Ministrica vanjskih poslova SAD, Hillary Clinton priprema se za putovanje na Balkan, jer trenutna politička situacija u tom dijelu svijeta evidentno zahtijeva da se u regiju pošalje američki top-diplomata. Nije tajna, naime, da utjecaj EU i SAD na jugoistoku Evrope pada, a da su istovremeno sile poput Turske, Rusije i Izraela sve aktivnije na Balkanu.
Grčka, prva balkanska zemlja koja je postala i članica NATO i EU, velika je priča o uspjehu u jugoistočnoj Evropi, sve dok nije sve krenulo nizbrdo. Štoviše, problemi i neizvjesnost u regiji su više od pukog prelijevanja krize iz euro-zone: Balkan prolazi nestabilnu tranziciju iz jedne relativno dobro definirane sigurnosne zone u neku, za sada, ambivalentnu priču u kojoj na scenu stupaju neki novi važni glumci, a nekadašnje “zvijezde” gube i interes i utjecaj.
Razdoblje koje je otprilike trajalo od potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995.godine, do februara 2008., kada je Kosovo proglasilo nezavisnost, definira se kao Pax Americana, jer su svi važni akteri u EU prihvatli Washington kao “čuvara balkanske sigurnosti”. Čak i Moskva, sve dok se Priština nije osamostalila. To Rusija, nekoliko je puta ponovljeno, ne može prihvatiti. Kosovska nezavisnost podijelila je i EU: čak pet članica odbija priznati postojanje nove države na Balkanu.
S pucanjem međunarodnog konsenzusa oko Balkana Washington je rapidno gubio utjecaj na Balkanu, a američka diplomatija, ekonomska ili vojna sredstva sve su više gubila na vrijednosti. S gubitkom interesa za promicanje pozitivnih vrijednosti na Balkanu, Amerikanci su dobijali epitet nekoga ko u jugoistočnoj Evropi može više problema stvoriti, nego ih razriješiti.
Gubitak američkog vođstva na Balkanu poklopio se s krizom euro-zone, što je rezultiralo i slabljenjem snage Brusselsa koji više nije imao mogućnosti da regiji osigura jasan put za buduće integracije, odnosno poticaj za glavne strukturne reforme, kako u politici, tako i u ekonomiji. Na terenu je zavladao strah da će, nakon što 2013.godine Hrvatska uđe u EU, svako dalje pridruživanje biti zaustavljeno.
Htjeli to oni ili ne, svojim povlačenjem sa balkanske scene, Amerikanci i Evropljani stvorili su vakuum, kojeg su požurili popuniti drugi “igrači”. Tokom proteklih nekoliko godina, utjecaj Rusije, Turske, pa čak i Izraela je u porastu. Uz to, nekoliko rundi slobodnih izbora dalo je lokalnim političarima i institucijama nemjerljivo više legitimiteta koji podrazumijeva I prkos međunarodnim arbitrima i njihovom diktatu.
Sjdište OHR-a u Sarajevu
Tako je Ured visokog predstavnika u BiH, kojeg su kreirale potpisnice Daytonskog sporazuma, postao skoro beznačajna institucija. Neki čak tvrde da je neokolonijalni OHR postao glavni kamen spoticanja za bh. tranziciju prema demokratiji i međuetničkom konsenzusu.
Vakuum kojeg su ostavili zapadnjaci popunjavaju, prije ostalih Turska i Rusija. Turski premijer Tadžib Erdogan odlučio je intenzivnijim prisustvom “osvojiti” iznova nekadašnje dijelove Otomanske imperije, nauštrb ambicija za članstvo u EU ( ako su te ambicije ikada imale realno uporište s obzirom na to da je Turska država upitnog poštivanja ljudskih prava, da progoni svoje manjine poput kršćana ili Kurda, te da i dalje pod okupacijom drži dio Kipra). Turska podupire muslimane u regiji smatrajući ih ostavštinom bivše imperije. Baš kao što je Erdogan i rekao, nakon što je u junu 2011. pobijedio na izborima: “Sarajevo je danas pobjednik, baš koliko i Istanbul!” Ljetos je čak ustvrdio da mu je Alija Izetbegović, na bolničkoj postelji, ostavio Bosnu “u amanet”.
U međuvremenu, značajno je ojačao i ruski utjecaj na Balkanu. Osim finansijske pomoći koju su dali Kipru, ili ponude Grčkoj za korištenje luke Pirej, Rusija je postala i glavni finansijer u Bosni i Srbiji. Kamen temeljac ruskog utjecaja na Balkanu biće plinovod Južni tok, koji će se proširiti na većinu zemalja u jugoistočnoj Evropi. Očekuje se čak da će ruski predsjednik Vladimir Putin lično učestvovati na decembarskoj svečanosti početka gradnje plinovoda u Srbiji.
No jedna od najzanimljivijih promjena svakako je sve aktivinija uloga Izraela. Tako je ojačana vojna saradnja s Grčkom, baš kao i saradnja dviju zemalja na istraživanjima plinskih nalazišta u istočnom Sredozemlju. Izrael je također počeo razvijati bliske odnose sa srpskim entitetom u Bosni i Hercegovini, a očekuje se, u bliskoj budućnosti, i da Izrael produbi svoje veze sa Bugarskom, Rumunijom i Srbijom.
Uz sve navedeno, stanje koje jako komplikuje sigurnosnu arhitekturu Balkana jeste i jačanje vehabijskog pokreta. A Washington i Brussels uporno odbijaju priznati ozbiljnost ovih problema. SAD su se okrenule Bliskom istoku i izazovima duž Pacifika, EU se bori s vlastitom egzistencijalnom krizom. Ostane li tako, balkanski problemi će potrajati i biće mnogo teže rješivi nego je to bilo u periodu od 1995 do 2008.
* Gordon N. Bardos je njujorški ekspert za balkansku politiku i sigurnost
