Prijedor je u posljednjih mjesec dana doživio čak tri poplave. Gradske vlasti procjenjuju da je samo posljednje izlijevanje Sane i njenih pritoka nanijelo štetu veću od 40 miliona maraka. Ovih dana odvoze se posljednje količine otpada iz poplavljenih domaćinstava, no građane je tek sad stigla prava muka - šta i kako dalje, jer ostali su samo goli zidovi.
Sana na oko smaragdna i fina, ali u kišna doba, sa svojim pritokama Miloševicom i Gomjenicom, vrlo ćudljiva, navikla je već Prijedorčane na povremene poplave. No posljednje bujice ne pamte ni mnogi stariji stanovnici Prijedora.
Skoro 5.000 stambenih objekata našlo se pod vodom. Poplavljeno je i 77 preduzeća, te oko 16.000 hektara obradivog zemljišta. Voda je uništila domove u Novoj Orlovači, Tukovima, Raškovcu i Čereku, a zahvatila je bila i dio brezičanskog područja.
Ulaskom u prijedorsko naselje Raškovac sa starim gradom, zatičemo uglavnom starije osobe kako čiste i sklanjaju posljednje ostatke namještaja i pokućstva iz svojih poplavljenih domova.
Na zidovima se jasno vidi da je voda bila došla do visine oko pola metra. U kući Munevere Rešić nije ostalo ništa, voda je sve odnijela:
„Sam kad si, pa ti nema niko pomoći, ni dodati ništa. Patili smo se svi, ne znamo kako ćemo. Sad viču da će nam davati dodik po 5.000 vaučera, šta li. Pa i to da nam dadne, kupila bih makar te stvari. Tako da sam stvarno ugrožena. Bili su i novinari tu, slikali pokraj tog namještaja, to je sve otišlo. Samo sam sjedila i plakala, ne znam šta ću od sebe. Dok nisam imala vode, komšinica mi dala vode. Prođu - UNHCR prođe, meni niko ne svraća. Oni misle gdje je kućerina, pa kućerina se ne jede. Šta mi god ko dadne, dobro je. Meni ne treba robe, meni treba da mogu jesti", kaže nam Munevera Rešić.
Željezni krevet sa dušekom jedini je nakon vodene bujice preostao komad namještaja u kući Rabeide Herdić u kojoj živi sa teško bolesnim suprugom. Apeluje na svaku pomoć jer sa penzijom od 300 KM ne može ni da zamisli da mora počinjati život ispočetka:
„A Pavić je trebao doći da vidi kako nam je. On je naš ovdje, Prijedorčanin. Ali nije došao, nije ni upitao kako je. A vidi gdje spavam. Sve, sve je kamion otjerao, nemam ja ništa da postavim", priča Rabeida Herdić.
Još teža situacija je u Tukovima, naselju sa kojeg se kamen može dobaciti do centra Prijedora. Pogotovo u zgradama gdje su privremeno smještene izbjeglice. Ima starih i iznemoglih samaca. Kako nema ko da im pomogne u čišćenju, tako su i neugodni mirisi počeli da se šire iz malih stanova. Jadranka je sa svojom porodicom već četvrti put ostala je bez ičeg. Prije bježeći od rata, a sad je sve voda uništila:
„Od imovine koju smo imali ostali su sto i dvije stolice, televizor. Drugo smo sve morali izbaciti jer je poplava do kraja sve uništila. Sanirali smo gljivice koje su se počele javljati, to smo uspjeli sami, dezinfikovaćemo zgradu sa prednje strane, sa jedne strane smo dezinfikovali, jer nam je rečeno da će to uništiti sunce i kiša. Smatram da to nije tako, pa ćemo mi na svoju ruku čistiti, jer te gljivice se šire i bojim se zaraze. A da ne pričam za ostale stanove u zgradi gdje je stanuje stanovništvo koje ne zna ni toliko koliko ja znam - i bojim se zaraze iz tih susjednih stanova", kaže Jadranka.
Komšija komšiji
Među stanovništvom tek sad, kada je vrijeme od poplava malo odmaklo, proradile su dodatne muka i gorčina. Kažu, vladajući ih slabo obiđu, a i pomoći nema baš dovoljno. Dragan Marković, iz poplavljenih Tukova, kaže da ne vidi način kako da obnovi sve što je izgubio:
„Po meni, to nije išlo kako treba. To dok ne pođu poštom dijeliti kako treba, da dadnu lično čovjeku, a ovako što će ići preko drugih, ja to ne vjerujem. Jer ja znam njih. 1987. meni je odnijela Sana prije nasipa gore, nikad moja mati nije naplatila to", sjeća se Dragan Marković.
Na stotine volontera je i u Prijedoru pomagalo prvih dana u rasčišćavanju. U nekim naseljima se ipak pokazalo kako je dobro imati dobar komšiluk. Komšije su pomogle i Smilji Tica:
„Znam samo da smo mi u ovom krugu komšije jedni drugima pomagali, a za ostalo - nije ništa bilo. Pogotovo što su čamce imali, to nam je pomoglo. Nismo nikuda mogli i komšija je dolazio čamcem - noć, bujica nosi, ne znam ni kuda bismo ni šta nismo...“, priča Smilja Tica.
U Crvenom krstu u Prijedoru volonteri i dalje pomažu da se prikupljena pomoć dostavi ugroženima. Pomoći trenutno ima dovoljno, kaže koordinator volontera Crvenog krsta Dražen Veselinović:
„Pomoć stiže, ne onim intenzitetom kako što je to bilo prethodnih dana, ali je još uvijek dobijamo. Skoro je stigla pomoć iz Turske, dobili smo dva šlepera različite pomoći. Treba da nam stigne pomoć iz Italije, najavljena je pomoć iz Holandije", navodi Dražen Veselinović.
Gradonačelnik Prijedora Marko Pavić navodi kako jednostavno niko nije očekivao toliku bujicu. Ističe i da prve procjene ukazuju na ogromne razmjere štete:
„Šteta je, po našoj procjeni, preko 40 miliona KM - i tu štetu zaista solidarno moramo naći način kako da nadoknadimo, jer je očigledno da to građani sami ne mogu, nego da ćemo morati to zajedno raditi", naglašava Pavić.
Komisije svakodnevno rade na terenu, i preciznije procjene šteta bi trebale biti poznate već polovinom juna mjeseca. Oporavak će, kako stvari stoje, biti vrlo dugotrajan.
Sana na oko smaragdna i fina, ali u kišna doba, sa svojim pritokama Miloševicom i Gomjenicom, vrlo ćudljiva, navikla je već Prijedorčane na povremene poplave. No posljednje bujice ne pamte ni mnogi stariji stanovnici Prijedora.
Skoro 5.000 stambenih objekata našlo se pod vodom. Poplavljeno je i 77 preduzeća, te oko 16.000 hektara obradivog zemljišta. Voda je uništila domove u Novoj Orlovači, Tukovima, Raškovcu i Čereku, a zahvatila je bila i dio brezičanskog područja.
Ulaskom u prijedorsko naselje Raškovac sa starim gradom, zatičemo uglavnom starije osobe kako čiste i sklanjaju posljednje ostatke namještaja i pokućstva iz svojih poplavljenih domova.
Na zidovima se jasno vidi da je voda bila došla do visine oko pola metra. U kući Munevere Rešić nije ostalo ništa, voda je sve odnijela:
„Sam kad si, pa ti nema niko pomoći, ni dodati ništa. Patili smo se svi, ne znamo kako ćemo. Sad viču da će nam davati dodik po 5.000 vaučera, šta li. Pa i to da nam dadne, kupila bih makar te stvari. Tako da sam stvarno ugrožena. Bili su i novinari tu, slikali pokraj tog namještaja, to je sve otišlo. Samo sam sjedila i plakala, ne znam šta ću od sebe. Dok nisam imala vode, komšinica mi dala vode. Prođu - UNHCR prođe, meni niko ne svraća. Oni misle gdje je kućerina, pa kućerina se ne jede. Šta mi god ko dadne, dobro je. Meni ne treba robe, meni treba da mogu jesti", kaže nam Munevera Rešić.
Željezni krevet sa dušekom jedini je nakon vodene bujice preostao komad namještaja u kući Rabeide Herdić u kojoj živi sa teško bolesnim suprugom. Apeluje na svaku pomoć jer sa penzijom od 300 KM ne može ni da zamisli da mora počinjati život ispočetka:
„A Pavić je trebao doći da vidi kako nam je. On je naš ovdje, Prijedorčanin. Ali nije došao, nije ni upitao kako je. A vidi gdje spavam. Sve, sve je kamion otjerao, nemam ja ništa da postavim", priča Rabeida Herdić.
Još teža situacija je u Tukovima, naselju sa kojeg se kamen može dobaciti do centra Prijedora. Pogotovo u zgradama gdje su privremeno smještene izbjeglice. Ima starih i iznemoglih samaca. Kako nema ko da im pomogne u čišćenju, tako su i neugodni mirisi počeli da se šire iz malih stanova. Jadranka je sa svojom porodicom već četvrti put ostala je bez ičeg. Prije bježeći od rata, a sad je sve voda uništila:
„Od imovine koju smo imali ostali su sto i dvije stolice, televizor. Drugo smo sve morali izbaciti jer je poplava do kraja sve uništila. Sanirali smo gljivice koje su se počele javljati, to smo uspjeli sami, dezinfikovaćemo zgradu sa prednje strane, sa jedne strane smo dezinfikovali, jer nam je rečeno da će to uništiti sunce i kiša. Smatram da to nije tako, pa ćemo mi na svoju ruku čistiti, jer te gljivice se šire i bojim se zaraze. A da ne pričam za ostale stanove u zgradi gdje je stanuje stanovništvo koje ne zna ni toliko koliko ja znam - i bojim se zaraze iz tih susjednih stanova", kaže Jadranka.
Komšija komšiji
Među stanovništvom tek sad, kada je vrijeme od poplava malo odmaklo, proradile su dodatne muka i gorčina. Kažu, vladajući ih slabo obiđu, a i pomoći nema baš dovoljno. Dragan Marković, iz poplavljenih Tukova, kaže da ne vidi način kako da obnovi sve što je izgubio:
„Po meni, to nije išlo kako treba. To dok ne pođu poštom dijeliti kako treba, da dadnu lično čovjeku, a ovako što će ići preko drugih, ja to ne vjerujem. Jer ja znam njih. 1987. meni je odnijela Sana prije nasipa gore, nikad moja mati nije naplatila to", sjeća se Dragan Marković.
Na stotine volontera je i u Prijedoru pomagalo prvih dana u rasčišćavanju. U nekim naseljima se ipak pokazalo kako je dobro imati dobar komšiluk. Komšije su pomogle i Smilji Tica:
„Znam samo da smo mi u ovom krugu komšije jedni drugima pomagali, a za ostalo - nije ništa bilo. Pogotovo što su čamce imali, to nam je pomoglo. Nismo nikuda mogli i komšija je dolazio čamcem - noć, bujica nosi, ne znam ni kuda bismo ni šta nismo...“, priča Smilja Tica.
U Crvenom krstu u Prijedoru volonteri i dalje pomažu da se prikupljena pomoć dostavi ugroženima. Pomoći trenutno ima dovoljno, kaže koordinator volontera Crvenog krsta Dražen Veselinović:
„Pomoć stiže, ne onim intenzitetom kako što je to bilo prethodnih dana, ali je još uvijek dobijamo. Skoro je stigla pomoć iz Turske, dobili smo dva šlepera različite pomoći. Treba da nam stigne pomoć iz Italije, najavljena je pomoć iz Holandije", navodi Dražen Veselinović.
Gradonačelnik Prijedora Marko Pavić navodi kako jednostavno niko nije očekivao toliku bujicu. Ističe i da prve procjene ukazuju na ogromne razmjere štete:
„Šteta je, po našoj procjeni, preko 40 miliona KM - i tu štetu zaista solidarno moramo naći način kako da nadoknadimo, jer je očigledno da to građani sami ne mogu, nego da ćemo morati to zajedno raditi", naglašava Pavić.
Komisije svakodnevno rade na terenu, i preciznije procjene šteta bi trebale biti poznate već polovinom juna mjeseca. Oporavak će, kako stvari stoje, biti vrlo dugotrajan.
