Autorka: Yelena Polyakovskaya
Tog 27. januara 1945. godine, vojnici Crvene armije su otvorili kapije Aušvica, zloglasnog nacističkog koncentracionog kampa u kojem su ubijene hiljade Jevreja i drugih zatvorenika. I dok se svijet priprema za obilježavanje 70-te godišnjice oslobođenja Auschwitza, RSE/RL razgovara sa jednim od nekoliko preživjelih sovjetskih ratnih veterana koji je učestvovao u ovom povijesnom događaju.
Ivan Martynushkin, viši poručnik u sovjetskoj armiji, tek je bio napunio 21 godinu kada je artijljerijska postrojba kojom je komandovao primila naredbu da se kreće prema poljskom gradu Oswiecimu.
Njegova postrojba, koja je bila dio 322. Mitraljeske divizije Crvene armije, se u više navrata borila protiv njemačkih snaga dok su polako napredovali ka jugozapadu iz netom oslobođenog Krakowa. Umorni i nervozni, kaže da njegovi vojnici nisu znali šta mogu očekivati.
„Pobijedili smo Nijemce u jednom selu, prošli kroz isto i došli do jedne velike poljane koja je u potpunosti bila okružena električnom ogradom i tornjevima,“ kaže Martynushkin, sada dostojanstveni devedesetjednogodišnjak.
„Videli smo zgrade iza ograde. Kako smo prilazili bliže, mogli smo vidjeti i ljude.“
Ljudi, kako je Martynushkin ubrzo otkrio, to su bili zatvorenici – Poljaci, Jevreji, Romi i druge manjine koje su čekale skoro sigurnu smrt u najzloglasnijem kampu smrti nacističke Njemačke.
Procijenjeno je da je 1,1 milion zatvorenika umrlo u Auschwitzu, ugušeno u plinskim komorama ili umrlo od gladi, teškog rada, mučenja i bolesti.
Kada je Crvena armija stigla u Auschwitz, tamo je ostalo malo više od 7.500 ljudi.
Martynushkin kaže da im nije bilo odmah jasno ko su bili ti ljudi.
„U početku je bilo nepovjerenja na obje strane,“ kaže. „Ali su oni očigledno shvatili ko smo i počeli su nas pozdravljati, signalizirati da znaju ko smo i da ih se ne trebamo plašiti – da nema čuvara ili Nijemaca iza ograde. Samo zatvorenici.“
Martynushkinova postrojba nije odmah ušla u kamp – taj zadatak su imale 100-a i 107-a divizija, kao i 60-a Armija Prvog ukrajinskog fronta.
Postrojba je patrolirala teritorijom oko kampa, tražila skrivene njemačke vojnike. Kada su osigurali područje, Martynushkin je rekao da su on i njegovi ljudi odlučili ući u kamp. Bili su šokirani onim što su vidjeli.
„Vidjeli smo iznurene ljude – mršave, umorne i pocrnjele kože,“ navodi. „Na sebi su imali raznu odjeću – neko je imao samo ogrtač, neko kaput ili pokrivač preko odjeće. Mogli ste vidjeti radost u njihovim očima. Shvatili su da su oslobođeni, da su slobodni.“
Postrojba nije ostala duže od pola sata, za koje su vrijeme pokušavali komunicirati sa zatvorenicima, za koje Martynushkin misli da su bili mađarski Jevreji. „Svi smo govorili malo njemačkog, engleskog i poljskog, ali nismo imali pojma koji jezik ti ljudi govore,“ kaže.
Ipak, uprkos jezičnim poteškoćama, radost zatvorenika je bila zarazna, kaže Martynushkin. „Osjećali smo da smo uradili nešto dobro.“
Martynushkin, koji je Rus, nastavlja da čuva pozitivna sjećanja na sovjetsku Armiju i njenu ulogu u oslobađanju velike mreže kampova u Auschwitzu.
Prisustvovao je na mnogim komemorativnim događajima, i čak je i primio medalju od Vladimira Putina na velikoj ceremoniji u Krakowu 2005. godine, za vrijeme obilježavanja 60-te godišnjice oslobođenja. Od tada, međutim, kaže da je ovaj događaj označen političkim nesuglasicama.
Putin, čiji su odnosi sa Poljskom oslabili zbog trenutnog rata u Ukrajini, neće prisustvovati obilježavanju 70-te godišnjice u Poljskoj.
Moskva je također nezadovoljna izjavom Poljske da su Ukrajinci bili ti koji su oslobodili Auschwitz. U izjavi danoj 21. january, ruski ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov je rekao da je sovjetska Armija bila multinacionalna po prirodi i da su „Rusi, Ukrajinci, Čečeni, Gruzijci, Tatari“ učestvovali u oslobađanju.
Martynushkin kaže da je sretan što je doživio 70-tu godišnjicu, ali je razočaran činjenicom da je ovaj povijesni događaj stavljen u sjenu političkih sukoba – posebno ovako brzo nakon iskazane evropske solidarnosti poslije terorističkih napada u Parizu ranije ovog mjeseca.
„Mislio sam da datum koji povezujemo sa oslobođenjem Auschwitza, ovih povijesnih događaja, zaslužuje isto takvo jedinstvo u javnosti,“ kaže.
„Uprkos sukobima i različitom pristupu događajima koji se dešavaju u svijetu, trebalo bi da možemo da se skupimo i odamo počast ovim događajima i ljudima koji su umrli. Nažalost, to se nije desilo.“
Prevela: D.F.
