Ova nedjelja počela je dobrom viješću iz Brisela: ministri spoljnih poslova zemalja članica Evropske Unije odlučili su da aktiviraju Sporazum o stabilizaciji i pridruženju s Bosnom i Hercegovinom, koji je bio „zamrzut“ još od 2008. godine. Prva dama evropske diplomatije, Federica Mogherini, ujutro uoči tog sastanka pozdravila je „stvarnu volju svih“ političkih partija u Bosni i Hercegovini da se „vrate na put integracije u Evropu“.
„Institucije Evropske Unije spremne su da uzvrate“ – rekla je reporterima, kako je javio The Wall Street Journal, navodeći da je gospođa Mogherini nakon preuzimanja dužnosti u novembru učinila Bosnu i Hercegovinu jednim od svojih ranih prioriteta i već je dva puta posjetila tu zemlju da potakne napredak.
To što je Mogherini predložila – a ministri spoljnih poslova članica Unije prihvatili – deblokadu evropskog puta, pokazuje da je inicijativa šefova diplomatije dvije najuticajnije zemlje Unije, Njemačke i Velike Britanije, da se Bosna i Hercegovina ohrabri za provođenje proevropskih reformi, postala usaglašeni evropski projekt.
Evropa je – kako pokazuje i ova odluka o „odmrzavanju“ sporazuma – prihvatila potpisivanje izjave o spremnosti na ispunjavanje evropskih obaveza od strane svih bosanskhercegovačkih palamentarnih stranaka kao znak da najzad ima u Bosni i Hercegovini partnere spremne da provode reforme. Deblokada Sporazuma o stabilizaciji i pridruženju omogućava povećanu podršku Unije i postepeno uklanja prepreke trgovini.
Odluka iz Brisela pokazuje da su gospođa Mogherini – i evropske institucije – spremni da potiču i nagrađuju napredak u Bosni i Hercegovini.
Ali, kako su za provođenje ovog projekta neophodne – pa i presudne – bosanskohercegovačke institucije i partneri, bilo je upadljivo kako u Sarajevu dobru vijest iz Brisela nije imao ko da primi: tamo su potpisnici pisma odanosti evropskom putu bili još isključivo zaokupljeni „formiranjem vlasti“ što je samo respektabilan naziv za beskrajne ucjene, ultimatume, trgovinu, ustupke, otimačinu i obmane u kojima, evo, i više od pet mjeseci nakon izbora, nije uspostavljena nova vlast. Da i ne govorimo o funkcionalnoj.
A ako – prema sadašnjim najavama – do kraja ove nedjelje ili mjeseca i dođe do formiranja vlasti na federalnom i državnom nivou, tek valja vidjeti kako će bilo koja koalicija partija nepomirljivih „vitalnih nacionalnih interesa“ riješiti makar i prvi zadatak proevropskog reformskog projekta: „mehanizam koordinacije“.
Za uspješan dijalog s Evropom potrebno je, naime, da se u samoj Bosni i Hercegovini uspostavi efikasan način unutrašnjeg usaglašavanja i kompetentnog predstavljanja u pregovorima s Briselom istinski zajedničkog bosanskohercegovačkog interesa. Nešto što bi pomirilo krajnosti između „slova“ i „duha“ Dejtona, na način da onaj ko u ime Bosne i Hercegovine „govori jednim glasom“ zadovolji i zahtjev za uvažavanje entiteta „u svom punom ustavnom kapacitetu“ i „zajednički interes“ u ime eurokompatibilnosti države.
Ili: kako osposobiti Bosnu i Hercegovinu da maksimalno iskoristi najznačajniju pogodnost pripadanja evropskoj porodici - otvoreno tržište.
O tome su se ovih dana već oglasili i euroentuzijasti i euroskeptici.
Po prvima - sporazum otvara vrata bosanskohercegovačkim proizvođačima na tržište sa oko 500 miliona kupaca, omogućuje njenim kompanijama da se natječu i dobijaju poslove u Evropi, uspostavlja evropske standarde kvaliteta i tržišnu konkurenciju koja će voditi višem kvalitetu i nižim cijenama roba, unapređuje vladavinu prava i stvara povoljnije poslovno okruženje, koje potiče investicije uz povećanu sigurnost i ulagača i potrošača.
Po drugima – otvaranje tržišta će značiti kraj domaće proizvodnje, od poljoprivrede i stočarstva do industrijskih roba, koja nije spremna za konkurenciju. (Kao da sadašnje stanje, sa svakodnevnim propadanjem cijelih sektora ekonomije, višemjesečnog neplaćanja zarada, zdravstvenog i socijalnog osiguranja – koje je kulminiralo u masovnim protestima u februaru prošle godine - nudi bilo kakvu alternativu i perspektivu.)
Vjerujem da njemačko-britanska inicijativa, kojom se ohrabruje projekt rasta i zapošljavanja, sada već zajednički evropski projekt za Bosnu i Hercegovinu, nema bilo kakvu izglednu alternativu. Na nju su se – potpisima na izjavu opredjeljenja za evropski put – obavezali i svi nocioci političke vlasti u Bosni i Hercegovini. Ali, ni u zadovoljstvu ovim zakasnjelim obećanjem povratka ideji eurointegracija, ne može se ne primijetiti da među davaocima reformske „časne riječi“ prevlađuju mahom iste partije i ličnosti koje su predsjedavale godinama posvemašnjeg propadanja: „prihvatizacijom“ u kojoj su društvena bogatstva postala plijen ideološki ili rodbinski najbližih, zapošljavanjem na javnim poslovima – od državnih firmi do dplomatije – partijskih lojalista i srodnika, dodjelom najperspektivnijih lokacija i javnih poslova po istim kriterijima bliskosti.
Iz te iskustvene perspektive imam razumijevanja i za cinike koji povodom inicijative za povratak na evropski put kažu kako Bosnu i Hercegovinu u tom projektu većinom predstavljaju ljudi koji imaju najvitalniji lični interes da se ništa ne mijenja ili šampioni discipline „pohiti polahko“ iz radio skečeva s Momom i Uzeirom.
