Pišu: Sjeverne.Realnost Radija Slobodna Evropa
U gradu Pjalma na sjeveru Rusije, u kojem živi manje od 1.000 stanovnika, zgrada komunalnog centra je zaključana.
"Naš klub se otvara samo kad su praznici", rekla je prolaznica koja je rekla da se zove Ana. "Ponekad ljeti imaju događaje za djecu. Ali većinu vremena je tako, zatvoreno."
Međutim, vrata kluba bila su otvorena u noći s 1. na 2. januar 2019., kada su se okupili lokalni mladi na piću kako bi proslavili Novu godinu. Negdje tokom noći počela je svađa između Sergeja Pokotilova i Valerija Minina, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
"Valera je počeo sve da vrijeđa", prisjeća se udovica Pokotilova, Natalija, zovući Valerija po nadimku. "Moj suprug mu je rekao da nema pravo tako da govori. Tako da je Minin otišao kući i uzeo kuhinjski nož. Uhvatio je Sergeja u dvorištu ispred naše zgrade i ubo ga u stomak. Odmah je bacio nož."
Isprva, rekla je Natalija, nije izgledalo kao da je njen suprug ozbiljno povrijeđen. Nije mnogo krvario, tako da su mu očistili ranu i otišao je u krevet. Ali ujutro, situacija je izgledala ozbiljna. Pozvali su ambulantna kola iz Pudoža, centra distrikta, koji je udaljen oko 100 kilometara istočno. Sergej je međutim odbio da ode u bolnicu tako da ga je medicinsko osoblje previlo najbolje što su mogli i otišlo.
Tokom dana, međutim, njegovo stanje se pogoršavalo. Konačno, Sergej se predomislio. Minin, jedini poznanik koji je imao automobil, složio se da ga poveze.
"Tražio je samo da ga ne prijavimo policiji", rekla je Natalija. "Operisali su Sergija oko 10 sati uveče 2. januara, ali on se nikada nije osvijestio. Bio je u komi 10 dana i umro je 13. januara."
Minin je uhapšen 15. januara i optužen za namjerno nanošenje teških tjelesnih povreda koje su uzrokovale smrt. U nadi da će dobiti manju kaznu, nedugo nakon pritvaranja on je potpisao priznanje. Nakon 10 sudskih ročišta, proglašen je krivim i osuđen na osam godina zatvora u septembru 2019. Naloženo mu je da plati dva miliona rubalja (30.000 dolara) Nataliji i djeci žrtve. Ovaj novac nikada nije stigao.
'Kako to trpiš?'
U junu, prisjeća se Natalija, prišao joj je komšija i pitao je: "Kako to trpiš?"
"Isprva nisam razumjela", rekla je za RSE. "Ali ispostavilo se da se Minin vratio. Čim sam to čula počela sam da plačem."
Početkom godine Minina je iz zatvora regrutovala ozloglašena plaćenička grupa Wagner kako bi se borio u Ukrajini. Kao i desetini hiljada drugih zatvorenika, obećano mu je da će dobiti punu amnestiju i da će biti dobro plaćen ako se šest mjeseci bude borio u ruskoj invaziji na svog susjeda. Sada se, mnogi od tih bivših osuđenika, kao i drugih plaćenika i mobilizovanih vojnika, vraćaju u gradove i regije širom Rusije najavljujući potencijalnu društvenu krizu koja bi mogla potresati zemlju u godinama koje dolaze.
"Broj sitnih i teških zločina je u porastu", rekao je u julu za Sibirske.Realnosti RSE Sergej Nečajev, psiholog iz sibirskog grada Ulan-Udea, dodajući da je uticaj rata ogleda u svakoj psihološkoj sesiji koju radi.
"Već počinje... Ista stvar se dogodila nakon (sovjetskog) rata u Afganistanu, nakon ratova u Čečeniji i nakon Drugog svjetskog rata... Tokom ratova, sva ograničenja se ukidaju. Ubistva, ubadanja nožem nisu totalni tabu kao što je to bilo prije. Takve granice ne nestaju odmah, ali postaju zamagljene. A pod uticajem alkohola i droge mogu nestati."
Čak i u situacijama kao što je ona u Pjalamu, gdje nema naznaka da je Minin počinio zločin otkako se vratio sa fronta, povratak takvih boraca izaziva tjeskobu kod mještana koji se sjećaju šta je bilo u prošlosti.
Minin i njegova supruga su odbili da govore za RSE.
'Zdravo, starče!'
Vožnja autobusom iz Petrozavodcka, glavnog grada regije Karelija na sjeverozapadu Rusije, do Pjalma traje šest sati. Nakon što autobus skrene sa modernog autoputa A-119, posljednjih pet kilometara je makadam. Karta u jednom pravcu košta 850 rubalja (oko 9 dolara). Kada se izađe iz autobusa zavlada zapanjujuća tama. Svega je nekoliko uličnih svjetiljki u cijelom gradu. Treba vam baterijska lampa i dobri putokazi kako biste našli neki adresu. Mobilni i Internet signal se mjestimično gubi.
Lokalci nevoljko odgovaraju na pitanja o Mininu, iako svi znaju ko je on i zašto bi novinari mogli da se raspituju za njega. Mnogi kažu da Minin živi povučeno i da rijetko izlazi iz kuće. Povremeno ga viđaju u gradu kako se vozi kolima.
"Čega da se plašimo?", rekao je dugogodišnji stanovnik Jevgenij. "Niko od nas nije bio u Ukrajini. Mi nemamo pojma šta se tamo dešava i šta je on tamo radio."
"Nisam vidio Minina u selu", rekao je jedan prolaznik.
"Ne poznajem ga dobro", odgovorio je drugi.
"Svi su bili šokirani", rekla je žena koja živi pored Natalije. "Čula sam kako je nekoliko ljudi reklo kako je on iskupio krivicu tamo. Ali većina ljudi ne govori o tome. Mislim da je to strašno za Nataliju i njenu djecu i njenog svekra."
Otac Sergeja Pokotila, 73-godišnji Aleksandr Pokotilo, je popularni nastavnik fizičkog vaspitanja i trener koji u gradu živi od kada se doselio iz ukrajinskog Luganska 1969. On živi u brvnari, trosobnoj kući od drveta. Ranije ovog ljeta, kada mu se srušila veranda lokalni stanovnici su prikupili novac i izdvojili vrijeme da je za njega poprave.
Aleksandrova kuća je udaljena dvije ulice od zgrade u kojoj živi Natalija s djecom. Mininova kuća je na ulici koja se nalazi gotovo na pola puta.
Mininovu kuću je teško ne primijetiti. Ima satelitsku antenu i uredno podšišan travnjak. Pred njom je parkiran novi automobil. Ima sigurnosne kamere na prednjoj kapiji. Mještani kažu da su kamere postavljene kada se Minin vratio iz Ukrajine.
"Više ne idemo direktnom putanjom iz straha da možemo naletjeti na Minina", rekla je Natalija. "Idemo oko kvarta. Jednom je moj svekar išao kući kada je neko iz auta u prolazu viknuo: 'Zdravo, starče!', on prvo nije znao ko je to bio ali je prijatelj sa kojim je išao prepoznao Minina. Poslije toga, tri dana nije mogao ni da jede ni da pije. Bilo je strašno vidjeti ga."
"Kada se Valera vratio, kupio je nova kola, vjerovatno je iskoristio 1,5 miliona rubalja (15.500 dolara) koje je dobio jer je bio ranjen", rekla je Natalija.
RSE nije mogao da nađe sudska dokumenta u vezi dva miliona rubalja za kompenzaciju koju Minin nije isplatio.
"Ja više nemam supruga", zaključuje Natalija. "Ali on sebe smatra herojem koji je navodno oprao svoju krivicu krvlju. Odslužio je samo polovinu svoje kazne."
'Još uvijek u šoku'
Izvještaji o sličnim tenzijama koje se javljaju u slučaju povratka vojnika stalno se prikupljaju širom Rusije, kao i izvještaji da su oni počinili ubistva ili druge ozbiljne zločine.
"Jedne večeri sam bila u kafiću sa prijateljicom", rekla je u julu za RSE, 25-godišnja Tatjana koja živi u Ulan-Udeu u jugoistočnom Sibiru.
"Razgovarale smo kada je tip u maskirnoj uniformi došao do nas. Imao je orden na prsima i veliki ožiljak na licu. Kada je shvatio da nisam zainteresovana, pobjesnio je, psovao… Pokušala sam da odem ali mi je prepriječio put i viknuo svojim prijateljima: 'Pogledajte ovu kučku! Ja sam sjedio u rovu a ona neće'."
Barmen i čuvar u kafiću su uspjeli da opuste situaciju, rekla je Tatjana, tako da su ona i njena prijateljica uspjele da odu.
"Još uvijek se nisam oporavila", rekla je nekoliko dana nakon incidenta. "Oni se vraćaju. To me jako plaši. Među njima ima mnogo loših ljudi… Da sam bila sama na ulici umjesto u kafiću, ko zna šta se sve moglo dogoditi?"
Student po imenu Aleksej, takođe iz Ulan-Udea, rekao je za RSE kako ga je jedne večeri napao pijani demobilisani vojnik koji je insistirao da mu da cigaretu.
"Toliko je vikao da je pljuvao po meni i udarao me prstom u prsa", prisjetio se Aleksej, rekavši da su vojnika odvukli ljudi koji su bili sa njim. "'Ja se tamo borim dok ti šetaš ovuda', rekao je, cijelo vrijeme psujući."
Još sam u šoku, rekao je Aleksej. "Rat još nije završen, ali se oni već svuda pojavljuju. I iz nekog razloga misle da im svi nešto dugujemo. Šta će biti kada se svi vrate?"
Facebook Forum