Samoubistvo novinarke u Rumuniji pokazalo koliko su mentalne bolesti i dalje tabu

Piše: Alison Mutler

"Čudno je misliti da moj život zavisi od nekoliko miligrama tvari za koju sam jedva čula", napisala je rumunska novinarka Julia Marin na Fejsbuku (Facebook) 10. aprila.

"A kad kažem (moj) život, ne pretjerujem... Došla sam do tačke u kojoj više ne razumijem šta nije u redu sa mnom i zašto ne mogu funkcionisati. Moja depresija ne želi nestati, i to je to." Bila je to njena zadnja objava na Fejsbuku.

Nešto više od nedelju dana kasnije, 18. aprila, 32-godišnja novinarka, koja je bila cijenjena zbog svog istraživačkog novinarstva, pronađena je mrtva u svom stanu u Bukureštu. Izvršila je samoubistvo.

Njena smrt, koju bi obično pratile novinska priča i odavanje počasti kolega, preokrenuta je u nešto sasvim neukusnije, otkrivajući široko rasprostranjene predrasude prema osobama s mentalnim problemima u Rumuniji - i kako rasprava o problemu uglavnom i dalje ostaje tabu tema, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.

Kao novinarka, Marin je bila poznata i cijenjena po svojim detaljnim i istraživačkim pričama, posebno o pandemiji korona virusa i uticaju rata u Ukrajini. Poznata po svojoj hrabrosti, pisala je o zloupotrebi javnih sredstava, akademskim plagijatima koji su česti u rumunskom društvu, a čak se upisala na Haslers univerzitet kontroverznog influensera Endrjua Tejta (Andrew Tate) za članak. Tejt je trenutno u kućnom pritvoru u Rumuniji dok tužioci istražuju optužbe za trgovinu ljudima i silovanje.

Njene kolege opisali su je kao "hrabru" i "nadarenu", a radila je za neke od najprestižnijih medija u Rumuniji u svojoj 11-godišnjoj karijeri, uključujući Adevarul, PressOne, Recorder, Gandul i Libertatea. Marin je također iskoristila svoj talenat za pisanje - i hrabrost - da javno dokumentuje svoju bol, pišući otvoreno o svojim ličnim borbama s depresijom i bipolarnim poremećajem.

Međutim, Marinina otvorenost, te njena iznenadna i prerana smrt, nisu izazvali suosjećanje kod dijela njenih kolega novinara.

Viktor Sijutaku (Victor Ciutacu), polarizujući televizijski novinar koji radi za rivala njenog dnevnog lista Libertatea u udarnom terminu je na pogrdan način komentarisao nju i njen rad.

U dvije TV emisije koje je vodio na privatnoj, konzervativnoj televizijskoj kući TV Rumunija, Sijutaku i njegovi gosti prežvakali su priču uz opaske poput: "Ti mentalno poremećeni ljudi proizvode medijski sadržaj" ili "Izgubljena djevojka promovisana je kao medijski eksperiment", i "Ne bih dopustio da neko s mentalnim problemima radi za mene."

TV Rumunija ne samo da je podržala bit tih komentara, već je iznijela i eksplicitnije optužbe. "Glavni urednik Katalin Tolontan (Catalin) odgovoran je za slanje Julie Marin u smrt dopuštajući joj da radi u publikaciji za koju je on bio zadužen", navela je TV Rumunija u saopštenju 22. aprila, misleći na Tolontana, istaknutog novinara čije je istraživanje požara u rumunskom noćnom klubu istaknuto u nagrađivanom i za Oscara nominovanom dokumentarcu Kolektiv.

Televizijski kanal je u saopštenju naveo da je s obzirom na njenu prošlost Marin trebala imati zadatak da piše o kulturi, ekologiji ili slobodnom vremenu.

"Ne obazirući se na radno zakonodavstvo u Rumuniji i savjet ljekara Julije Marin, novinar Katalin Tolontan odlučio ju je podržati i ohrabriti. Ignorisao je potrebe Julije Marin i držao ju je u okruženju koje je poticalo na agresivne postupke."

'Stigma' za mentalno oboljele

Ogorčeno, oko 300 medijskih kuća, medicinskih organizacija, grupa građana i javnih osoba potpisalo je peticiju protiv Sijutakua i TV Rumunija, rekavši da televizijski komentari "potiču mržnju i diskriminaciju" protiv osoba s mentalnim oboljenjima.

U peticiji su potpisnici istakli kako je Marin "bila predana i talentovana novinarka. Nikada se nije sumnjalo u njen integritet i profesionalno rasuđivanje.

Ona se nekoliko godina borila s medicinskim stanjem koje je dijagnosticirano i liječeno, istovremeno nastavljajući da radi, kao i milioni muškaraca i žena u Rumuniji koji imaju razne bolesti (u rasponu) od raka do neuroze, srčanih problema do dijabetesa ili bipolarnog poremećaja."

"Još uvijek postoji stigma vezana za mentalno oboljele u Rumuniji i duboki sram zbog emocionalnih problema", rekla je za RSE Kristina Dimitresku (Cristina Dimitrescu), psihoterapeutkinja i direktorica klinike Mind Help u Bukureštu.

Rumunsko udruženje psihologa se složilo, objavivši saopštenje u kojem se navodi da "negativni stavovi i toksično ponašanje u društvu prema ljudima koji se suočavaju s mentalnim poremećajima... (mogu dovesti do) stigmatizacije, diskriminacije, uključujući na radnom mjestu, okrivljavanja, diskreditiranja, vrijeđanja, obezvrjeđivanja, i kritikovanje".

Udruženje je saopštilo da su rumunske vlasti "dužne, kroz zakone, propise i sankcije, smanjiti predrasude i diskriminaciju prema osobama s mentalnim poremećajima, uključujući osiguranje pristupa poslu". Mediji imaju "moralnu dužnost" u svojoj ulozi usmjeravanja javnog mnijenja, dodalo je udruženje. "Ton koji daju mediji može podstaknuti ili obeshrabriti stigmatizaciju."

Nacionalno audiovizualno vijeće, tijelo za nadzor medija u zemlji, kaznilo je 27. aprila TV Rumuniju sa 100.000 leja (21.729 dolara) - što je najveća kazna koju je to tijelo ikada izreklo i najveća dopuštena zakonom.

Psihologija koju je zabranio Čaušesku

Nedostatak razumijevanja i diskriminacija osoba s mentalnim bolestima još uvijek je raširen u Rumuniji. Prevladavajuća pravoslavna crkva, kojoj pripada 85 posto Rumuna, odbija obaviti odgovarajuće sprovode za ljude koji sebi oduzmu život, dopuštajući samo da budu pokopani u uglu groblja.

Širom svijeta katolički sveštenici također nisu obavljali pogrebne službe za samoubice, no crkva je formalno ukinula tu zabranu 1980-ih. Protestanti su generalno imali relaksiraniji pristup u pogledu pogrebnih obreda za ljude koji se ubiju.

Korijeni sadašnjih stavova o mentalnim bolestima u Rumuniji mogu se pronaći u komunističkoj eri, kada je diktator Nikolaj Čaušesku (Nicolae Ceausescu) ukinuo psihologiju u srednjoškolskom kurikulumu 1972. i na univerzitetskim odsjecima 1977., kao odgovor na ono što su on i njegova supruga smatrali biti ideološke prijetnje komunizmu. Psiholozima je naloženo da usvoje marksistički pogled na popularne savremene psihološke teorije, a disidenti su zatvarani. Čaušesku je 1982. otišao toliko daleko da je zabranio riječ "psihologija" u službenom govoru i zabranio međunarodnu profesionalnu saradnju.

Podučavanje psihologije na univerzitetima obnovljeno je 1990. nakon revolucije i "zato postoji potreba za obrazovanjem (sada)", rekla je psihoterapeutkinja Dimitresku. Posljednjih godina postoji veća otvorenost i razumijevanje prema depresiji, neriješenim traumama i drugim psihičkim bolestima, posebno u velikim gradovima gdje ima dosta psihologa i psihoterapeuta koji nude svoje usluge.

Sve veća svijest

Rumunski modni dizajner Stefan Pegler (Stephan), među čijim klijentima je bila i Karmen Johanis (Carmen Iohannis), supruga rumunskog predsjednika Klausa Johanisa, objesio se 8. juna. Kao i Marin, i on je javno govorio da više godina pati od depresije i nesanice.

"Postoji sve veća svijest o mentalnim bolestima, posebno među mlađom generacijom. To je znak zdrave nove generacije", rekla je Dimitresku.

Ali to samo po sebi nije dovoljno, insistira ona, pozivajući državu da učini više.

"Državne zdravstvene službe ne nude ljudima besplatnu psihoterapiju, osim kada psihijatar ili neurolog imaju ugovor s njima. Liječenje u psihijatrijskim bolnicama je zasnovano na lijekovima, a psihoterapija je uglavnom dostupna pacijentima koji se liječe od zavisnosti."

Uprkos tome, raste potražnja za njenim uslugama, kaže ona, posebno nakon pandemije korona virusa, kada su ljekari i drugi profesionalci sve češće dolazili na liječenje od premora.

Zbog javnog tabua u govoru o mentalnom zdravlju, Marinini detaljni, sirovi i iskreni opisi sopstvene patnje su se isticali, na način koji se rijetko viđa u Rumuniji.

"Moj treći pokušaj samoubistva. Za tri godine. Jedan godišnje. Različiti tretmani. Različita stanja uma. Manija, hipomanija, depresija, anksioznost. Te riječi ne znače ništa ako ih niste iskusili", počela je jedna objava koju je napisala iz bolnice u oktobru 2022. na Fejsbuku.

Ona je 1. aprila objavila optimističniju poruku, rekavši da se osjeća bolje nego godinama i da se nada. Međutim, 10. aprila izgledalo je da joj se zdravstveno stanje pogoršalo i da je objavila svoju posljednju objavu na Fejsbuku. "Teško je ne odustati. Peti ili šesti antidepresiv za manje od četiri godine dolazi s novim nadama i, za sada, bez neželjenih efekata. Ali pitam se da li samo čekam novo razočarenje, placebo efekat, ko zna?"

Nakon što je osam dana kasnije pronađena mrtva, Libertatea je naredila nezavisnu istragu o slučaju. "Nadamo se da će revizija staviti tačku na širenje apsurda povezanih s tragičnom smrću Julije Marin koji se kovitlaju javnom arenom", rekao je Mihnea Vasiliju, generalni direktor Ringier Rumunija, lokalnog ogranka lista iz Ciriha Ringier Aksel Springer Media AG.

Mnogi Rumuni se nadaju da smrt Julije Marin nije bila uzaludna, jer je pomogla da se razbije tabu o mentalnom zdravlju.

Psihijatar Eduard Motoesku (Eduard Motoescu) rekao je za Rumunski servis RSE da nam je "njen glas vjerovatno pomogao da destigmatizujemo mentalne bolesti. Govorila je jasno stvari, (što je) pomoglo ljudima da suosjećaju s njom na prirodniji i lakši način".

"Julija nam je otvorila vrata da pogledamo one oko nas."