U Sarajevu se održava Konferencija o novim vještinama za nova radna mjesta, koju su organizirali Vijeće za regionalnu saradnju i Fondacija Fridrih Ebert s ciljem da se utvrde najefikasniji način za usklađivanje sistema obrazovanja sa tržištem rada.
Ocjena stručnjaka je da obrazovni sistem u jugoistočnoj Evropi ne prati evropske i svjetske trendove promjene tržišta rada. No, uz malo volje i truda, to bi se moglo promijeniti. Već je formiran tim stručnjaka koji analizira potrebe tržišta, a zemljama na putu ka EU na raspolaganju su i programi koji mogu poslužiti za reformu obrazovanja.
Prema ocjeni stručnjaka, u našem regionu postoji neprilagođenost obrazovnog sistema, koja se ogleda u tome da se mladi ljudi obrazuju za zanimanja kojima je tržište rada prezasićeno, a gotovo da i nema zainteresiranih za ona koja tržište rada najviše treba. Jelica Minić, zamjenica generalnog sekretara Vijeća za regionalnu saradnju, objašnjava razloge koji su do toga doveli:
Jelica Minić
„U našem regionu je došlo do deindustrijalizacije. Naš region sada se uglavnom oslanja na sektor usluga. Ono što se savetuje našem regionu jeste da region mora da uđe u jednu novu fazu reindustrijalizacije - i bilo bi veoma važno da i obrazovni sistem anticipra taj jedan novi ciklus u koji će region najverovatnije ući sa izlaskom iz krize.“
Budući da su raspadom bivše Jugoslavije i ratovima koji su se vodili zemlje regiona znatno osiromašene gašenjem industrije, nekoliko generacija radničke klase trajno je izgubljeno, kaže Krsto Pejović iz Konfederacije sindikata Crne Gore.
„Postotak promjene vlasničke strukture u zemalja jugoistočne Evrope bio je na izvjestan način poguban za zaposlene i ukupno društvo. Normalno, to je imalo i svoje posljedice. Stale su pojedine djelatnosti i proizvodnja. Nije samo u pitanju što je ostala čitava jedan generacija bez radnih mjesta, nego su stotine i stotine generacija ostale bez tih radnih mjesta - i nastupio je period siromaštva i jedne društvene izopštenosti tih ljudi“, navodi Pejović.
Mreža istraživača
Kada je riječ o mlađim generacijama, Petar Bejaković iz Instituta za javne finansije Republike Hrvatske kaže da bi mladi ljudi trebali biti aktivniji u procesu obrazovanja.
„Poslova nema dovoljno na tržištu, ali ipak mladi ljudi često nisu svojom stručnostima, sposobnostima i znanjima prilagođeni za sve one potrebe koje poslodavci traže. Sa strane poslodavaca se očekuje veća aktivnost slijedom toga da oni iskazuju bolje svoje potrebe, a isto tako i da sudjeluju u osposobljavanju mladih ljudi - jer se ne smiju samo žaliti da obrazovni sistem proizvodi mlade koji nemaju znanja i stručnosti, oni također moraju pomoći u njihovom osposobljavanju“, ocjenjuje Bejaković.
Bejaković napominje i da dio odgovornosti leži i u zaposlenim u obrazovnim sistemima, koji su još uvijek dobro plaćeni da bi bili zainteresirani za promjenu:
„Činjenica da možda kada bi i obrazovni sustav bio više na tržištu, dakle ne mislim da je privatizacija idealno rješenje, ali u svakom slučaju kada bi učesnici obrazovnog sustava više utjecali na financijsku stranu i položaj obrazovnog sustava, vjerojatno bi situacija bila bolja.“
Jelica Minić iz Vijeća za regionalnu saradnju napominje da pri EU postoje programi pomoći zemljama kandidatima i onima koje to još nisu, koji mogu olakšati harmonizaciju sistema obrazovanja sa tržištem rada.
Plakat kampanje za mlade o izboru zanimanja, Crna Gora, 2011.
„Postoje mnoge agencije EU, čitav region već tesno sarađuje sa EU fondacijom za obuku. Postoje i mnoge druge evropske institucije sa kojima se može raditi. Zatim, uspostavljena je pri londonskoj školi ekonomije mreža istraživača iz našeg regiona koja se bavi tržištem radne snage i socijalnom kohezijom i mi se nadamo da će ta mreža dati ozbiljan doprinos upravo u rešavanju ovih gepova i u davanju nekih dobrih smernica šta dalje“, kaže Jelica Minić.
Jedan od tih programa je i obrazovanje za male i srednje poduzetnike, napominje Efka Heder iz Centra za cjeloživotno poduzetničko obrazovanje Hrvatske:
„Ciljano fakultete koji su u stvarnosti u našoj regiji nekakvi drajveri, ili gurači, predvoditelji konkurentnih gospodarstava. Da bi sve to skupa moglo funkcionirati u održivome razvoju, morate ciljati osnovni dio, dakle onaj ulazak u sam sustav obrazovanja, odnosno osnovnoškolsko obrazovanje, gdje ciljate školu kao jedinicu promjene – ne nastavnika, ne učenika, ne jednog segmenta obrazovanja, nego cjelokupno društvo, kako bi se u dugoročnom razvoju stvorilo prijateljsko poduzetničko okruženje, odnosno podigao prosjek poduzetničkog načina razmišljanja.“
Stručnjaci iz ove oblasti savjetuju doškolovavanje postojećih kadrova, ali i formiranje i jačanje neuniverzitetskih centara, visokih škola ili strukovnih akademija koje bi bile usmjerenije na određeno profesionalno usavršavanje.
„Tako da je negde u budućnosti vrlo potrebno razviti neuniverzitetski sektor obrazovanja, prevashodno visoke škole, i unaprediti njihov kvalitet, koje bi zadovoljile potrebe i bile mnogo usmerenije na određeno profesionalno usmeravanje nego što su klasične istraživačke ili akademske discipline koje se na univrezitetima predaju“, smatra Predrag Lazetić iz Centra za obrazovne politike Srbije.
Iako je proces promjene obrazovnog sistema dug, nije nedostižan ukoliko ima političke volje i ukoliko ljudi koji odlučuju o budućnosti zemalja u regionu imaju viziju da ovaj region ne mora nužno biti na repu Evrope, nego da, u skladu sa svojim kapacitetima, može u nekim oblastima i prednjačiti u odnosu na druge zemlje.
