Izrael: Ultraortodoksni Židovi
Reportaža Der Spiegela (priredila: Sabina Čabaravdić)
S dvadesetak slojeva odjeće pokrivene žene, radikalni rabini, razdvajanje prema spolu – Izrael je danas zemlja između demokratije i vjere, visoke tehnologije i terorizma.
Izvan kuće je s jedne strane pustinja, a na horizontu se bljeska Mrtvo more. U unutrašnjosti, u sobi koju je sama namjestila sjedi Naomi Machfud i mašta o tome da svijet nestane.
Ona naime želi pokriti svoje lice, crnom maramom koja bi joj skrila i oči, i usta i nos. Crnom maramom koja nema ni prorez za oči.
„Kad bi svijet utonuo u tamu“, objašnjava Naomi, „to bi me potpuno približilo bogu. Ali nažalost još nisam potpuno spremna za to“, kaže ova tridesetogodišnja žena koja se već dobrano izolirala od svijeta.
Pokrivena je crnim kaftanom, nosi valu preko lica, bluzu s dugim rukavima, tri dugačke suknje ispod kojih su hlače. Ispod marame ne viri niti jedna vlas kose, samo par naušnica. Ali i njih skine kad izlazi iz kuće.
Na cijelom Bliskom istoku jačaju religiozni desničari. Ni Izrael, gdje je sve veći utjecaj radikalnih rabina, nije izuzetak. Posebno se radikalizira odnos prema ženama.
Naomi Mahfud je Židovka, živi u jednom naselju na Zapadnoj obali. Udata je za Židova i imaju zajedno šestoro djece. Ali ona se oblači kao da je rođena u Afganistanu, i nije zato čudo što ih u Izraelu nazivaju talibanskim ženama. Ima ih na hiljade, a mogu se vidjeti uglavnom u ultraordoksnom dijelu grada, poput Mea Schearim, gdje šetaju ulicama, obučene potpuno u crno i vodeći za ruku male djevojčice, minijaturno izdanje iste crne zakrabuljene odjeće.
Možda ih se može nazvati i ludim, ali ih se može tretirati i kao proizvod religioznog društva koje je sve ekstremnije.
Na cijelom Bliskom istoku jačaju religiozni desničari. Ni Izrael, gdje je sve veći utjecaj radikalnih rabina, nije izuzetak. Posebno se radikalizira odnos prema ženama, i to, koje li ironije, u zemlji kojom je sedamdesetih godina upravljala jedna žena – Golda Meir.
Brojne suprotnosti
U zemlji u kojoj žene upravljaju borbenim avionima židovski fundamentalisti pokušavaju ozakoniti segregaciju. Trude se striktno razdvojiti mjesta za okupljanje, stranu ulice, ukinuti ženama pravo glasa, pokriti ih od glave do pete, kad izađu u javnost.
Njihova je pojava toliko iritirajuća da je u međuvremenu čak i bivši šef Mosada izjavio kako su ultraortodoksni Židovi veća opasnost od iranskog nuklearnog programa.
Izrael danas obuhvata brojne suprotnosti. Zemlja je to koja svakim danom pokazuje koliko se umorila od demokratije. S jedne strane se još deklarativno skriva iza demokratije, s druge je strane okupacijska sila.
Riječ je o tehnološki izrazito razvijenom društvu, a istovremeno dio stanovništva živi kao u XIX stoljeću. To je država koja prima useljenike iz cijelog svijeta, ukoliko su naravno Židovi, ali bez milosti deportira izbjeglice.
Naomi Machfud tvrdi da se odlično osjeća u svim brojnim slojevima svoje odjeće, odbija svaku tvrdnju da se znoji na 45 stepeni Celzija, što je uobičajena izraelska temperatura. I ona, baš kao i njena prijateljica Šapira, jednako gledaju na religiju, iako su im korijeni različiti.
Naomi je prije 15 godina stigla iz New Yorka, na jedan ortodoksni seminar. Tu je, kaže ispunila prazninu koja ju je proganjala u Americi. Šapira je jako kasno postala religiozna. Nakon što je završila studij književnosti i rodila dvoje bolesne djece, okrenula se bogu, i postala taliban-žena.
Koliko god različite bile, obje zastupaju iste teze: ženi je mjesto u kući, da rađa djecu, u najmanjoj mogućoj mjeri izlazi na ulicu,... uska i izazovna odjeća su loše jer muškarce navode na grijeh, a sve dok ima grijeha na zemlji, mesija ne može doći na zemlju...
Ako ih se pita zašto tako misle, zašto su postale fundamentalisti, odgovoriće: „Rabin bi vam to najbolje znao objasniti“. Istovremeno rado vam pokazati knjigu „Svijet čistoće“, koju redovno čitaju.
Ovaj bestseler unutar ortodoksne zajednice prepun je slika pokrivenih žena, uglavnom Židovki, ali i Amiša, te Arapkinja. I Naomi i Šapira smatraju da su potpuno pokrivene žene najbolje rješenje i da tako treba biti.
Sve bliži Iranu, sve dalji od Evrope
Ultraortodoksni Židovi nekad su bili u malim grupama, danas čine 10 posto ukupnog stanovništva Izraela. Sinagoge i religiozne škole su odavno podijeljene na muške i ženske, ali se segregacija proširila i na ostale segmente života. Počelo je s autobusima.
Na početku su na samo jednoj liniji muškarci sjedili naprijed, a žene pozadi. Danas ih je već više od 60. Čekaonice u klinikama, supermarketi, škole – sve je podijeljeno na osnovu pola.
Država ne čini ništa da smanji, ili spriječi širenje ultraortodoksnog vjerovanja, odnosno njegova utjecaja na normalan život.
U Jerusalemu su žene najednom nestale s reklamnih plakata, bazeni na Univerzitetima već imaju različito radno vrijeme za žene i muškarce, pogrebna društva zabranjuju ženama da drže oproštajne govore... Na dodjeli nagrada Ministarstva zdravlja dobitnice se nisu smjele popeti na pozornicu jer je zamjenik ministar – ortodoksni Židov.
Povremeno se pojave i protesti protiv ovakvog načina mišljenja, vladanja i tretiranja žena, ali upućeni tvrde da se trend ne može zaustaviti. Prosta matematika, kažu stručnjaci, ide u korist ultranacionalistima. Njihov je natalitet pet puta veći od onog sekularnih Židova. Osim toga, najvišu klasu društva već čine ultraortodoksni, 40 posto parlamentarnih zastupnika blisko je tim stavovima, a 40 posto novih mladih oficira ili potiču iz ortodoksnih porodica, ili podržava njihova načela. Popriličnu moć dakle već imaju, i koriste je, ocjenjuje njemački tjednik.
Izrael je, iz dana u dan, sve sličniji Iranu, a sve dalji od Evrope. To je zemlja u kojoj već odavno nema građanskih brakova. O ženidbi i razvodu odlučuju rabini. To je zemlja u kojoj pobožni studenti ne uče ni matematiku, ni engleski, gdje svaki vrtić i svaki vojni bataljon ima svog rabina. Zemlja u kojoj ministar energetike želi sve elektrane staviti pod upravu rabina kako bi i „struja slijedila čiste božje puteve“, piše Der Spiegel.
Političari u Izraelu već odavno ne čine ništa. Oni se bave tuđim ekstremistima.
