Sloboda medija i demokratija su vrijednosti u koje se političke elite zemalja regiona kunu, međutim, prema informacijama kojima raspolažu međunarodne institucije i medijski eksperti, stanje slobode medija u regionu se pogoršava.
Netransparentnost vlasništva, regulacija samo radi utjecaja, kontrola tokova novca usmjerenog ka medijima, samo su neki od problema koji koče slobodu i razvoj medija u zemljama regiona. Svi se slažu, ključni problem je – nedostatak političke volje.
Kada je u ljeto 2012. godine u Ljubuškom fizički napadnuta novinarka Štefica Galić, zbog prikazivanja dokumentarnog filma autorice Svetlane Broz o njenom mužu Nedjeljku Galiću, koji je tokom rata spašavao Bošnjake iz tog kraja, u njenu zaštitu nije stao niko, a pogotovo ne institucije sistema, čiji je to – valjda – bio posao.
"Niko javno nije stao iza mene. Čak i moji najbolji prijatelji su mi dolazili i govorili: 'Što govoriš, što ti ovo treba'“, priča Štefica Galić.
To je bio još jedan primjer kakav je tretman novinara i medija uopće u Bosni i Hercegovini. Nedavno su, takođe, zabilježeni teški slučajevi prijetnji i napada na medije: zapaljena su ulazna vrata redakcije sarajevskog sedmičnika "Slobodna Bosna", a upućene su i javne prijetnje grafitima na zidu stadiona "Zrinjskog" u Mostaru novinaru Nerminu Bisi da on tu nije dobrodošao.
Čini se da je reakcija institucija sistema i ovoga puta izostala. Tu situaciju opisuje dugogodišnja novinarka i urednica sarajevskog dnevnika "Oslobođenje", Vildana Selimbegović:
"Političari daju saopćenje o tome kako bi neko trebao da stvori bolji ambijent da bi mediji bili profesionalniji, da novinare ne bi ubijali i sve što mi dobijamo od političara u ovoj zemlji su saopćenja", kaže Selimbegović.
Predstavnica OSCE-a za slobodu medija, Dunja Mijatović, podsjeća da je stanje slobode medija pokazatelj i sigurnosne situacije, te da su mediji refleksija cijelog društva, međutim...
"Na moju veliku žalost, situacija u vezi sa slobodom medija u jugoistočnoj Evropi se pogoršava. Jednako je alarmantno da i dalje nedostaje politička volja. Konstantno ukazujem vlastima na slučajeve u kojima su novinari izloženi prijetnjama, napadima u javnosti, čak i zatvorskim kaznama“, navodi Dunja Mijatović.
Jedna od glavnih poluga utjecaja na medije, slažu se stručnjaci, je ekonomske prirode i radi se o kontroli tokova novca usmjerenog ka medijima. Zato se postavlja pitanje kako će ekonomski opstati oni mediji koji žele biti društvena avangarda? Takvi mediji su prepušteni sami sebi, kaže Štefica Galić, sa portala "tačno.net":
„I međunarodne udruge i druge organizacije koje su podržavale takve medije već su se poodavno povukle iz Bosne i Hercegovine. Znatan dio medija prepušten političkim strankama,koje su, putem vršenja vlasti, preko budžeta ili na neke druge načine, faktor održavanja u životu znatnog dijela medija."
Stanko Smoljanović, sa portala dnevnih novina "Glas Srpske" iz Banjaluke, kaže da se kristaliziraju mediji nosioci društvenih promjena, ali...
"Sve dalje zavisi od sredstava i od novca, a svako bi želio da ima kod sebe reklamu pivare ili reklamu telekoma, a da biste došli do pivare i telekoma, možemo to skrivati i gurati pod tepih - ali morate biti politički bliski s nekim", konstatuje Smoljanović.
Ponašanje političara je isto u regionu. Javnost krivi novinare, međutim oni su samo zaposleni u medijima, a vlasnici medija su u vezi sa političarima ili ekonomskim lobijima, ističe izvršni direktor Udruženja novinara Makedonije, Dragan Sekulovski:
"Novac dolazi iz izvora vladinih kampanja, za reklamiranje, koji se daje posebnoj grupi medija, bez ikakvih jasnih kriterija. A kazne dolaze posredstvom regulatornih tijela, ali i sudstva, gdje u suštini, i dok ovo govorimo, imamo dosta slučajeva u kojima su novinari, urednici i vlasnici medija procesuirani za nešto što su uradili, objavili ili napisali."
Zajednička osobina medijskog pejsaža u regionu je i netransparentnost vlasništva nad medijima. I u toj oblasti su zakoni takvi da omogućavaju mahinacije.
"Čak i kad bismo znali tko je formalno vlasnik medija, mi ne znamo čiji je to novac. Dakle, imamo situaciju da se pere novac kroz medije na razne načine“, kaže predsjednik Centra za istraživačko novinarstvo iz Zagreba Saša Leković.
Ipak, uprkos svemu postoje novinari koji vjeruju da i u uslovima rada, kakvi su u regionu, novinari mogu utjecati na promjene u društvu. Tako razmišlja Mahir Šahinović iz Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva. Šahinović je dobio nagradu za priču pod naslovom "Balkanski trgovci dionicama ugrozili njemačku berzu".
Priča govori o prevarama građana Evropske unije preko improviziranih telefonskih centara u BiH. Naime, građani su bili pozivani da kupuju dionice bezvrijednih firmi uz obećanje da će ostvariti sigurnu dobit. Većina stanovnika EU koji su povjerovali telefonistima, ostajali su bez novca jer su dionice nakon kratkoročnog prividnog rasta naglo gubile na vrijednosti. Štete se procjenjuju na preko 100 miliona eura.
Šahinović za naš radio o utjecaju medija na promjene u društvu kaže:
"Ne naglo. Nisu to neke spektakularne promjene, niti spektakularni uticaji koje mi možemo napraviti, ali je super kad nas prate, recimo, tužilaštva ili one institucije koje trebaju da prate naše priče, i poduzmu nešto. Jer, sama priča za sebe ne uradi ništa dok je društvo ne prati.“
Netransparentnost vlasništva, regulacija samo radi utjecaja, kontrola tokova novca usmjerenog ka medijima, samo su neki od problema koji koče slobodu i razvoj medija u zemljama regiona. Svi se slažu, ključni problem je – nedostatak političke volje.
Kada je u ljeto 2012. godine u Ljubuškom fizički napadnuta novinarka Štefica Galić, zbog prikazivanja dokumentarnog filma autorice Svetlane Broz o njenom mužu Nedjeljku Galiću, koji je tokom rata spašavao Bošnjake iz tog kraja, u njenu zaštitu nije stao niko, a pogotovo ne institucije sistema, čiji je to – valjda – bio posao.
"Niko javno nije stao iza mene. Čak i moji najbolji prijatelji su mi dolazili i govorili: 'Što govoriš, što ti ovo treba'“, priča Štefica Galić.
To je bio još jedan primjer kakav je tretman novinara i medija uopće u Bosni i Hercegovini. Nedavno su, takođe, zabilježeni teški slučajevi prijetnji i napada na medije: zapaljena su ulazna vrata redakcije sarajevskog sedmičnika "Slobodna Bosna", a upućene su i javne prijetnje grafitima na zidu stadiona "Zrinjskog" u Mostaru novinaru Nerminu Bisi da on tu nije dobrodošao.
Čini se da je reakcija institucija sistema i ovoga puta izostala. Tu situaciju opisuje dugogodišnja novinarka i urednica sarajevskog dnevnika "Oslobođenje", Vildana Selimbegović:
"Političari daju saopćenje o tome kako bi neko trebao da stvori bolji ambijent da bi mediji bili profesionalniji, da novinare ne bi ubijali i sve što mi dobijamo od političara u ovoj zemlji su saopćenja", kaže Selimbegović.
Predstavnica OSCE-a za slobodu medija, Dunja Mijatović, podsjeća da je stanje slobode medija pokazatelj i sigurnosne situacije, te da su mediji refleksija cijelog društva, međutim...
"Na moju veliku žalost, situacija u vezi sa slobodom medija u jugoistočnoj Evropi se pogoršava. Jednako je alarmantno da i dalje nedostaje politička volja. Konstantno ukazujem vlastima na slučajeve u kojima su novinari izloženi prijetnjama, napadima u javnosti, čak i zatvorskim kaznama“, navodi Dunja Mijatović.
Jedna od glavnih poluga utjecaja na medije, slažu se stručnjaci, je ekonomske prirode i radi se o kontroli tokova novca usmjerenog ka medijima. Zato se postavlja pitanje kako će ekonomski opstati oni mediji koji žele biti društvena avangarda? Takvi mediji su prepušteni sami sebi, kaže Štefica Galić, sa portala "tačno.net":
„I međunarodne udruge i druge organizacije koje su podržavale takve medije već su se poodavno povukle iz Bosne i Hercegovine. Znatan dio medija prepušten političkim strankama,koje su, putem vršenja vlasti, preko budžeta ili na neke druge načine, faktor održavanja u životu znatnog dijela medija."
Stanko Smoljanović, sa portala dnevnih novina "Glas Srpske" iz Banjaluke, kaže da se kristaliziraju mediji nosioci društvenih promjena, ali...
"Sve dalje zavisi od sredstava i od novca, a svako bi želio da ima kod sebe reklamu pivare ili reklamu telekoma, a da biste došli do pivare i telekoma, možemo to skrivati i gurati pod tepih - ali morate biti politički bliski s nekim", konstatuje Smoljanović.
Ponašanje političara je isto u regionu. Javnost krivi novinare, međutim oni su samo zaposleni u medijima, a vlasnici medija su u vezi sa političarima ili ekonomskim lobijima, ističe izvršni direktor Udruženja novinara Makedonije, Dragan Sekulovski:
"Novac dolazi iz izvora vladinih kampanja, za reklamiranje, koji se daje posebnoj grupi medija, bez ikakvih jasnih kriterija. A kazne dolaze posredstvom regulatornih tijela, ali i sudstva, gdje u suštini, i dok ovo govorimo, imamo dosta slučajeva u kojima su novinari, urednici i vlasnici medija procesuirani za nešto što su uradili, objavili ili napisali."
Zajednička osobina medijskog pejsaža u regionu je i netransparentnost vlasništva nad medijima. I u toj oblasti su zakoni takvi da omogućavaju mahinacije.
"Čak i kad bismo znali tko je formalno vlasnik medija, mi ne znamo čiji je to novac. Dakle, imamo situaciju da se pere novac kroz medije na razne načine“, kaže predsjednik Centra za istraživačko novinarstvo iz Zagreba Saša Leković.
Ipak, uprkos svemu postoje novinari koji vjeruju da i u uslovima rada, kakvi su u regionu, novinari mogu utjecati na promjene u društvu. Tako razmišlja Mahir Šahinović iz Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva. Šahinović je dobio nagradu za priču pod naslovom "Balkanski trgovci dionicama ugrozili njemačku berzu".
Priča govori o prevarama građana Evropske unije preko improviziranih telefonskih centara u BiH. Naime, građani su bili pozivani da kupuju dionice bezvrijednih firmi uz obećanje da će ostvariti sigurnu dobit. Većina stanovnika EU koji su povjerovali telefonistima, ostajali su bez novca jer su dionice nakon kratkoročnog prividnog rasta naglo gubile na vrijednosti. Štete se procjenjuju na preko 100 miliona eura.
Šahinović za naš radio o utjecaju medija na promjene u društvu kaže:
"Ne naglo. Nisu to neke spektakularne promjene, niti spektakularni uticaji koje mi možemo napraviti, ali je super kad nas prate, recimo, tužilaštva ili one institucije koje trebaju da prate naše priče, i poduzmu nešto. Jer, sama priča za sebe ne uradi ništa dok je društvo ne prati.“
