Čitatelji i slušaoci Radija Slobodna Evropa (RSE) vjerojatno su primijetili tešku situaciju s kojom se suočavamo. Američki predsjednik Donald Trump potpisao je 15. marta izvršnu naredbu koja drastično smanjuje veličinu nadzornog tijela RSE - Američke agencije za globalne medije (USAGM).
Nakon toga, uslijedilo je pismo od Kari Lake, savjetnice izvršnog direktora USAGM-a, u kojem stoji da je ukinut kongresom odobren grant koji nas finansira.
Unatoč tome, još uvijek radimo. RSE je tužio i USAGM i Kari Lake zbog tih poteza, a spominje se i moguća finansijska pomoć od Evropske unije (EU).
S obzirom na okolnosti, odlučio sam odstupiti od uobičajenog formata i podijeliti priču koju nikada nisam napisao prije - o tome što RSE znači za mene.
Iza željezne zavjese
Moj otac rođen je u Poznanju, u zapadnoj Poljskoj, 1939. godine, neposredno prije njemačke invazije. S obzirom na to da mu je otac bio u poljskoj vojsci i kasnije bio ratni zarobljenik, a majka zatvorena zbog otpora nacističkom režimu, moj otac je većinu rata proveo pod brigom starijeg brata i švedske medicinske sestre Crvenog križa – veza koja postaje značajna kasnije.
Nakon rata, djed, baka i njihovo mlađe dijete – moj otac – preselili su se u sjevernu poljsku luku Gdanjsk u potrazi za boljim mogućnostima za zapošljavanje. U to vrijeme Švedska je imala jednu od najvećih trgovačkih flota u Evropi, a u pozadini rata, svjetlucavi brodovi u luci ostavili su veliki dojam na mog oca.
Kao mnogi ljudi iza Željezne zavjese, otac je slušao "glasove" – tako su ljudi zvali radijske emisije BBC-a, Glasa Amerike i Radija Slobodne Europe. Ljudi su slušali potajno, naravno, držeći prijenosni radio na uhu navečer u krevetu. Bili su to mračni trenuci, s cenzurom i represijama, ali za mog oca ti su prijenosi bili spas. Informisali su ga i inspirisali, a u njegovom slučaju i uvjerili da pobjegne – na Zapad, u Švedsku.
Preko zaleđenog mora
Prvi pokušaj desio se kada je imao 17 godina. Odlučio je da pješači iz Poljske preko zaleđenog Baltičkog mora kako bi došao do danskog otoka Bornholma. Plan je bio nastaviti prema Švedskoj. Zime su tada bile mnogo oštrije, a led je zaista pokrivao velike dijelove Baltičkog mora, ali to je još uvijek bio odvažan plan. Ledolomci su činili prelazak pješke gotovo nemogućim i morao je odustati – utučen, ali ne i obeshrabren.
Naredne godine, pokušao je ponovno. Ovaj put pokušavajući prijeći more u kanuu s prijateljem. Uhvatio ih je poljski brod i predani su vlastima. Umjesto da stignu u Skandinaviju, završili su u zatvorskoj ćeliji u Poljskoj. Ispitani i pretučeni, priznali su da su špijuni CIA-e i osuđeni su na 10 godina.
Srećom, krajem 1950-ih u Poljskoj su počele liberalne reforme, pa su pušteni nakon godinu dana. S obzirom da je njegov san o životu na Zapadu bio na čekanju, obrazovao se i upoznao moju majku. Vjenčali su se i oboje su našli posao u tadašnjim Lenjinovim brodogradilištima u Gdanjsku. Kroz to vrijeme, još uvijek je slušao "glasove", jazz i rock’n’roll koji je uspijevao pobjeći ometačima.
Treća sreća
Snovi mojih roditelja o novom životu u inozemstvu ponovo su se pojavili, a 1971. godine otišli su u Jugoslaviju, jednu od rijetkih zemalja u koje su tada mogli putovati. Na plaži u Puli, u današnjoj Hrvatskoj, vidjeli su njemački par koji ih je podsjetio na njih same. Muškarac je imao tamnu kosu kao otac, a žena je bila plava kao moja majka.
S ničim za izgubiti, prišli su im i pitali jesu li iz Zapadne Njemačke, što su oni potvrdili. Potom su ih zamolili na tako hrabar način da još uvijek ne mogu vjerovati da su to uradili: zamolili su ih da preuzmu njihove identitete. I nevjerojatno, Nijemci su pristali. (Navodno, pomaganje "istočnjacima" na takav način nije bilo neuobičajeno tokom Hladnog rata.)
Tako su s njihovim dokumentima i automobilom prešli granicu prema Italiji. Njemački par je potom otišao do najbližeg konzulata i prijavio da su opljačkani. Nakon godinu dana, kao političke izbjeglice u Italiji, dobili su dozvolu da odu u Švedsku i zatraže boravište, a kasnije i državljanstvo.
Zbog rata, moj otac je odrastao mrzeći Nijemce – pa je bila slatka ironija da mu je slobodu omogućio upravo Nijemac. Održavali su kontakt, šaljući im čestitke za Božić svake godine.
Zatvaranje kruga
Rođen sam u Švedskoj 1980-ih, u miru i prosperitetu o kojem su moji roditelji mogli samo sanjati dok su bili mladi. Kao i mnogi iz moje generacije, studirao sam u inozemstvu, govorio nekoliko evropskih jezika te putovao slobodno i širom kontinenta, vjerujući u ideju "zajedničkog evropskog prostora". Tako da je imalo smisla kada sam završio u Briselu.
Kada sam početkom 2011. godine dobio ponudu da budem freelance novinar Radija Slobodna Evropa u Briselu, osjećao sam da nije riječ o običnoj ponudi za posao. Nakon što sam odrastao uz priče o značaju Radija Slobodna Evropa, osjećao sam kao da zatvaram porodični krug.
Početkom 2011. godine, najvažnija vijest bili su lažni predsjednični izbori u Bjelorusiji koji su se dogodili u decembru prethodne godine. Nakon toga su uslijedile represije nad prosvjednicima koji su izašli na ulice. EU je nametala sankcije režimu Aleksandra Lukašenka, a ja sam se posvetio izvještavanju o toj priči iz Brisela. Od tada izvještavam o EU i NATO-u.
Neke stvari se nikada ne mijenjaju. Danas (25. marta), Lukašenko je inauguriran za sedmi mandat i još uvijek se suočava sa sankcijama EU-a. Pod njegovom represivnom vladavinom, procjenjuje se da u zemlji ima oko 1.500 političkih zatvorenika.
Jedan od njih je moj kolega, novinar Radija Slobodna Evropa Ihar Losik, koji je u zatvoru od 2020. godine. Drugi kolega, Andrey Kuznechyk, pušten je početkom ove godine iz bjeloruskog zatvora.
Kada mislim na Ihara i Andreya – kao i na Vladyslava Yesypenka, novinara RSE, koji je zatvoren u okupiranom Krimu – ne mogu a da ne pomislim na priču mog oca i sve što je učinio kako bi živio slobodno.
Dopiremo do oko 50 miliona ljudi svake sedmice u mjestima gdje sloboda medija ne postoji, ozbiljno je testirana ili su ti prostori preplavljeni dezinformacijama.
Radio Slobodna Evropa i dalje ima značaj, baš kao što je imao za moje roditelje u komunističkoj Poljskoj. Baš kao što ima za Andreya, Ihara i Vladyslava – i sve ljude do kojih je došao.