Rudari Mrkog uglja Banovići odrekli su se svog toplog obroka, koji podrazumijeva polovicu kruha i jednu paštetu, i donirali ga Narodnoj kuhnji u Tuzli.
Rudar Nusret Ostojić:
„Rudari su inače uvijek bili solidarni. To je rudarsko, ugrađeno u njihovim dušama, u njihovim srcima. U svakoj nesreći, u svakoj neprilici mi smo uvijek za pomoć, a pogotovo gledajući ovo ovdje ispred Merhameta. To su naše majke, naši očevi, naši djedovi.“
Danas scena pred Narodnom kuhinjom: umirovljenici sa kanticom od pola litre mašu i zahvaljuju rudarima na ukazanoj pomoći. Korisnica Kuhinje:
„Radnička klasa je uvijek bila solidarna. Neće doći Mujezinović i ovi iz Predsjedništva, iz opštine neko pred Narodnu kuhinju. Običan čovjek i običan radnik zna kako je živjeti. Ja se brinem kao samohrana majka kako ću jednog sina spremiti u školu, a kako će majka koja ima četvero djece? Vlast ne vodi računa o tome. I ja bih se zahvalila radnicima koji su od svoje djece odvojili i donijeli u Narodnu kuhinju da nahrane ovaj narod - Ne samo mog sina, mnoge sinove. Svi smo mi tu - Centar, Mejdan, Tuše. I nose roditelji iz Narodne kuhinje da bi prehranili djecu. Nažalost, situacija je takva. Mi svi volimo Bosnu, mi obični ljudi, ali ovi u Parlamentu ne vole. Oni vole fotelje.“
Narodna kuhinja u Tuzli danas broji preko 3. 500 korisnika, kojih je 450 više nego na početku godine, a čak 250 ih je i na čekanju.
Sulejman Tufčić već godinama radi u Narodnoj kuhinji i najbolji je svjedok potresnih ljudskih sudbina:
U redu ispred Narodne kuhinje
„Sistem je otprilike da daju oni koji su naučili, a ne oni koji imaju. Zaista je to tako. Nama dolaze penzioneri koji donesu litar ulja ili kilogram šećera. Hajde sad da kažem da sam nekakav borac. Dakle, borio sam se za nešto što nije ovo, za nešto poštenije od ovoga. Nažalost, da ne pričamo o vladi u Federaciji ili na državnom nivou - niko, niko se ne interesuje za sirotinju, samo se brinu koliko će sebi.“
Za brojne korisnike Narodna kuhinja je jedino mjesto gdje će oni okusiti meso, a iako je podjela ručka točno u podne, mnogi od njih već u 9.00 sati stoje u redu za obrok i komentiraju:
„Znate zašto sam primorana? Vidite ovo dijete - njega je majka ostavila od pet mjeseci meni, nikada se žena više nije pojavila. Dijete sa mnom zajedno gladuje. Nikad nisam ni od koga dobila feninga za ovo dijete, a šest godina je malom, drugi će razred sad škole. Ja njega guram da on ide u školu da bude nešto.“
„Više gladujemo nego što smo site. Mašinu sam imala šivaću, malo bih zaradila na njoj i tako se prehranjivala. Pošto je sada mašina mi u kvaru, nemam para da je poporavim, nemam čime da se hranim,ovdje sam došla da bih dobila bilo šta.“
Situacija u Narodnoj kuhinji Tuzla je alarmantna. Dugovi su narasli čak na 300.000 KM, te se čekaju odgovori od Vlade Tuzlanskog kantona i Općine Tuzla da se taj dug sanira.
Direktor Narodne kuhinje Adil Pezerović kaže da sve što je potrebno je duh ljudskosti i malo više osjećaja:
„Objektivno velika je kriza. Naši ljudi jako teško žive. Imamo porodica koje su na rubu egzistencije.“
Bez svog dnevnog izvora snage rudari u Banovićima su svejedno radili ne prigovarajući, već obećavajući da će već idućeg mjeseca učiniti isto kako ne bi ostali bez toplog ručka i parčeta kruha ovi dragi ljudi.
Rudar Nusret Ostojić:
„Rudari su inače uvijek bili solidarni. To je rudarsko, ugrađeno u njihovim dušama, u njihovim srcima. U svakoj nesreći, u svakoj neprilici mi smo uvijek za pomoć, a pogotovo gledajući ovo ovdje ispred Merhameta. To su naše majke, naši očevi, naši djedovi.“
Danas scena pred Narodnom kuhinjom: umirovljenici sa kanticom od pola litre mašu i zahvaljuju rudarima na ukazanoj pomoći. Korisnica Kuhinje:
„Radnička klasa je uvijek bila solidarna. Neće doći Mujezinović i ovi iz Predsjedništva, iz opštine neko pred Narodnu kuhinju. Običan čovjek i običan radnik zna kako je živjeti. Ja se brinem kao samohrana majka kako ću jednog sina spremiti u školu, a kako će majka koja ima četvero djece? Vlast ne vodi računa o tome. I ja bih se zahvalila radnicima koji su od svoje djece odvojili i donijeli u Narodnu kuhinju da nahrane ovaj narod - Ne samo mog sina, mnoge sinove. Svi smo mi tu - Centar, Mejdan, Tuše. I nose roditelji iz Narodne kuhinje da bi prehranili djecu. Nažalost, situacija je takva. Mi svi volimo Bosnu, mi obični ljudi, ali ovi u Parlamentu ne vole. Oni vole fotelje.“
Narodna kuhinja u Tuzli danas broji preko 3. 500 korisnika, kojih je 450 više nego na početku godine, a čak 250 ih je i na čekanju.
Sulejman Tufčić već godinama radi u Narodnoj kuhinji i najbolji je svjedok potresnih ljudskih sudbina:
„Sistem je otprilike da daju oni koji su naučili, a ne oni koji imaju. Zaista je to tako. Nama dolaze penzioneri koji donesu litar ulja ili kilogram šećera. Hajde sad da kažem da sam nekakav borac. Dakle, borio sam se za nešto što nije ovo, za nešto poštenije od ovoga. Nažalost, da ne pričamo o vladi u Federaciji ili na državnom nivou - niko, niko se ne interesuje za sirotinju, samo se brinu koliko će sebi.“
Za brojne korisnike Narodna kuhinja je jedino mjesto gdje će oni okusiti meso, a iako je podjela ručka točno u podne, mnogi od njih već u 9.00 sati stoje u redu za obrok i komentiraju:
„Znate zašto sam primorana? Vidite ovo dijete - njega je majka ostavila od pet mjeseci meni, nikada se žena više nije pojavila. Dijete sa mnom zajedno gladuje. Nikad nisam ni od koga dobila feninga za ovo dijete, a šest godina je malom, drugi će razred sad škole. Ja njega guram da on ide u školu da bude nešto.“
„Više gladujemo nego što smo site. Mašinu sam imala šivaću, malo bih zaradila na njoj i tako se prehranjivala. Pošto je sada mašina mi u kvaru, nemam para da je poporavim, nemam čime da se hranim,ovdje sam došla da bih dobila bilo šta.“
Situacija u Narodnoj kuhinji Tuzla je alarmantna. Dugovi su narasli čak na 300.000 KM, te se čekaju odgovori od Vlade Tuzlanskog kantona i Općine Tuzla da se taj dug sanira.
Direktor Narodne kuhinje Adil Pezerović kaže da sve što je potrebno je duh ljudskosti i malo više osjećaja:
„Objektivno velika je kriza. Naši ljudi jako teško žive. Imamo porodica koje su na rubu egzistencije.“
Bez svog dnevnog izvora snage rudari u Banovićima su svejedno radili ne prigovarajući, već obećavajući da će već idućeg mjeseca učiniti isto kako ne bi ostali bez toplog ručka i parčeta kruha ovi dragi ljudi.
