Piše: Alison Mutler
Mihai Mik (Mick) je nekoliko godina planirao bjekstvo iz komunističke Rumunije.
U junu 1977., nakon godinu dana pažljivog planiranja, rumunski zubar je u gluho doba noći ušao u Dunav, noseći samo najlonske vreće koje su ga držale na površini i odlučnost da započne novi život, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
U njegovim torbama je bilo odijelo i kišobran da bi na drugoj strani izgledao kao mještanin kada stigne u Jugoslaviju. Sa sobom je imao i žvakaću gumu kako bi spriječio cvokotanje zuba i potencijalno alarmirao graničara.
Mik je znao da je prelazak preko rijeke opasan, ali je znao i da je na kopnu gore. "Dunav je bio širi i manje čuvan", objasnio je on.
Duž jugozapadnog dijela granice Rumunije s tadašnjom Jugoslavijom, a sadašnjom Srbijom, granična linija prati putanju Dunava.
"Rekao sam sebi: moram da idem, nema povratka. Bio sam odlučan. Ušao sam u Divici (na rumunskoj obali) i pustio da me voda nosi. Nisam plivao protiv struje a torbe su mi bile kao plovci", rekao je Mik za RSE telefonom.
Hladne vode su ga nosile nizvodno. Nekoliko sati kasnije, Mik je stigao u Veliko Gradište u Jugoslaviji i započeo svoje opasno putovanje ka slobodi - pješice, autobusom, vozom, spavajući u šumama, hodajući planinama, dok mnogo dana kasnije, iscrpljen, konačno nije stigao do izbjegličkog kampa u Austriji.
Mik, sada zubar u Beču, bio je jedan od sretnika. Stotine ako ne i hiljade bjegunaca iz represivnog režima Nikole Čaušeskua ubijeno je ili utopljeno u očajničkim pokušajima za slobodu preko Dunava u generalno slobodniju Jugoslaviju.
'Najkrvavija granica'
Prije 1989., kada se komunizam srušio, jugoslovensko-rumunska granica bila je poznata kao "najkrvavija granica u Evropi", a sada, više od 30 godina kasnije, institut rumunske vlade prikuplja dokaze kako bi žrtvama donio određenu mjeru pravde i obrazovao mlađe generacije rođene u postkomunističkoj eri.
Rumunija se uhvatila u koštac sa svojom problematičnom prošlošću, ali ovo je prvi put da je "najkrvavija granica" ispitana u očima javnosti. Za razliku od Češke, Poljske ili Mađarske, Rumunija je bila manje uspješna u naporima lustracije, na primjer s uklanjanjem ili stavljanjem na crnu listu zvaničnika koji su u doba komunizma bili povezani sa službama bezbjednosti.
Postoji zakon, barem na papiru, koji zabranjuje funkcionisanje ljudi koji su sarađivali s tajnom policijom Sekuritate. Ali kako dosijei nisu u potpunosti otvoreni, vrlo je teško provjeriti zvaničnike. Do sada je postojalo samo nekoliko pojedinaca koji su priznali da su radili za užasnu tajnu policiju.
"Rumunija ima ogromnu dužnost prema žrtvama komunizma. Moramo imati pravdu koliko god kasno bilo", rekao je za RSE 29. septembra Aleksandru Muraru, vladin izaslanik za holokaust i promociju politike sjećanja.
Mia Jinga, koja je zadužena za istraživanje projekta u Institutu za istraživanje komunističkih zločina, rekla je da su istraživači otkrili dokaze koji pokazuju raspostranjenu upotrebu nasilja nad bjeguncima. Osoblje instituta je prečešljavalo dosijee i intervjuisalo žrtve, s ciljem da izgrade pravne slučajeve.
"Postoji dosije iz aprila 1989. koji pokazuje kako su vojnici i graničari ispalili 98 metaka u grupu od 30 ljudi, uključujući 10 djece i osam žena", koji su pokušavali da pređu granicu, rekla je Jinga za RSE.
"Nažalost, nema informacija da li je bilo žrtava", rekla je ona. "Razmislite o tome: 98 metaka raspršenih u jednu grupu ljudi. To nam pokazuje... nivo nasilja i da su graničari u svakom trenutku bili spremni da otvore vatru na svakoga ko pokuša ilegalno da pređe granicu."
"Ali šta je sa komandnim lancem? Jesu li dobili naređenje? Zar nije bilo naređenja? Ko je izdao naređenje? S koje visine je došlo?" rekla je Jinga.
Duž sada srpske strane Dunava postoje groblja sa 150-200 grobova nepoznatih ljudi, leševa koji su izvučeni ili isplivali iz rijeke, a njihov identitet nije utvrđen, rekla je ona.
Teško je doći do tačnih podataka o tome koliko je ljudi poginulo u pokušaju da pređu jugoslovensku granicu. U kasnijim godinama Čaušeskuove vladavine, postoji niz dokumentovanih događaja.
Međunarodno društvo za ljudska prava sa sjedištem u Frankfurtu saopštilo je da je 400 ubijeno pokušavajući pobjeći iz Rumunije 1988. godine, a "veliki broj se utopio" dok je pokušavao da pređe Dunav.
Godine 1989., više od 50.000 Rumuna ilegalno je prešlo Dunav bilo čamcima ili plivanjem, navodi agencija Ujedinjenih nacija za izbjeglice.
Virovi i kalašnjikovi
Tamo gdje su očajni Rumuni nekada tražili slobodu, Oršova i oblast na obalama Dunava sada su luksuzne turističke destinacije, puna vila, hotela, jaht klubova i noćnih klubova, od kojih su neki nelegalno izgrađeni.
Najuža tačka dunavskog prelaza nazvana je "Dunavski kotlovi", nazvana po virovima koji izbacuju mjehuriće na površini, čineći da rijeka izgleda kao da ključa. U svom najužem dijelu, rijeka je široka oko 200 metara, iako često vrlo duboka s podmuklim strujama.
"Kotlovi" su slikoviti koliko i opasni, s rijekom koja prodire kroz planine da bi isklesala prirodnu granicu. Ali dramatična geografija dala je onima koji su bježali prostor da se sakriju od patrolnih graničnih stražara, naoružanih kalašnjikovima.
Ako su oni koji su bježali bili uhvaćeni, prema njima se često postupalo brutalno.
Bjegunac Ričard Šmit (Richard Schmidt), koji je pobjegao u Jugoslaviju preko kopnene granice 1987. godine, lično je poznavao četiri ili pet osoba koje su poginule u pokušaju prelaska. Neki od njih nisu dobili ni umrlice, rekao je on za RSE.
Šmit, koji je, kao i Mik, napravio svoj proboj za slobodu u jugozapadnoj Rumuniji u blizini sela Nerau. "Znao sam da ću sljedećeg jutra biti mrtav ili slobodan", rekao je. Ujutro je bezbjedno stigao u Mokrin, u Jugoslaviji.
Antoniu Marku (Marcu) je pokušao da pobjegne iz Rumunije 1989. kada je imao 11 godina, zajedno sa svojom majkom, porodičnim prijateljem i sinom tog čovjeka.
U blizini granice su ih uhvatili stražari koji su otvorili vatru i "prijetili da će nas ubiti", rekao je on. "(Kada su nas uhvatili) rekli su nam da bi nas Srbi upucali ili da bismo bili razmijenjeni za vagon soli."
Stavili su im lisice na ruke, zatvorili ih i paradirali po lokalnom selu "da bi napravili primjer od nas". Rumunski graničari su tukli i prijetili da će ubiti prijateljevog 18-godišnjeg sina ako im ne kaže kome su platili da ih odvezu do granice. Trgovci ljudima su naplaćivali 20.000 leja po glavi (10 mjesečnih plata u to vrijeme), a djeca upola cijene od 10.000 leja, rekao je on za RSE.
Marku i njegova majka vraćeni su u Bukurešt, gdje mu nije bilo dozvoljeno da se druži sa ostalom djecom u školi, a njegova majka je poslana na podmukao posao u fabrici galanterije. Na njihovu sreću, revolucija je došla samo nekoliko mjeseci kasnije.
'Rumuni protiv Rumuna'
Iako sada polako izlaze priče o nasilju nad bilo kim ko je pokušao pobjeći iz Rumunije, o počiniocima se manje zna.
U Institutu za istraživanje komunističkih zločina, glavna istražiteljka Jinga rekla je da se njihova organizacija namjerno fokusira na 1970-te i 1980-te "jer je vjerovatno da ćemo pronaći i žrtve i počinioce".
Valeriu Pera je imao 21 godinu kada je dobio zadatak da čuva pet kilometara rijeke između Rumunije i tadašnje Jugoslavije.
Graničari su bili naoružani kalašnjikovima sa 60 metaka municije i rekli su: "bjegunci su naoružani i opasni". "Postojao je rizik; neki bjegunci su pucali na nas", rekao je on u intervjuu u dunavskom gradu Drobeta Turnu-Severin. "Bili smo mladi, a oni su bili dobro pripremljeni."
"Ponekad ste ih mogli vidjeti na Dunavu, kako su pokušavali da pobjegnu i bili su dezorijentisani. Bile su velike struje i ljudi su se davili. Bilo je opasno", rekao je Pera. "Voda krije mnogo opasnosti, oštre stijene i virove. U Dunavu niko nije dobar plivač."
"Mnogi su se udavili, a neki su i upucani. Bili bi upozoreni, a zatim streljani", rekao je on i dodao da je "bilo ekscesa". Rekao je da je lično predavao policiji 25-30 potencijalnih bjegunaca godišnje.
Perini pogledi na svijet, formirani u atmosferi ekspres lonca u Čaušeskuovoj Rumuniji, počeli su da se mijenjaju kasnih 1980-ih kada je uhvatio doktora koji pokušava pobjeći. Ljekar mu je rekao da će "u Rumuniji sve propasti" zbog nedostatka sanitetskog materijala, hrane, grijanja i osnovnih sloboda kao što je pravo na putovanje u inostranstvo ili čitanje stranih knjiga.
"On je bio prva osoba koja mi je direktno rekla da želi da pobjegne iz Rumunije, ali se uplašio kada je vidio koliko je Dunav širok", rekao je on.
"Primijetio sam da od 1987. godine iz zemlje bježe kvalifikovani ljudi: varioci, doktori, medicinske sestre. Saznali smo da ih Jugosloveni nisu poslali nazad i da su otišli u Austriju, Kanadu, Izrael i Australiju."
"Shvatio sam da smo 'Rumuni protiv Rumuna', ali nisam mogao da izbjegnem svoje obaveze. Ali dobio sam životnu lekciju (od doktora) i pokušao sam da radim svoj posao, ali ne tako revnosno kao prije, i (pokušao sam) da slušam i razumijem", rekao je.
Bježanje od propasti
Život je u Rumuniji postao teži kasnih 1980-ih, dok je Čaušesku pokušavao da otplati ogromne vanjske dugove zemlje: hrana, grijanje i energija su bili racionisani, a svako neslaganje bilo je ugušeno.
Nisu svi koji su pobjegli bili disidenti niti su svi pretrpjeli teškoće. Čak su i ljudi kojima je bilo relativno dobro pod Čaušeskuovom brutalnom i nazadnom vladavinom tražili izlaz.
Dalje sjevernije uz granicu i daleko od Dunava, grad Sanikolau Mare je veoma blizu mjesta gdje se spajaju rumunska, srpska i mađarska granica. Kako se režim rušio kasnih 1980-ih i kako su ljudi sve više patili od nestašice, oko 30 ljudi bi svake noći napuštalo grad na tromeđi.
Kristijan Angelesku (Cristian Anghelescu), 57, bio je golman Univerzitatea Krajova, fudbalske reprezentacije na jugozapadu Rumunije. Imao je dobru platu, pristup zapadnjačkoj robi i odjeći koja je bila uskraćena većini Rumuna, i mogao je da sluša srpsku televiziju, zabavnije od dva sata Čaušeskua koje je tada nudila rumunska javna televizija.
Ali čak ni on nije bio pošteđen manjkavosti Čaušeskuovih kasnijih godina, propasti koju je ljekar u bjekstvu predvidio. "Morao sam da ustanem u tri sata ujutro i stojim u redu 7-8 sati za mliječnu formulu za mog sina", rekao je Angelesku. "'Neću ostati ovdje,' rekao sam. Mogu bolje od ovoga."
Pobjegao je preko Dunava 1988. godine i stigao u Beograd, ali je potom uhapšen i vraćen u Rumuniju gdje je pretučen i poslat u zatvor. Dobio je "dužu kaznu zbog posjedovanja čvrste valute od ilegalnog prelaska", rekao je Angelesku.
"Kada sam izašao iz zatvora, bio sam parija. Niko me ne bi zaposlio jer sam imao kriminalni dosije", rekao je, pa je ponovo pokušao da pobjegne preko Mađarske, a potom i Čehoslovačke. Još jednom je uhvaćen i vraćen u Rumuniju, prije nego što je konačno uspio da pobjegne plativši srpskom i albanskom krijumčaru 3.000 njemačkih maraka i zlatni sat da ga odvezu u Veliku Britaniju u prtljažniku automobila. "Prešao sam cijelu Evropu i vozili smo se tokom noći."
"Još uvijek imam traumu od onoga što se dogodilo. Budim se noću u znoju i mislim da sam zaboravio (golmanske) rukavice."
Otkrivanje prošlosti
U Rumuniji vijesti o bjekstvima nikada nisu objavljene, jer je Čaušesku potiskivao sve što bi bilo nepovoljno za njegov režim. Međutim, postojao je jedan značajan izuzetak.
Bijeg slavne gimnastičarke Nađe Komaneči (Nadie Comaneci) iz Rumunije u Mađarsku u noći 27. novembra 1989. bila je ogromna globalna priča, skoro jednako velika kao njena savršena 10-tka na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine.
Dok je rumunsko društvo još uvijek tromo u obračunu s prošlošću, organizacije poput Instituta za istraživanje komunističkih zločina bacaju više svjetla na smjela bjekstva i njihove često brutalne posljedice.
"Rumunija i dalje ima veliki problem s 'tranzicijskom' pravdom, koji se odnosi na zločine iz komunističkog doba, u poređenju s drugim bivšim komunističkim zemljama u istočnoj i centralnoj Evropi", rekao je vladin izaslanik Muraru.
"Osim suđenja 1990., koja su uslijedila nakon revolucije 1989. i dva poznata suđenja (bivšim komunističkim zatvorskim komandantima) [Aleksandru] Višineskuu i [Jonu] Fićioru, koji su simbolični slučajevi, Rumunija nije istražila nijedan slučaj od tada", rekao je on.
Postoje planovi da Rumunija to ispravi uspostavljanjem odjeljenja u tužilaštvu koje će se baviti zločinima počinjenim u ime komunizma, zločinima povezanim s holokaustom i zločinima povezanim sa promovisanjem ratnih zločinaca i djelima antisemitizma. Osam tužilaca, koji su prošli obuku u ovim oblastima, posebno će se baviti tim predmetima, rekao je Muraru za RSE.
Mik, rumunski zubar u Beču, rekao je da je osjeća da živi kao neprilagođen pod rumunskim komunističkim režimom. "Smatrao sam sebe Evropljaninom, ali sam bio zatvoren i nisam mogao da upoznam ljude drugih nacionalnosti. To je bilo apsurdno", rekao je on.
Kao i drugi s kojima je RSE intervjuisao, Mik je rekao da želi da priče ljudi koji su pobjegli iz komunističke Rumunije imaju šire javno priznanje, posebno onih koji su umrli. Bivši fudbaler Angelesku kaže da je važno da bjegunci više ne budu ukaljani etiketom "običnih kriminalaca" ili da budu priznati kao "politički bjegunci".
Istražiteljka Jinga rekla je da žrtvama "treba dati mjesto uz druge žrtve komunizma" i nada se da će nekoliko slučajeva predstaviti javnosti do kraja godine. Rumunija obilježava sjećanje na 1.300 ljudi koji su poginuli tokom revolucije i poduzela je korake da oda priznanje stotinama hiljada političkih zatvorenika koji su bili zatvoreni od 1945. do 1964. godine.
"Veoma je važno sprovoditi pravdu", rekao je Muraru. "Sat otkucava, svakim danom sve su manje šanse za preživjele i za one koji su krivi za ubistvo i zlostavljanje."
Facebook Forum