i duše svijeta.
Spahić: Jedan divan odgovor na to postoji. Milomir Kovačević Strašni, sjajni fotograf, Dejan Vekić, Adis Begić, Igor Rajić koji žive dijelom u BiH, a dijelom u Kanadi, SAD-u, Holandiji i Francuskoj, su napravili fotografije koje govore o njihovom treptaju duše i o tome kako doživljavaju grad. Umjetnici iz Sarajeva, Bel Arte, plešu na muziku Betovena, pokušavaju da otvore svijet iz vremena prije četiri stoljeća, vidljiv svojim plesom. Hor Srednje muzičke škole, sa mnogim drugim horovima, kroz Odu radosti, kroz pjesmu gradu, kroz himnu BiH, žele reći sto stvari, a to jeste njihova osjećajnost za Sarajevom.
Sa druge strane je Don Kihot, Hrvatskog dječijeg kazališta iz Osijeka, jedna predstava koju su odigrali svojevremeno i čije scene ćemo ovdje vidjeti, kao i predstava Hamlet, koju izvode iz Saveza gluhih i nagluhih, iz prostora u kojem ćemo moći upoznati šta znači znakovni jezik za nas.
RSE: Sarajevska zima se nikada nije oslanjala isključivo na domaće autore. Uvijek je bilo mnogo poznatih imena iz čitavog svijeta?
Spahić: Ne radi se o stranim i domaćim autorima. Radi se o umjetnicima koji rade za Art festival. Uopće in ne dijelimo na strane i domaće. To oni ni ne osjećaju.
RSE: To je najbolje tako. Čije bi prisustvo mogli smatrati najznačajnijim?
Spahić: Teško je izdvojiti. Japanska kinematografija je već osmu godinu tu. Iranska kinematografija također. Filipinska gostuje prvi put. Njemački izbor najboljih filmova u Cinema sitiju. Prostor koji ćemo popuniti mladima. Duša lutka u Pozorištu mladih od 15 – 21. februara, priča koju će nam donijeti američki plesači kroz koreografiju, koju će raditi zajedno sa našim plesačima iz Sarajeva čitavu jednu sedmicu. Grupa Mongola će izvesti svoj koncert. Priče, koje će proći kroz sedam galerija u toku ova naredna tri dana, bit će u stvari priče koje donose ljudi, koji su na najsjajniji način odgovorili na temu šta je to duša njihova i šta je to duša grada, to osjećanje koje žele podijeliti sa Sarajevom i njegovim stanovnicima.
Teško da mogu izdvojiti ikoga. Bit će tu sjajne predstave, na primjer, Romeo i Julija, koju donosi Miki Manojlović na kraju festivala. Na prvi dan proljeća je svjetski dan poezije. Bit će tu skulpture devet mladih skulptora, koji će otvoriti sve ulice i trgove, od Sebilja do Katedrale, preko pravoslavne crkve, kod vječne vatre, prostor Hanika koji će biti ispunjen fotografijama Sarajeva. Prostor Novog hrama će biti ispunjen pričom u 3D verziji kulturne baštine. Otvaramo manifestaciju ujutro u devet, sa knjigama na Brajalovom pismu, Don Kihota i Hamleta. Ne bih ništa izdvajao i nabrajao dalje. Bojim se da ne bi imali prostora za to nabrajanje.
Ovdje je značajno za samu manifestaciju, ali i za građane, visoko pokroviteljstvo koje traje već 24 godine od strane UNESCO-a. Generalni direktora UNESCO-a i generalni sekretar Savjeta Evrope svjedoče o interesu svijeta. Ova manifestacija govori univerzalnim jezikom, u svojoj misiji se drži osnovnih evropskih i svjetskih vrijednosti, kada je riječ o kulturnoj raznolikosti, ali i povezivanju civilizacija i kultura. To mi se čini najdragocjenijim jer je ovdje riječ o slobodi stvaralaštva.
RSE: Nikada, u ovih tridesetak godina, nismo prošli, a da nismo imali nekog uglednog gosta, koji ne mora biti samo iz svijeta umjetnosti, nekoga ko pokazuju svoju naklonost Sarajevskoj zimi, kao jednom univerzalnom svjetskom projektu?
Spahić: Tu su pokrovitelji, najznačajnije ličnosti UNESCO-a i Savjeta Evrope. Gostovati će čitava delegacija od 11 ljudi sa Filipina, da predstave svoju kinematografiju. U toku festivala, tu će biti sjajni umjetnici. Dobili smo priču o duši, koju mogu dodirnuti treptajem svi koji nas pohode. Izvjesno je da će Sarajevska zima, u narednih dva mjeseca, biti otvorena za svakog dobronamjernika. Dobrodošli i predstavnici medija.
RSE: Oni svjedoče kako je Sarajevska zima uspjela potpuno prezimiti ovo ledeno doba za kulturu?
Spahić: Tako je. Sada je počeo snijeg. Valjda će se doći i do toga da možemo praviti skulpture od snijega, da se ljudi mogu skijati i da se zima zaista vrati po prirodi stvari ovoj sredini.
RSE: Da li ove naše domaće snage, naše domaće kulturne uzdanice, prepoznaju sve ovo što radiš?
Spahić: Imamo mi uglavnom samo dobre poruke iz vlasti, ali to su uglavnom samo poruka do poruke. Riječ je o jednoj, više moralnoj, nego stvarnoj podršci. To je jasno. Riječ je o jednom potpuno autentičnom multimedijalnom art festivalu, koji ne traži nikakvu priču koja je vještačka, o takozvanim regijama, regionalnim festivalima, regionalnim problemima. To je jedna simpatična stvar, koja se protura kroz razne koncepte.
Mi radimo jednako sa Kinom, kao i sa Beogradom. Jednako sa Helsinkijem, kao i sa Iranom, ili nekom drugom zemljom na planeti. Sa Njujojrkom, kao i sa nekom drugom zajednicom. Mi na ovaj način, kako vodimo festival, ne vidimo festival kao instrument bilo kakve politike, osim posvećenosti umjetnosti i kulturi, ljudskim pravima i stvaralaštvu. To bi bio temelj opstanka ovog festivala. Sve drugo bi odvelo u različite koncepte, koji se koriste za različite prilike, okolnosti i vremena koja dođu i prođu.
