Piše: Tony Wesolowsky
Za veći deo sveta Andrej Saharov će ostati upamćen kao neustrašivi i neumorni zagovornik ljudskih prava i sloboda u Sovjetskom Savezu, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.
Za svoje delovanje kao otvoreni disident u Sovjetskom Savezu dobio je Nobelovu nagradu za mir 1975. godine.
U obrazloženju nagrade Norveški Nobelov komitet je Saharova nazvao "savešću čovečanstva", navodeći da se "borio ne samo protiv zloupotrebe moći i gaženja ljudskog dostojanstva u svim oblicima, već se podjednako snažno borio za ideal države utemeljene na principu pravde za sve".
Saharov i njegov dizajn nuklearne 'slojevite torte'
Po obrazovanju i zvanju nuklearni fizičar, Saharov je bio integralni deo sovjetskog programa nuklearnog naoružanja, pa je čak nazvan "ocem sovjetske hidrogenske bombe".
U svojim memoarima Saharov je ispričao kako je za nuklearnu fisiju prvi put čuo neposredno pre rata od svog oca, koji je i sam bio nastavnik fizike i koji je prisustvovao predavanju na tu temu. On je rekao da je njegovo interesovanje za tu temu buknulo kada je čuo za atomsku bombu u Hirošimi 6. avgusta 1945.
"Na putu do pekare zastao sam da bacim pogled na novine i video objavu predsednika Trumana... Bio sam toliko zapanjen da su mi noge praktično poklekle. Nema sumnje da su se moja sudbina i sudbina mnogih drugih, možda čitavog sveta, preko noći promenile. Nešto novo i strašno je ušlo u naše živote, proizvod najbolje nauke, discipline koju sam duboko poštovao".
Samog Saharova je za rad na sovjetskom programu nuklearnog oružja u junu 1948. godine angažovao njegov profesor Igor Tam. Kasnije je napisao: "Niko nije pitao da li želim ili ne želim da učestvujem u takvom poslu. Nisam imao stvarnog izbora po tom pitanju, ali koncentracija, potpuno unošenje i energija koju sam doneo u zadatak bili su moji."
Nekoliko meseci kasnije, mladi doktor fizike razvio je potpuno novu ideju za dizajn H-bombe, koji je nazvao "slojka" ili slojevita torta. Proboj je omogućilo Sovjetskom Savezu da napravi svoju prvu hidrogensku bombu koja je bila mnogo snažnija od atomskog oružja od samo nekoliko godina ranije.
Saharova je patriotizam vodio u tom poduhvatu, objasnio je Frank fon Hipel (von Hippel), stariji istraživač i profesor na Univerzitetu Prinston.
"Saharov je bio ubeđen da je Sovjetskom Savezu bilo potrebno nuklearno sredstvo za odvraćanje od američkog nuklearnog napada", objasnio je za RSE fon Hipel u imejlu.
Sovjeti su 29. avgusta 1949. testirali svoje prvo nuklearno sredstvo – na Zapadu poznat kao "Džo-1" – u zabačenim stepama današnjeg Kazahstana. Ukupno će Sovjeti testirati 80 bombi, od čega 36 samo u 1958. godini.
Nalog za najveće nuklearno oružje
Kako se zahuktavao Hladni rat sa Sjedinjenim Američkim Državama, sovjetski lider Nikita Hruščov obratio se Saharovu da osmisli najmoćniju bombu na svetu. To će postati ono što je na Zapadu nazvano Car bomba.
"Motivacija za test Car bombe može se najbolje razumeti u kontekstu američkog i sovjetskog rivalstva u to vreme. Krajem 50-ih i početkom 60-ih nuklearni testovi korišćeni su za istraživanje i za demonstraciju nacionalne moći i snage", objasnio je Filip Kojl (Philip Coyle), šef američkog testiranja nuklearnih bombi pod predsednikom Bilom Klintonom (Bill Clinton) koji je radio 30 godina pomažući u dizajniranju i testiranju nuklearnog oružja.
"Posete sovjetskog premijera Nikite Hruščova Ujedinjenim nacijama 1959. i 1960. godine i njegova tadašnja izjava grubo prevedena 'Sahranićemo vas', neki su u Americi videli kao nuklearnu pretnju. SAD su detonirale hidrogensku bombu na atolu Bikini 1. marta 1954. godine, što je rezultiralo najvećom jačinom u svim američkim testovima – 15 megatona. Car Bomba bila je gotovo četiri puta destruktivnija", naveo je Kojl u imejlu RSE-u.
Bomba kao nijedna druga
Iako upamćen kao Car bomba, eksplozivna naprava bila je poznata pod brojnim tehničkim nazivima – Projekat 27000, Kodni proizvod 202, RDS-220 i Kuzinka mat (Kuzkina majka). Njene dimenzije bile su izuzetno velike. U dužini se protezala nekih osam metara. U visini je imala dva metra. Težila je i 27 tona.
Bombarderi Tu-95, najveći u sovjetskoj floti, bili su premali da bi je nosili. Trebalo je prekonfigurisati avion uklanjanjem rezervoara za gorivo i vrata ležišta za bombe. Ipak, i dalje nije mogla da stane unutra i morala je da se nosi ispod aviona.
Car bomba je postavljala i druge izazove. Da bi pilot imao priliku da preživi – s verovatnoćom, prema računu Sovjeta, ne većom od 50 odsto – na mega bombu je pričvršćen specijalni padobran težak gotovo jednu tonu da uspori njen pad. To dodatno vreme, kako se mislilo, dalo bi bombarderu i drugom avionu za nadzor i snimanje eksplozije dovoljno vremena da izbegnu najgore od eksplozije.
Eksplozija koja se osetila širom sveta
Ujutro 30. oktobra 1961. godine, bombarder Tupoljev podigao se u nebo sa svojim moćnim teretom s aerodroma Olenja na Koljskom poluostrvu na krajnjem severu Rusije. Odredište mu je bilo dalje severno u arktičkim zaleđima Sovjetskog Saveza.
Bombarder je ispustio Car bombu kod obale ostrva Severni, retko naseljenog ostrva u arhipelagu Nova zemlja u Barencovom moru. Eksplodirala je 4.000 metara iznad površine. Bombarder Tu-95 bio je zahvaćen udarnim talasom iako je u trenutku detonacije bio udaljen više od 100 kilometara. Avion je ponirao oko 1.000 metara pre nego što je pilot povratio kontrolu i na kraju bezbedno sleteo.
Eksplozija je bila preko 1.570 puta snažnija od kombinovanih eksplozija dve bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki i deset puta snažnija od sve municije korišćene u Drugom svetskom ratu. Eksplozija se mogla videti s više od 1.000 kilometara. Pečurka se uzdigla 70 kilometara. Ljudi iz daleke Finske i Norveške prijavili su da su osetili eksploziju koja je razbila prozore. Nova zemlja je bila razorena. Sve kuće u selu Severni, nekih 55 kilometara od mesta eksplozije, pretvorene su u krhotine.
Sovjetski kamerman koji je bio svedok detonacije opisao je ono što je video:
"Oblaci ispod aviona i u daljini obasjani su snažnim bljeskom. More svetlosti širilo se ispod trupa, pa su čak i oblaci počeli da sijaju i postali prozirni. U tom trenutku, naš avion izašao je između dva sloja oblaka, a dole u procepu izranjala je ogromna jarko narandžasta lopta. Lopta je bila moćna i arogantna poput Jupitera. Polako i nečujno širila se nagore... Probivši se kroz gusti sloj oblaka nastavila je da raste. Činilo se da će usisati celu Zemlja u sebe. Spektakl je bio fantastičan, nestvaran, natprirodan".
Tako veliku detonaciju bilo je teško sakriti ili negirati. Američki obaveštajni avion bio je u blizini u vreme eksplozije. Kodnog naziva "Brzina svetlosti" (Speedlight), avion je imao opremu za izračunavanje jačine udaljenih nuklearnih eksplozija. Ti podaci će kasnije biti analizirani u Vašingtonu.
Međutim, decenijama posle se nije mnogo znalo o Car bombi. Prošle godine je Rusija skinula oznaku tajnosti s 40 minuta ranije neprikazanih snimaka testa Car bombe i postavila ih na Jutjub (YouTube).
Video je 20. avgusta postavio Rosatom, ruska državna nuklearna agencija, u znak sećanja na 75. godišnjicu ruske nuklearne industrije.
Od dizajnera nuklearnog oružja do protivnika
I pre detonacije Car bombe, Saharov je sve više počeo da dovodi u pitanje smisao nuklearnih proba. Njegova zabrinutost da takvo testiranje predstavlja opasnost za ljudsko zdravlje izražena je u članku koji je 1957. napisao o efektima zračenja niskog nivoa. U njemu je zaključio da će eksplozija bombe od jednog megatona izazvati 10.000 ljudskih žrtava. "Zaustavljanje testova", napisao je naučnik, "direktno će spasiti živote stotina hiljada ljudi".
Car bomba poslužila je kao poziv za buđenje ne samo Saharova, već i mnogih ljudi širom sveta o bezumlju takvih proba.
"Da, Car bomba poslala je poruku SAD, ali je ta 'poruka' Amerikance toliko prestravila da američko političko rukovodstvo nije imalo drugog izbora nego da odgovori najvećim jačanjem nuklearnog oružja. Takođe, međunarodni protesti protiv proba nuklearnog oružja u atmosfera postali su veoma snažni, a Saharov je bio sasvim svestan opasnosti od radioaktivnih padavina", objasnio je Kojl.
Saharov je radio na onome šta će postati Sporazum o delimičnoj zabrani nuklearnih proba koji su u Moskvi 1963. potpisale SAD, Sovjetski Savez i Velika Britanija, zabranjujući probe nuklearnog oružja u atmosferi, svemiru i pod vodom.
Fon Hipel je ukazao da je Saharov takođe bio uključen u pozivanje Sovjetskog Saveza da se pridruži sporazumima za ograničenje odbrane od balističkih raketa (1972), zabrani kopnenih raketa srednjeg dometa (1987) i prvom Sporazumu o smanjenju strateškog naoružanja (1991).
Do 1965. godine Saharov se vratio fizici čestica i kosmologiji i više nije radio na nuklearnom oružju, ukazao je Kojl.
"Mislim da je makar od 1948. godine Saharov bio čovek koji je video moralne aspekte i aspekte ljudskih prava u ljudskim poduhvatima i imao je intelektualni kapacitet za originalna i pronicljiva zapažanja svaki put kada bi se pojavilo neko pitanje. Naravno, rano u godinama Hladnog rata, pre Car bombe, pitanja o moralnosti nuklearnog oružja, opasnostima od nuklearnog oružja ili 'užasnom rasipanju trke u naoružanju' nisu se pojavila, kako je napisao sam Saharov", dodao je Kojl.
"Kasnije je Saharovu i drugima postalo očigledno da imamo odgovornost da razmišljamo o tim stvarima i da osporavamo uskogrudo razmišljanje prošlosti".