Nakon što je u Crnoj Gori, protestnim šetnjama i otvorenim nezadovoljstvom zaposlenih, obilježen Prvi maj, Praznik rada, o položaju zaposlenih i odnosu države prema radnicima, razgovaramo sa predstavnicom Unije slobodnih sindikata Crne Gore Sandrom Obradović.
Iz Unije, unazad nekoliko godina, na isti način ukazuju na težak položaj zaposlenih u Crnoj Gori. Sandru Obradović smo prvo pitali zašto nema većeg odziva građana, odnosno onih kojih se to najviše tiče?
"U Crnoj Gori sindikati zaista ne mogu da okupe veliki broj radnika da iskažu svoje nezadovoljstvo", kaže naša sagovornica. "Ako bi sutra možda, neka politička partija pozvala svoje članstvo, vjerujem da bi to bilo masovnije. Ne bih rekla da je to nepovjerenje u sindikate, nego su zaposleni pod konstantnim pritiskom i strahom, obzirom da ogroman broj zaposlenih ima ugovore na određeno. Mislim da je to isključivo zbog bojazni, da će biti viđeni i da će biti prepoznati ako iskažu svoje nezadovoljstvo, pa i u simboličnoj prvomajskoj šetnji. Crnogorski radnici i građani daleko su od evropskih zaposlenih koji širom Evrope i svijeta iskazuju svoje nezadovoljstvo.
Tu postoji i jedna apatičnost kod naših građana, jer često ljudi kažu da više do 25 godina imamo istu situaciju, pa neće ni taj naš jedan izlazak promijeniti stvari. Sve to su neke pogrešno utemeljene stvari u našim glavama. Moramo biti svjesni da svaki naš doprinos, ili pokušaj da doprinesemo, mijenjaju stvari, pa i prvomajska šetnja. Jednog dana moramo početi i krenuti u te promjene. Na putu promjena, prije svega moramo pomoći sindikatima i svima onima koji vide neke promjene, očekuju neke promjene i rade na njima. Svi moramo biti na istom fonu i moramo dati svoj glas.
Kada će se to u Crnoj Gori desiti i da li će se to uopšte desiti, teško da mogu iz ove perspektive da kažem. Iskreno se nadam da svi zajedno, u razgovoru sa ljudima, a posebno sa mladima, moramo apelovati na njih da daju svoj doprinos da neke stvari promijenimo."
RSE: Čini se da ni nova zakonska regulativa ne ide u korist zaposlenih nego poslodavaca. Da li na taj način država šalje poruku da su joj važniji biznis i profit od interesa radnika?
Obradović: Uvijek je toga bilo. Kada je treba, 2010. godine, da se donese Zakon o radu, koji je umanjio dotadašnje zakonske odredbe koje su zaposleni imali, Unija je dala svoj kompletan kapacitet i maksimum da ukaže zaposlenim na umanjena prava koja ih očekuju. Odziv nije bio veliki, ali su svi, nakon donošenja tog Zakona, osjetili posljedice. Naravno da poslodavci i Vlada, ohrabreni ćutanjem zaposlenih i apatičnosti, prosto pokušavaju da uzmu što više od radnika, da uvedu što više, za njih, pozitivnih zakonskih odredbi i da predstave radnike i zaposlene sa tim modernim izrazom - da smo im svi mi biznis barijere.
RSE: Protestne šetnje održane su u Podgorici i Nikšiću. Onoj u Nikšiću je prethodilo osnivanje Radničke partije, koja će na političkom nivou pokušati da se izbori za ono što sindikati pokušavaju u okviru socijalnog dijaloga sa državom i poslodavcima. Da li na njih gledate kao na partnere, ili kao na konkurenciju?
Obradović: Iz sindikalnog ugla se ne bih bavila političkim pitanjima. Meni je drago što će naš bivši kolega sindikalac, Janko Vučinić, sve svoje kapacitete kroz ovu partiju usmjeriti da pomogne zaposlenim u Crnoj Gori. Obzirom da su sindikati i politika dvije potpuno suprotne stvari, a u politiku se mi sindikalci ne smijemo i ne želimo miješati, Radničku partiju ne doživljavam kao konkurenciju, niti nekoga ko će smetati. U svakom slučaju, svako ko u ovoj državi misli za dobrobit svojih građana, prvenstveno zaposlenih, naravno sa svojih aspekata, treba da da svoj maksimalni doprinos.
RSE: Vi ste nedavno ostali bez posla u KAP-u. Da li vas je to demotivisalo da se borite za prava radnika ili vas je samo uvjerilo da ste na pravom putu?
Obradović: Nije me demotivisalo, naprotiv. I dalje ću se što žešće, koliko mogu, boriti za prava radnika. Ono što je mene dovelo do ličnog preispitivanja jeste upravo nedjelovanje institucija sistema i nepoštovanje zakonskih odredbi. To meni lično strahovito smeta, ne samo u mom slučaju, nego u kompletnom prethodnom sindikalnom radu. Kada neko ne poštuje zakonske odredbe, bilo zaposleni, bilo poslodavci ili država, koji su obavezni i dužni da ih poštuju, mene kao sindikalca to nekada dovede do pitanja da li je sva ta borba vrijedna toga. Institucije sistema bi trebale da reaguju i na samu najavu kršenja zakonskih odredbi.
U mom ličnom slučaju je, po ko zna koji put do sada, najviše prekršen Zakon o radu, zatim Ustav, ali i prava po svim međunarodnim konvencijama. Naravno da mi to daje dodatni motiv da se ta nepravda ispravi, ali i želju da se ispoštuju zakoni ove države. Iskreno se nadam da će se to na kraju dokazati i da ću možda, svojim ličnim primjerom, pokazati zaposlenim da se moraju boriti i da moraju prijaviti sve one zloupotrebe do kojih nailaze u svom radu, bilo kao zaposleni ili sindikalci.
Pravda je spora, ali mislim da je dostižna. Vjerujem da će ipak jednog dana, ako ne u domaćem, onda u međunarodnom zakonodavstvu, ovaj moj slučaj dati pozitivne rezultate. Iskreno se nadam.
