Nekako razumijem kad stranci na uzaludnom poslu uspostave “funkcionalne države” s urođenim dejtonskim manama, o lokalnim sagovornicima na tom poslu govore kao o “liderima”. Ako ništa drugo, tako bar održavaju minimum samopoštovanja pošto stvaraju privid kako, eto, rade s legitimnim predstavnicima tri bosanskohercegovačka
“konstitutivna naroda” a imaju i odstupnicu da, kad stvari nikako da krenu, uvijek mogu reći: To je njihov posao, izabrani su da ga rade. Stvar je, ipak, malo komplikovanija nego što ova formula domaćeg “vlasništva” nad bosanskim bezizlazom sugeriše.
Prvo: upitan je legitimitet domaćih partnera u tom poslu još od samih početaka međunarodnog posredovanja u Bosni i Hercegovini. Karadžić i Boban bili su tretirani u pregovorima od Lisabona do Ženeve i Njujorka kao “vođe srpskog i hrvatskog naroda” a da ni za jednoga od njih nikada niko nije glasao: bili su samo predsjednici
svojih partija i izvođači radova dogovorenih među vođama naroda na izvanbosanskom nivou, Taj se model preslikava i na sve postdejtonske pregovore u kojima su lideri u liku predsjednika partija, s prećutnim međunarodnim odobrenjem – jer lakše je, naravno, poslovati sa neformalnom “šestorkom” ili “četvorkom” nego s izabranim članovima Predsjedništva, parlamentima i imenovanim vladama, praktično
suspendovali bilo kakvu demokratsku praksu i istrenirali poslanike da čekaju da im se kaže šta je dogovoreno i da to onda provode na daljinsko upravljanje.
Drugo: današnji domaći davaoci svečanih obećanja takođe nemaju svi jednak – ili čak ikakav – izborni legitimitet. Neki od njih su otpali, a neki pripušteni u liderski klub u međustranačkim obračunima u kojima odlučuju mijenjajuće bliskosti i animoziteti nezavisno od volje birača. Pri tome matematičke koalicije, naročito ako se potežu bezobzirno, nerijetko znače da ćete dobijeno na mostu vjerovatno izgubiti na ćupriji: možete diktirati sastav Savjeta ministara ali po cijenu višemjesečne paralize federalne vlade i karikaturalne predstave lokalne demokratije u kojoj je malo nedostajalo pa da gradonačelnik Sarajeva bude – izvučen iz šešira.
Treće: dok stranci imaju svoje razloge što bosanske partnere nazivaju “liderima”, pored ostalog – već opisanu potrebu da se održava privid legitimiteta, tugaljivo je kad domaće stranačke poglavice i sami sebi tepaju kako su “lideri”. Nakon višegodišnjeg
uglavnom nazadovanja u proevropskim reformama – još od miniranja međunarodno posredovanog “aprilskog paketa” promjena sračunatih na jačanje državnih institucija 2006. pa evo i dvije i po godine nakon izbora 2010. – ti nazovi lideri daju izjave o postignutim dogovorima i obećanja o skorim promjenama a da nijedan značajniji pomak nije napravljen.
Karakterističan je primjer njihov prošlonedjeljni izlet u Brisel. Otišli su da se dogovore o provođenju presude Sjedić-Finci, koja bi – po presudi Evropskog suda za ljudska prava – trebalo da ukloni ustavnu diskriminaciju i garantuje svakom građaninu pravo kandidovanja za najviše funkcije u državi, a vratili su se s rješenjima koja između izborne volje građanina i izbornih rezultata postavlja matematičke formule koje će zakovati vladavinu partijski ovjerenih predstavnika “konstitutivnih naroda”, a da Sejdić i Finci uopšte ne vide da je tu na bilo koji način bilo riječi i o njima.
Sve to su, ipak, samo epizode u suštinskom nepopravljivom nesporazumu oko samog značenja liderstva. Vođa bi, naime, morao nekud da vodi: u bosanskohercegovačkom slučaju „lideri“ su sposobnost opstajanja na četvorogodišnjim mandatima a da baš ništa ne urade doveli do tačke kad im međunarodni diplomati bez i najmanjih diplomatskih obzira poručuju da bi nešto najzad morali i da rade.
Tako Savjet za provedbu mira poručuje kako “nijedna grupa partija nije bez krivice za sadašnju situaciju” u Federaciji i da osiguranje funkcionisanja njenih institucija “nije izbor nego obaveza” što je i nedvosmislena poruka javnosti da – uprkos bespoštednim međusobnim sukobljavanjima i optuživanjima u kojima se za sebe prisvaja pozicija moralne superiornosti a drugome pripisuju najniži motive i namjere – ni stranke “stare” ni stranke “nove većine” ne mogu računati na međunarodnu podršku osim u obavljanju svojih ustavnih dužnosti.
To je naročito vidljivo iz učestalih izjava ambasadora ili posjetilaca iz posebno evropskih zemalja koji poručuju domaćim šampionima tapkanja u mjestu kako oni “neće raditi njihov posao” što očito postaje međunarodno prihvaćena formula za odnos prema Bosni i Hercegovini i njenim “vođama”. To što ambasadori stranih država drže javne lekcije domaćim političarima, a da povodom toga nema nikakvog odgovora u odbranu dostojanstva domaćih institucija, pored ostalog, može da se uzme kao još jedan indikator da nikakvih funkcionirajućih institucija ni “lidera” zapravo i nema.
Razmišljajući o tom “liderstvu” koje nikoga i nikud ne vodi nalazim mudrost o liderstvu koja se pripisuje francuskom demokrati iz 19. vijeka (Alexandre Auguste Ledru-Rollin): “Moram ih slijediti jer sam njihov vođa”. Očekivati takvo šta od bosanskohercegovačkih savremenih vođa bilo bi ipak – malo previše.
“konstitutivna naroda” a imaju i odstupnicu da, kad stvari nikako da krenu, uvijek mogu reći: To je njihov posao, izabrani su da ga rade. Stvar je, ipak, malo komplikovanija nego što ova formula domaćeg “vlasništva” nad bosanskim bezizlazom sugeriše.
Prvo: upitan je legitimitet domaćih partnera u tom poslu još od samih početaka međunarodnog posredovanja u Bosni i Hercegovini. Karadžić i Boban bili su tretirani u pregovorima od Lisabona do Ženeve i Njujorka kao “vođe srpskog i hrvatskog naroda” a da ni za jednoga od njih nikada niko nije glasao: bili su samo predsjednici
svojih partija i izvođači radova dogovorenih među vođama naroda na izvanbosanskom nivou, Taj se model preslikava i na sve postdejtonske pregovore u kojima su lideri u liku predsjednika partija, s prećutnim međunarodnim odobrenjem – jer lakše je, naravno, poslovati sa neformalnom “šestorkom” ili “četvorkom” nego s izabranim članovima Predsjedništva, parlamentima i imenovanim vladama, praktično
suspendovali bilo kakvu demokratsku praksu i istrenirali poslanike da čekaju da im se kaže šta je dogovoreno i da to onda provode na daljinsko upravljanje.
Drugo: današnji domaći davaoci svečanih obećanja takođe nemaju svi jednak – ili čak ikakav – izborni legitimitet. Neki od njih su otpali, a neki pripušteni u liderski klub u međustranačkim obračunima u kojima odlučuju mijenjajuće bliskosti i animoziteti nezavisno od volje birača. Pri tome matematičke koalicije, naročito ako se potežu bezobzirno, nerijetko znače da ćete dobijeno na mostu vjerovatno izgubiti na ćupriji: možete diktirati sastav Savjeta ministara ali po cijenu višemjesečne paralize federalne vlade i karikaturalne predstave lokalne demokratije u kojoj je malo nedostajalo pa da gradonačelnik Sarajeva bude – izvučen iz šešira.
Treće: dok stranci imaju svoje razloge što bosanske partnere nazivaju “liderima”, pored ostalog – već opisanu potrebu da se održava privid legitimiteta, tugaljivo je kad domaće stranačke poglavice i sami sebi tepaju kako su “lideri”. Nakon višegodišnjeg
uglavnom nazadovanja u proevropskim reformama – još od miniranja međunarodno posredovanog “aprilskog paketa” promjena sračunatih na jačanje državnih institucija 2006. pa evo i dvije i po godine nakon izbora 2010. – ti nazovi lideri daju izjave o postignutim dogovorima i obećanja o skorim promjenama a da nijedan značajniji pomak nije napravljen.
Karakterističan je primjer njihov prošlonedjeljni izlet u Brisel. Otišli su da se dogovore o provođenju presude Sjedić-Finci, koja bi – po presudi Evropskog suda za ljudska prava – trebalo da ukloni ustavnu diskriminaciju i garantuje svakom građaninu pravo kandidovanja za najviše funkcije u državi, a vratili su se s rješenjima koja između izborne volje građanina i izbornih rezultata postavlja matematičke formule koje će zakovati vladavinu partijski ovjerenih predstavnika “konstitutivnih naroda”, a da Sejdić i Finci uopšte ne vide da je tu na bilo koji način bilo riječi i o njima.
Sve to su, ipak, samo epizode u suštinskom nepopravljivom nesporazumu oko samog značenja liderstva. Vođa bi, naime, morao nekud da vodi: u bosanskohercegovačkom slučaju „lideri“ su sposobnost opstajanja na četvorogodišnjim mandatima a da baš ništa ne urade doveli do tačke kad im međunarodni diplomati bez i najmanjih diplomatskih obzira poručuju da bi nešto najzad morali i da rade.
Tako Savjet za provedbu mira poručuje kako “nijedna grupa partija nije bez krivice za sadašnju situaciju” u Federaciji i da osiguranje funkcionisanja njenih institucija “nije izbor nego obaveza” što je i nedvosmislena poruka javnosti da – uprkos bespoštednim međusobnim sukobljavanjima i optuživanjima u kojima se za sebe prisvaja pozicija moralne superiornosti a drugome pripisuju najniži motive i namjere – ni stranke “stare” ni stranke “nove većine” ne mogu računati na međunarodnu podršku osim u obavljanju svojih ustavnih dužnosti.
To je naročito vidljivo iz učestalih izjava ambasadora ili posjetilaca iz posebno evropskih zemalja koji poručuju domaćim šampionima tapkanja u mjestu kako oni “neće raditi njihov posao” što očito postaje međunarodno prihvaćena formula za odnos prema Bosni i Hercegovini i njenim “vođama”. To što ambasadori stranih država drže javne lekcije domaćim političarima, a da povodom toga nema nikakvog odgovora u odbranu dostojanstva domaćih institucija, pored ostalog, može da se uzme kao još jedan indikator da nikakvih funkcionirajućih institucija ni “lidera” zapravo i nema.
Razmišljajući o tom “liderstvu” koje nikoga i nikud ne vodi nalazim mudrost o liderstvu koja se pripisuje francuskom demokrati iz 19. vijeka (Alexandre Auguste Ledru-Rollin): “Moram ih slijediti jer sam njihov vođa”. Očekivati takvo šta od bosanskohercegovačkih savremenih vođa bilo bi ipak – malo previše.