Nezadovoljni višegodišnjim lošim odnosom prema institucijama muzike u Bosni i Hercegovini, Udruženje muzičkih/glazbenih i baletnih pedagoga Federacije BiH organizovalo je u srijedu sati plenum u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. Namjera je upozoriti javnost i vlast na nezavidan položaj muzičke umjetnosti u BiH, te potpisati deklaraciju koju će uputiti svim nadležnim tijelima u BiH.
"To je sve zbog vlasti. Neka pogledaju u drugim zemljama kako to izgleda, pa ako ne znaju onda, barem, neka kopiraju od onih koji znaju. To je esencija problema. Ogorčen sam. Kada biste danas ugasili Sarajevsku filharmoniju ili sarajevsku operu niko ne bi trepnuo", kaže između ostalog u intervjuu za RSE Dževad Šabanagić, profesor, violinista, koncert majstor Sarajevske filharmonije i predsjednik Udruženja.
RSE: Šta je motivisalo muzičke umjetnike na ovaj potez?
Šabanagić: Bosna i Hercegovina ima premalo muzičkih škola i akademija. Dakle, ne otvaramo nove muzičke obrazovne ustanove, ne širimo prostore postojećih škola, a kada završite akademiju pitanje je gdje ćete se zaposliti. Sarajevska filharmonija, koja bi po sistematizaciji trebalo da ima više od 100 muzičara, sada ima oko 50 sa administracijom. Veći gradovi u Federaciji BiH imaju u nekom povoju ili nemaju nikakav simfonijski orkestar.
Jedini simfonijski orkestar je Sarajevska filharmonija, a ne možemo ga dopuniti jer ministarstva ne daju nova radna mjesta. I prije rata razgovaralo se da Filharmonija dobije svoju salu, a prostor Bosanskog kulturnog centra bi se sa relativno malim sredstvima mogao prilagoditi Filarmoniji. Međutim, ni makac od ideje. Godinama je to jedna začahurena situacija.
Drugi primjer, u jednoj zgradi imate tri škole - Osnovnu, Srednju muzičku školu i Muzičku akademiju Sarajevo. Od osnutka nijedan kvadratni metar se nije napravio kako bi se prostorno proširile ove ustanove. Dakle, mi smo jedna - moram priznati - najzaostalija u tom smislu muzička sredina u našoj okolini.
Nekad smo uz Sarajevsku filharmoniju imali operni orkestar i simfonijski orkestar Radio Sarajeva. Sve je ugašeno osim "polovične" Filharmonije koja danas opslužuje balet i operu. Broj učenika u Bosni i Hercegovini koji uči muziku je jako mali i tu smo na posljednjoj ljestvici u našem okruženju a, vjerovatno, i u Evropi.
RSE: I zbog toga danas dižete glas?
Šabanagić: Naravno. Mi tražimo da država nešto uradi da bi mogli ići naprijed. Mi stagniramo u muzičkoj pedagogiji i muzičkoj umjetnosti. Stoga smo odlučili da napravimo plenum našeg Udruženja koji će reći da ovako više ne može i da se država pobrine za bolju, odnosno bar onu situaciju približinu našim zemaljama susjedstva.
RSE: Zašto se ovoliko dugo čekalo?
Šabanagić: Mi to govorimo već duži niz godina. Međutim, ovom deklaracijom želimo da se obratimo svim ministarstvima kulture, kako kantona tako i Federacije BiH i Bosne i Hercegovine. Mi želimo da se vrati situacija na onu koja je bila prije rata, da nam se vrate svi oni orkestri koje je Bosna i Hercegovina nekad imala. Ali, kako je sve devastirano, devastirana je, da tako kažem, i muzička privreda, i tu pomaka nema.
RSE: Kako komentarišete misao vašeg kolege, profesora i kompozitora Ališera Sijarića, koji kaže da "muzika u svijesti prosječnog bh. građanina nema nikakvu vrijednost, osim ako nije za svadbu ili predstavu uz pucanje"?
Šabanagić: Potpuno bih se složio sa ovom rečenicom. Mnogi brkaju pojmove muzika kao umjetnost i muzika kao zabava. Sve se to svrstava u isti koš. Vi ćete danas čuti na radiju, pogledati na televiziji ili pročitati u novinama da je nekakav koncert bio kulturni događaj. Međutim, to je zabavni događaj, a ne kulturni događaj. Ja poštujem sve - zabavnu i narodnu muziku i sve ono što je potrebno ljudima, ali umjetnička muzika, ono čime se mi bavimo i čime pokušavamo djecu od sedam godina da usmjeravamo, je sasvim nešto drugo.
RSE: Čemu možete zahvaliti takvoj situaciji?
Šabanagić: Pa općoj situaciji. Mi nemamo obrazovane i kulturne ljude na vlasti. Kada bi postojali testovi znanja za ministre različitih ministarstava, rezultati bi bili poražavajući. Ljudi u našoj vlasti ne shvataju da kad skidaju budžet skidaju ga kulturi i obrazovanju. Pogledajte na koje grane je spalo visoko školstvo. O tome mogu govoriti jer tu radim više od 30 godina, a da ne govorim o osnovnim i srednjim školama. To je sve zbog vlasti. Neka pogledaju u drugim zemljama kako to izgleda, pa ako ne znaju onda, barem, neka kopiraju od onih koji znaju. To je esencija problema. Ogorčen sam. Koga mi i kome školujemo, koga dajemo i na koji način?
Sarajevo ima oko 400.000 stanovnika. Koliko građani žele umjetničku muziku? Za koncerte Filharmonije, baletne ili operne predstave najvećim su dijelom zainteresirani stranci. Sredstva koja ministarstva daju ništa ne bi djelovala na ukupne budžete samo da ih povećaju za 50 posto, a to su mrvice u odnosu na ono za šta se nepotrebno daju, od automobila i raznih beneficija koje imaju da bi se ovo pitanje donekle moglo smatrati normalnim.
Mi iz ničega stvaramo nešto i to je, izgleda, dovoljno. Kada biste danas ugasili Sarajevsku filharmoniju ili sarajevsku operu niko ne bi trepnuo. Pogledajte samo primjer Zemaljskog muzeja BiH.
RSE: Da li je ovo jedinstven stav svih muzičkih i baletnih umjetnika i pedagoga u Bosni i Hercegovini? Proživljavaju li vaše kolege iz Republike Srpske istu ili sličnu sudbinu?
Šabanagić: Potpuno dijele to mišljenje. Tu nema dileme, jer moramo stvoriti obrazovanog čovjeka u svakom smislu te riječi i moramo ga dovesti pred te značajne institucije koje su u mnogim zemljama lične karte tih država. Mi danas imamo zapečaćenu sudbinu u muzičkoj školama jer u školama ministarstva ne daju mogućnost da se neko novi zaposli, nego ako neko umre ili ode u penziju onda će neko drugi dobiti to radno mjesto.
Neka je na čast i obraz našim zvaničnicima i svim ministrima koji mogu takve stvari dopustiti. Mi moramo imati ministre kreatore koji mogu naći materijalnog prostora da se neke stvari riješe. I tih razloga je ova naša deklaracija mali vapaj ukoliko nas neko bude čuo, ali - iskren da budem - nisam optimista.
RSE: Mislite li da je greška ta što se muzički umjetnici lako uljuljkaju u bh. društveno-političko sivilo. Smatrate li da trebate biti prodorniji u zahtjevima prema vlasti?
Šabanagić: Imate donekle pravo. Nismo bili toliko prodorni. Brzo, na žalost, popustimo. Međutim, ko je poslije Drugog svjetskog rata napravio operu u Francuskoj? Nisu je napravili muzičari, napravila je vlast. Poslije tog rata u Francuskoj je bilo mnogo siromašnih, ali vlast nije govorila "mi dok podmirimo siromaštvo ne možemo napraviti operu". Nije tako. Šta bi bio jedan Pariz da nije toliko umjetnosti u njemu? To bi bilo nekakvih 150 naših gradića gdje je kuća do kuće u kojima nema ništa osim granapa da se pojede, popije i prespava.
Šta čini Pariz Parizom - kulturni događaj. Koliko je tu pozorišta, simfonijskih orkestara, gudačkih kvarteta, operskih pjevača ili dramskih umjetnika? Tu je taj problem. Mi možemo ovako jecati, kazati i ukazati, ali nemamo u vlasti ljude kojima je to značajno a da ne kažem potrebno, jer da im je potrebno - došao bi bar nekad neko od njih na koncert.
Ministrima je potpuno isto - cece ili cice ili Sarajevska filharmonija. On je u svojoj mjesnoj zajednici ili gradu napravio nekakav koncert i on bilježi recke. Mi smo država u kojoj će se ljudi od Zenice, Mostara, Tuzle, Bihaća roditi i umrijeti a da uživo nisu čuli Sarajevsku filharmoniju ili neku operu. Kao violinista, profesor i koncert majstor Sarajevske filharmonije još da dodam da je publika u Bihaću posljednje u svom gradu imala priliku čuti operu "Hasanaginica".
