Do kraja mjeseca teče rok za prijavljivanje nekadašnjih nosilaca stanarskog prava koji su početkom rata izbjegli iz Hrvatske, a koji su živjeli izvan ratom zahvaćenih područja.
Ako ispunjavaju uvjete, Hrvatska im omogućuje privremeni smještaj s mogućnošću otkupa stana. Ovo je šesto produljenje roka, a u prošlih pet prijavilo se 5.750 obitelji. Istražili smo - koliko je do sada primljeno aplikacija i koji su problemi.
Dvadeset godina od odlaska iz svojih domova, dvadeset godina potucanja po podstanarstvima, dvadeset godina indoktrinacije i šuma u kanalu s raznih strana, spore procedure i - rezultat je tu - za RSE govori Ivica Preskar, voditelj Službe za stambeno zbrinjavanje u Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje.
„Ovo je šesti rok za podnošenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje izvan područja posebne državne skrbi i do 27. kolovoza podneseno je 148 zahtjeva. Budući da je rok do 31.8, a da se zahtjevi mogu slati i poštom, za očekivati je da će do tog roka i idućih dana nakon tog roka stići još zahtjeva za stambeno zbrinjavanje“, kaže Preskar.
Ovo je dio kampanje međunarodne zajednice i država regije kojom se kompletno izbjegličko pitanje u regiji planira riješiti u sljedećih četiri do pet godine, a koja je inicirana deklaracijom ministara vanjskih poslova država regije potpisanom studenog 2011. godine u Beogradu.
„Ideja regionalnog stambenog programa je da je to zapravo posljednja prilika prognanicima i izbjeglicama – bivšim nositeljima stanarskog prava - da se odluče: žele li se vratiti u mjesto prebivanja 1991. godine, ili se žele reintegirati u mjestu sadašnjeg boravka“, kaže Preskar.
Koje su dobre, a koje loše strane ove kampanje? „Dobro je da se ovim ljudima daje još jedna prilika,“ kaže za RSE voditeljica Pravnog odjela Srpskog narodnog vijeća Tatjana Vukobratović Spasojević.
„Procedura je pojednostavljena, ali i dalje je vrlo duga. Takse koje se plaćaju državi su i dalje vrlo velike – npr. taksa za stalni boravak za jednog člana obitelji je 900 kuna. I veliki broj dokumenata koje treba prikupiti za stambeno zbrinjavanja isto iziskuje velike troškove. Država je dala mogućnost otkupa, pa iako otkup još nije krenuo, ljudi su prikupljali dokumentaciju koja opet košta jako puno. To su dakle neke komplicirane strane ovog projekta za ljude koji su oštećeni i socijalno ugroženi“, navodi Tatjana Vukobratović Spasojević.
Do sada je hrvatska država izgradila ili kupila 1.497 stanova i dodijelila ih bivšim nositeljima stanarskog prava na privremeno korištenje uz mminimalnu zaštićenu najamninu. Njih 1.300 podnijelo je zahtjeve za otkup stanova po cijeni od 400 do 600 eura po kvadratu, ovisno o duljini boravka u izbjeglištvu. Do sada su svega dva stana prodana, ali u rujnu će krenuti prodaja sljedećih 200 stanova.
Također, gradi se i obnavlja još objekata – pripremljena je zgrada u Korenici sa 30 stanova, dvije zgrade u Kninu sa po 20 stanova, kreće se u izgradnju staračkog doma u Glini za 80 osoba, a Hrvatska će kod stranih donatora aplicirati za kupnju sto stanova – što izvan ratom zahvaćenih područja, a što unutar njih.
Molba za produženje roka
Čini se da je kampanja za prijavljivanje u regiji dala bar neke rezultate. Nekadašnji zatvorski čuvar Slobodan Miščević ostavio je 1991. stan od 80 kvadrata u Velikoj Gorici u Hrvatskoj, i sada je u izbjeglištvu u Kragujevcu. Opet se prijavio, ali je do kraja rezigniran, kaže Miščević za RSE:
„Oni su obećavali i tražili nešto, i ja sam slao. Išli su i supruga i sin tamo na njihov poziv, ali i od toga nije bilo ništa. Par puta smo podnosili zahtjev, sada su rekli da je zadnje, pa smo zbog toga i sada podnijeli zahtjev. Ne vjerujem u njihovu iskrenost. Oni stalno nešto izmišljaju, ali to je zbog toga što ih nitko stvarno ne prisiljava da to i vrate.“
I Nedeljko Matić ostao je bez stana u Šenoinoj ulici u Zagrebu, a sada je aplicirao po četvrti puta, jer je ministarstvo u Zagrebu sva tri puta do sada nalazilo zamjerke na njegovu dokumentaciju. Ne zna što da misli oko uspjeha svoje aplikacije, ali iskoristio je izjavu za RSE da zatraži produljenje roka za druge koji bi aplicirali.
„Još ima ljudi koji nisu podnijeli zahtjeve, pa mi molimo da se rok produži bar za još mjesec dana. Tek su sada ljudi navalili i traže. Evo i ovdje u ministarstvu u Republici Srpskoj u Banjaluci veliki broj ljudi se tek sada pojavljuje“, kaže Matić.
U prvoj polovici devedesetih godina oko 30.000 ljudi, u najvećem broju Srba, izgubili su stanarska prava – njih oko 23.000 temeljem upravnog postupka prema Zakonu o stambenim odnosima, a njih oko 7.000 bez ikakvog pravnog temelja. Hrvatska je institut stanarskog 'prava ukinula 1997. godine, i otada je to za nju – kako je rekla jedna političarka – „prošlo svršeno vrijeme“. Izbjegli hrvatski Srbi s time se ne mire – za RSE govori potpredsjednik Asocijacije izbegličkih udruženja Srba iz Hrvatske Rade Matijaš:
„Ova kampanja je samo hrvatski marketing da bi pokazali Europi da ipak pokušavaju nešto da urade. Pravi je zahtjev – ili povrat stanarskog prava, pa da ga mi otkupimo po onim istim uslovima kao što su Hrvati otkupljivali 1991. godine, ili da nam se izvrši supstitucija novcem.“
Ipak, mnogi apliciraju za stambeno zbrinjavanje i budući otkup stanova. Dobra je vijest da - zahvaljujući financijskoj pomoći UNHCR-a - Srpsko narodno vijeće može snositi dio administrativnih taksi u vezi statusnih pitanja.
Ako ispunjavaju uvjete, Hrvatska im omogućuje privremeni smještaj s mogućnošću otkupa stana. Ovo je šesto produljenje roka, a u prošlih pet prijavilo se 5.750 obitelji. Istražili smo - koliko je do sada primljeno aplikacija i koji su problemi.
Dvadeset godina od odlaska iz svojih domova, dvadeset godina potucanja po podstanarstvima, dvadeset godina indoktrinacije i šuma u kanalu s raznih strana, spore procedure i - rezultat je tu - za RSE govori Ivica Preskar, voditelj Službe za stambeno zbrinjavanje u Državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje.
„Ovo je šesti rok za podnošenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje izvan područja posebne državne skrbi i do 27. kolovoza podneseno je 148 zahtjeva. Budući da je rok do 31.8, a da se zahtjevi mogu slati i poštom, za očekivati je da će do tog roka i idućih dana nakon tog roka stići još zahtjeva za stambeno zbrinjavanje“, kaže Preskar.
Ovo je dio kampanje međunarodne zajednice i država regije kojom se kompletno izbjegličko pitanje u regiji planira riješiti u sljedećih četiri do pet godine, a koja je inicirana deklaracijom ministara vanjskih poslova država regije potpisanom studenog 2011. godine u Beogradu.
„Ideja regionalnog stambenog programa je da je to zapravo posljednja prilika prognanicima i izbjeglicama – bivšim nositeljima stanarskog prava - da se odluče: žele li se vratiti u mjesto prebivanja 1991. godine, ili se žele reintegirati u mjestu sadašnjeg boravka“, kaže Preskar.
Koje su dobre, a koje loše strane ove kampanje? „Dobro je da se ovim ljudima daje još jedna prilika,“ kaže za RSE voditeljica Pravnog odjela Srpskog narodnog vijeća Tatjana Vukobratović Spasojević.
„Procedura je pojednostavljena, ali i dalje je vrlo duga. Takse koje se plaćaju državi su i dalje vrlo velike – npr. taksa za stalni boravak za jednog člana obitelji je 900 kuna. I veliki broj dokumenata koje treba prikupiti za stambeno zbrinjavanja isto iziskuje velike troškove. Država je dala mogućnost otkupa, pa iako otkup još nije krenuo, ljudi su prikupljali dokumentaciju koja opet košta jako puno. To su dakle neke komplicirane strane ovog projekta za ljude koji su oštećeni i socijalno ugroženi“, navodi Tatjana Vukobratović Spasojević.
Do sada je hrvatska država izgradila ili kupila 1.497 stanova i dodijelila ih bivšim nositeljima stanarskog prava na privremeno korištenje uz mminimalnu zaštićenu najamninu. Njih 1.300 podnijelo je zahtjeve za otkup stanova po cijeni od 400 do 600 eura po kvadratu, ovisno o duljini boravka u izbjeglištvu. Do sada su svega dva stana prodana, ali u rujnu će krenuti prodaja sljedećih 200 stanova.
Također, gradi se i obnavlja još objekata – pripremljena je zgrada u Korenici sa 30 stanova, dvije zgrade u Kninu sa po 20 stanova, kreće se u izgradnju staračkog doma u Glini za 80 osoba, a Hrvatska će kod stranih donatora aplicirati za kupnju sto stanova – što izvan ratom zahvaćenih područja, a što unutar njih.
Molba za produženje roka
Čini se da je kampanja za prijavljivanje u regiji dala bar neke rezultate. Nekadašnji zatvorski čuvar Slobodan Miščević ostavio je 1991. stan od 80 kvadrata u Velikoj Gorici u Hrvatskoj, i sada je u izbjeglištvu u Kragujevcu. Opet se prijavio, ali je do kraja rezigniran, kaže Miščević za RSE:
„Oni su obećavali i tražili nešto, i ja sam slao. Išli su i supruga i sin tamo na njihov poziv, ali i od toga nije bilo ništa. Par puta smo podnosili zahtjev, sada su rekli da je zadnje, pa smo zbog toga i sada podnijeli zahtjev. Ne vjerujem u njihovu iskrenost. Oni stalno nešto izmišljaju, ali to je zbog toga što ih nitko stvarno ne prisiljava da to i vrate.“
I Nedeljko Matić ostao je bez stana u Šenoinoj ulici u Zagrebu, a sada je aplicirao po četvrti puta, jer je ministarstvo u Zagrebu sva tri puta do sada nalazilo zamjerke na njegovu dokumentaciju. Ne zna što da misli oko uspjeha svoje aplikacije, ali iskoristio je izjavu za RSE da zatraži produljenje roka za druge koji bi aplicirali.
„Još ima ljudi koji nisu podnijeli zahtjeve, pa mi molimo da se rok produži bar za još mjesec dana. Tek su sada ljudi navalili i traže. Evo i ovdje u ministarstvu u Republici Srpskoj u Banjaluci veliki broj ljudi se tek sada pojavljuje“, kaže Matić.
U prvoj polovici devedesetih godina oko 30.000 ljudi, u najvećem broju Srba, izgubili su stanarska prava – njih oko 23.000 temeljem upravnog postupka prema Zakonu o stambenim odnosima, a njih oko 7.000 bez ikakvog pravnog temelja. Hrvatska je institut stanarskog 'prava ukinula 1997. godine, i otada je to za nju – kako je rekla jedna političarka – „prošlo svršeno vrijeme“. Izbjegli hrvatski Srbi s time se ne mire – za RSE govori potpredsjednik Asocijacije izbegličkih udruženja Srba iz Hrvatske Rade Matijaš:
„Ova kampanja je samo hrvatski marketing da bi pokazali Europi da ipak pokušavaju nešto da urade. Pravi je zahtjev – ili povrat stanarskog prava, pa da ga mi otkupimo po onim istim uslovima kao što su Hrvati otkupljivali 1991. godine, ili da nam se izvrši supstitucija novcem.“
Ipak, mnogi apliciraju za stambeno zbrinjavanje i budući otkup stanova. Dobra je vijest da - zahvaljujući financijskoj pomoći UNHCR-a - Srpsko narodno vijeće može snositi dio administrativnih taksi u vezi statusnih pitanja.
