U Rumuniji, umrijeti dostojanstveno nije lako

Pišu: Alina Manolache i Andrei Avram

Bol je bio nepodnošljiv, kaže Jon Andrej, opisujući 13 dana koje je proveo na odjeljenju intenzivne njege. Bilo je tako mučno, kaže, da se nije mogao ni pomaknuti.

Ovaj 72-godišnjak je otišao na rutinski pregled u bolnicu nakon što se požalio na bolove u stomaku. Vijesti nisu bile dobre: Andreju je dijagnosticiran rak, a preporučeni smjer djelovanja je bio palijativna njega, grana medicine koja se fokusira na ublažavanje simptoma, a ne na liječenje osnovne bolesti, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.

Nakon oporavka od operacije, Andrej je primljen u drugu ustanovu, Casa Sperantei, privatnu jedinicu za palijativno zbrinjavanje u glavnom gradu Rumunije.

Bila je to ogromna razlika između njege u Casa Sperantei ustanove smještene na jezeru, okružene žalosnim vrbama i odjeljenja na državnoj intenzivnoj njezi, kaže Andrej.

U državnoj bolnici jednostavno nije bilo dovoljno osoblja, objašnjava on: "Nije da nisu htjeli (pomoći), već jednostavno nisu mogli". U Casa Sperantei, dodaje, "postoji medicinska sestra za gotovo svakog pacijenta."

Umrijeti nije lako u Rumuniji, a objekti poput Casa Sperantei, koji također nudi subvencioniranu i pro bono njegu, rijetki su.

Uz nedovoljno državno finansiranje i nedostatak obučenog osoblja, većina Rumuna svoje posljednje dane provodi na intenzivnoj njezi ili na redovnim bolničkim odjeljenjima. A sa starenjem stanovništva i povećanjem stope hroničnih bolesti, potreba za visokokvalitetnom palijativnom njegom u Rumuniji nikada nije bila hitnija.

Bolnički skandal

Stanje kritičnog i palijativnog zbrinjavanja nedavno je stavljeno u žižu javnosti nakon skandala u hitnoj službi Sveti Pantelimon u Bukureštu, gdje su tužioci optužili dvojicu ljekara da su izazvali smrt kritično bolesnog 54-godišnjeg pacijenta, namjernim reduciranjem lijekova.

"Palijativno zbrinjavanje u Rumuniji je poput predškolskog djeteta", kaže Aurelija Feraru, šefica onkološkog odjeljenja u bolnici za hronične bolesti Sveti Luka u Bukureštu.

Dok je nekoliko godina radila kao doktorica u Irskoj, Feraru je stekla iskustvo iz prve ruke o tome kako druge zemlje pristupaju palijativnoj njezi.

"Postoji veliki naglasak na nezavisnosti (pacijenata). U Rumuniji, kada govorimo o smrtno bolesnom pacijentu, mislimo na pacijenta u krevetu, koji je u velikim bolovima i koji je trajno zavisan od nekoga. Kraj za rumunske pacijente nije baš dostojanstven", kaže ona, pažljivo birajući riječi.

Rumunija nije jedina koja ima neadekvatno palijativno zbrinjavanje.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, 56,8 miliona ljudi, uključujući 25,7 miliona u posljednjoj godini života, treba palijativno zbrinjavanje. Ali samo oko 14 posto ljudi to dobije.

U nedavnoj studiji u Journal of Pain and Symptom Management, Rumunija je rangirana na 41. mjestu od 81 zemlje u pružanju palijativnog zbrinjavanja.

Prema vladinom izvještaju iz 2019., Rumunija bi mogla osigurati bolničke krevete za samo 36 posto od 5.530 pacijenata kojima je potrebna njega na kraju života. Od 176.156 osoba kojima je godišnje bilo potrebno palijativno zbrinjavanje, ono je osigurano za samo 19 posto pacijenata. Dvanaest od 41 okruga u Rumuniji uopšte nema nikakve palijativne ustanove.

U Ministarstvu zdravlja osporavaju ove brojke i kažu da situacija nije tako strašna. U izjavi od 4. septembra, ministar zdravlja Aleksandru Rafila, koji je odbio intervju za RSE, rekao je da se situacija sada popravila i da je Rumuniji potrebno oko 4.000 kreveta za palijativno zbrinjavanje. "Trenutno imamo 3.300", rekao je Rafila.

Nedostatak finansija i osoblja

Međutim, iz razgovora sa rumunskim doktorima, stepen problema je jasno definisan: palijativno zbrinjavanje nema dovoljno sredstava i osoblja.

Dajana Jianu, direktorica u bolnici Sveti Luka u glavnom gradu, kaže da njena bolnica sa 311 kreveta ima ukupno 14 medicinskih sestara, koje rade u smjenama i na redovnim i na odjeljenjima za palijativno zbrinjavanje. To je apsolutno nedovoljno, dodaje ona.

Nije u pitanju samo broj osoblja već i njihova obuka, kaže viši menadžer u bolnici u Barladu na sjeveroistoku Rumunije.

Prema vladinom izvještaju za 2019., u Rumuniji je bilo samo 610 ljekara s dodatnim kvalifikacijama za palijativno zbrinjavanje, nešto više od polovine od potrebnog.

Nedostaju i lijekovi koji se obično koriste u njezi na kraju života. Šefica onkologije Feraru napominje da iako Rumunija ima na raspolaganju samo dvije vrste opioida, flastere s fentanilom i morfijumom, Irska ima samo devet vrsta morfijuma.

Sve to doprinijelo je da se sve veći broj pacijenata i njihovih rođaka odlučuje da plaćaju privatnu njegu. Ali objekti kao što je Casa Sperantei, koji može koštati i do 2.000 leja (420 dolara) dnevno, nisu priuštivi za ogromnu većinu Rumuna.

Premijer Marcel Ciolacu najavio je 4. septembra plan za poboljšanje na terenu, pokrivajući bolničke, kućne i ambulantne usluge, ali detalji su i dalje oskudni.

Razgovori koje niko ne želi voditi

Kao što medicinsko osoblje želi da istakne, dobra palijativna njega ima više od lijekova, opreme i osoblja. Radi se i o pružanju emocionalne podrške pacijentima i njihovim porodicama.

Cristina Ion, klinički psiholog, radi u Casa Sperantei već skoro dvije godine. "Pacijenti žele da se osjećaju bliskim s nekim. Potrebno im je prihvatanje, jer im je ponekad teško da se pomire sa prošlošću, a posebno sa budućnošću", kaže Jon.

"Odvajamo vrijeme da razgovaramo s pacijentima", kaže Dan Malciolu, doktor u Casa Sperantei, i "pitamo ih šta ih muči i u tijelu i u duši. A onda pokušavamo da napravimo plan intervencije da (im pomognemo)".

Za medicinsko osoblje ponekad je najteže objasniti zabrinutoj rodbini da se njihovi najmiliji bliži kraju. "Članovi porodice dolaze i pitaju nas šta ćemo mi uraditi da izliječimo pacijenta", kaže Malciolu. "Odgovor je obično nekoliko sekundi tišine, a (tada kažemo) da ćemo učiniti sve što je moguće da ublažimo patnju pacijenta."

Dolje u blizini jezera u Casa Sperantei vlada mirna tišina, a zrak djeluje čistije i svježije nego u ostatku glavnog grada.

Pacijent Andrej je dobro raspoložen. Osim brojnih ljekara i medicinskih sestara, išao je i kod fizioterapeuta i psihologa, kaže. Čak je i radio gimnastiku.

Na pitanje zašto je tako sretan, on se osmjehuje i kaže da se prisjeća svojih mlađih dana kada je radio u MUP-u, povezujući se sa spasilačkim i hitnim službama.

"Takav sam oduvijek bio", kaže on. "Moje kolege zvale su me 'Džoker'. Jer, šta dobijam ako sam tužan?"