Sa promocije knijge „Revizija prošlosti, politike sjećanja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji od 1990. godine“, septembar 2012.
Revizija prošlosti u regiji: Kultura sjećanja etnički obojena
U Sarajevu je promovisana knjiga „Revizija prošlosti, politike sjećanja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji od 1990. godine“. Ova publikacija obuhvata regionalno istraživanje koje je ACIPS-ov tim proveo tokom 2011. Cilj je utvrditi da li postoji zajednički model sjećanja na ratove iz 90-ih godina koji su se dogodili u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji.
Brisanje datuma iz kalendara državnih praznika, promjene naziva ulica i gradova, paralelne komemoracije na istim mjestima sjećanja sa drugačijim tumačenjima simbolike, uništavanje ili nemaran odnos prema spomenicima Narodnooslobodilačke borbe, neki su od poduhvata reinterpretacije historije u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj.
Istraživanje koje je proveo ACIPS, a potpomogla njemačka Fondacija Friedrich Ebert, želi pokazati postoji li zajednički model sjećanja na ratove iz 90-ih godina koji su se dogodili u ove tri zemlje. Za referentne tačke uzeta su dva značajna događaja: Drugi svjetski rat, te ratovi devedesetih godina.
Historičar Darko Karačić bavio se temom percipiranjem partizana u Bosni i Hercegovini nakon 1990. godine.
„U BiH nije bilo jedne državne politike sjećanja, kao što je to bilo u susjednim zemljama. Iako postoje neke politike sjećanja pojedinih partija BiH, ipak se sjećanje na partizane razlikovalo u svakom od pojedinih mjesta“, kaže Darko Karačić.
Karačić kaže da je bilo trenutaka u Bosni i Hercegovini kada se proces suočavanja sa prošlošću pokušao gurati pod tepih, a tome su doprinijeli i režimski mediji:
„I prije i poslije 200. -2002. godine su komemoracije vezane za Drugi svjetski rat bile povezane za stvaranje stereotipa o drugim nacijama u BiH. Radilo se zapravo o promoviranju razdvajanja, a ne spajanja.“
O iskustvima reintepretacije prošlosti u Srbiji od 1990. godine istraživala je magistrica ljudskih prava Nataša Govedarica. Iako postoji jedna službena politika sjećanja, karakteriše je etnocentričnost.
Sa promocije knijge „Revizija prošlosti, politike sjećanja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji od 1990. godine“, septembar 2012.
„Kultura sjećanja formuliše se tako da Srbe kao naciju postavlja kao pravedne, ispravne, pobjednike, dok se pripadnicima drugih nacija, onih sa kojima su postojali sukobi, a to su u različitim fazama različit nacije - sve bivše jugoslovenske maltene - pridaju negativne karakteristike i zapravo ih se optužuje da pokušavaju ugroziti, uništiti srpsku naciju“, kaže Nataša Govedarica.
Na primjeru genodica u Srebrenici 1995. godine, jasno se vide faze srbijanske politike sjećanja.
„Sada službena politika priznaje da se zločin u Srebrenici zaista desio, da je broj žrtava oko 8.000. Ali vrlo je neobično da i osuđujete i ne pominjete šta se zapravo desilo. I mi sad vidimo kontinuitet takve politike. Vi danas imate izjavu Tome Nikolića da on priznaje da se desio zločin jer je tako rekla Skupština, ali nikad neće priznati da se desio genocid“, tvrdi Govedarica.
Koordinatorka Centra za suočavanje sa prošlošću „Documenta“ iz Zagreba Tamara Banjeglav provodila je istraživanje u Hrvatskoj. Devedesete su donijele promjene u komemorativnim praksama.
„Ulice, trgovi, škole koje su prije nosili imena nekih slavnih partizana, narodnih heroja i ličnosti iz razdoblja Drugog svjetskog rata, a kojima su onda dodijeljena imena poznatih ličnosti iz hrvatske povijesti. Isto tako se ta neka promjena prema naslijeđu Drugog svjetskog rata očitovala i u partizanskim spomenicimna, spomenicima NOB-u koji su doživjeli određenu ideološku, jednonacionalnu transformaciju“, kaže Tamara Banjeglav.
A kada je kultura sjećanja vezana za devedesete u pitanju, narativ je fokusiran samo na hrvatske žrtve, ističe Banjeglav:
„Komemorativna kultura u Hrvatskoj u velikoj mjeri je etnonacionalistički obojena. Ima par primjera spomenika srpskim žrtvama operacije Oluja iz 1995. godine kada su ti spomenici izvandalizirani i kada nekim spomenicima čak nije niti dozvoljeno da se podignu. U Hrvatskoj, nažalost, komemorativna kultura još uvijek nije otvorena za sve žrtve stradanja iz rata devedestih godina.“
Istraživanje ovjekovječeno u knjigu „Revizija prošlosti - politike sjećanja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji od 1990. godine“ otvorilo je put da se o pitanjima memorijalizacije i politike sjećanja pristupi objektivnije i na akademski način. Nakon njene nedavne promocije u Sarajevu, planirano je da ova publikacija bude predstavljena i u Banjoj Luci, Zagrebu i Beogradu.
