Na tisuće izbjeglica svakodnevno ulazi u Hrvatsku, a prema procjenama nadležnih val izbjeglica koji kreće prema EU mogao bi biti sve veći jer ih je mnogo koji čekaju prolazak na makedonsko – grčkoj granici. U petak smo ih posjetili u prihvatnom centru u Opatovcu odakle ih autobusima odvoze na vlak u Tovarnik koji ih vozi dalje za Mađarsku. Iscrpljeni su, ali i mnogo zadovoljni jer su na tlu EU.
Ibrahim iz Sirije nakon više od dva mjeseca putovanja koje je kaže bilo više rizično nego jednostavno već večeras ce biti u Mađarskoj. Dok ulazi u vlak samo kratko nam uspijeva reći da je najteže za djecu koja dolaze promrzla jer tijekom pješačenja ili putovanja ostaju bez odjeće, a budući da bježe iz ratom zahvaćene zemlje, nisu uspjeli mnogo toga sa sobom niti ponijeti.
“Mnoga djeca i stariji ljudi pate od hladnoće. Nemamo tople odjeće. Kad bi se našlo rješenje za to, bilo bi nam mnogo lakše”, kaže Ibrahim.
Nakon što je s obitelji stigao u Hrvatsku, Hamad je zajedno sa suprugom i dvoje djece dvadeset i četiri sata proveo u prihvatnom centeru u Opatovcu. Zahvalan je Hrvatskoj na pomoći kao i brojnim volonterima koji ih dočekuju s toplim napicima, kabanicama i dekama.
“Zahvaljujem se svim zemljama koje su pomogle i olakšale dolazak izbjeglicama u Europu. Posebno se zahvaljujem Hrvatskoj, sretni smo ovdje. Također nam je bilo dobro u Grčkoj i Makedoniji, dok smo u Srbiji propatili. Želim otići u Njemačku sa svojom obitelji. Put je bio težak i dugačak.”
Na pitanje zašto ne želi ostati u Hrvatskoj, Hamad odgovara: “Lijepo je ovdje, ali naš cilj je Njemačka.”
Svoje mjesto pod suncem jedino u Njemačkoj vidi i Annas, računarski inžinjer. Želi nastaviti svoje obrazovanje na Univerzitetu u Berlinu sa kojeg je dobio poziv.
“Izbjegli smo iz naše zemlje zbog rata. Tamo nemamo više ništa i ne osjećamo se kao ljudi u njoj. Došli smo u Europsku uniju zbog sigurnosti i posla i da si poboljšamo stanje. Svi ovi ljudi ovdje su fakultetski obrazovani. Želim ići u Njemačku. Imam pozivnicu Univerziteta u Berlinu.”
Vlakom ka EU
Volonteri Crvenog križa ispraćaju ih na vlak i dijele hranu kako bi do Mađarske put što lakše izdržali.
“Dijelimo im kruh, konzervu ribice. Pripremili smo voće, vodu i slatkiše za djecu. Najteže mi je gledati invalide. Jučer smo imali jednu bebu bez noge i to me jako pogodilo”, kaže volonterka Crvenog križa Ljubica Vlašić.
Budući da u svakom trenutku pristižu novi autobusi u Opatovac u kojem je najviše djece, svi vrlo često odstupe od službenog protokola i počnu pomagati. Tako je u petak učinio i hrvatski ministar obrane Ante Kotromanović.
“Meni je najteže isto gledati ovu djecu. Zato se evo trudimo dovući kontejnere u kojima će im biti toplo. Dovest ćemo i struju. Teško je vidjeti tu dječicu koja su jako strpljiva. Oni uopće ne prave nikakve probleme, nego fino sjede i poštuju sve što im se kaže. Ali je s druge strane veoma teško, jer tko zna kakva im je budućnost”, rekao je ministar Kotromanović.
Ni novinari nisu imuni na sve što vide. Barbara Vid, novinarka HRT-a napominje da je najteže vidjeti kada djeca izgube roditelje ili kada uopće dođe do razdvajanja obitelji:
“Evo upravo sada svjedočimo jednom takvom razdvajanju. Zajedno smo srele jednog Sirijca koji traži svog trinaestogodišnjeg brata. Sada gledamo što će se dogoditi. Odmah sam pozvala Crveni križ jer oni imaju službu traženja. Nadam se da ćemo svjedočiti sretnom kraju i da će on pronaći svoga brata”, rekla nam je Barbara koja je ovdje već 16 dana.
U Opatovac dolaze i tek porođene žene i bebe stare samo tri dana, ispričala je za naš program Đurđica Ivković iz UNICEF-a.
“Mi se svaki dan susrećemo s majkama koje dolaze s potpuno mokrom djecom. Mi smo njima omogućili da se presvuku kod nas. Naravno, cijele obitelji su mokre. I to su temeljne potrebe ovdje, da ljudi budu na suhom, da imaju hranu i vodu. Nama često dolaze majke s veoma malom djecom. U naš kamp došla je majka s bebom tek tri dana starom. One su toliko iscrpljene, premorene da nemaju više snage brinuti o svojoj djeci.”
I mještani Opatovca uključili su se u pomaganje.
“Situacija je dramatična. Dolaze tisuće ljudi svaki dan. Idu u Opatovac pa u Tovarnik, a onda Mađarska, Austrija, Njemačka. Imaju, vode, hrane, slatkiša. Meso ne jedu”, ispričao nam je mještanin Željko Pribičić Relja.
U Opatovcu je sve veoma dobro organizirano. Djeci su osigurani animatori, vrtići. Liječnici priskaču u pomoć u svakom trenutku. Imaju i kupatila za tuširanja te sobe za presvlačenje malene djece. Majke s djecom, kao i invalidi, smješteni su u nove utopljene šatore. Pored toga osigurana im je internet veza kako bi sa svojim obiteljima mogli biti u kontaktu. Ne skrivaju zahvalnost, ali svi oni stalno pitaju kada će napustiti Hrvatsku. Silno žele jedino prema Njemačkoj.
