Sud BiH osudio je Veselina Vlahovića Batka, poznatog kao Monstrum sa Grbavice, na 45 godina zatvora za zločine počinjene u Sarajevu 1992. godine. To je bio povod da porazgovaramo sa Mirelom Rebronjom iz REKOM-a.
Rebronja: Moj lični utisak, u ravni onoga što su dometi krivičnog gonjenja, treba pozdraviti izricanje maksimalne zatvorske kazne Vlahoviću jer se na taj način obezbjeđuje izvjesna satisfakcija za žrtve. Naravno, u cijelom regionu ova vijest je odjeknula i neke reakcije su uglavnom bile tog tipa da je ovakva kazna, koja je izrečena i koja je najviša prema Zakonu BiH, zaista za pozdraviti. Na nekoj ljudskoj ravni postavlja se pitanje koja to kazna može donijeti satisfakciju stradalim i jednom društvu uopšte za tako monstruozne zločine kakve je 1992. godine počinio Vlahović.
Jedan neadekvatan proces suočavanja sa prošlošću proizvodi zaista zabrinjavajuće posljedice. Nakon objavljivanja ove vijesti, na forumima i Internet portalima, koji predstavljaju javni prostor u kome se iznose stavovi i mišljenja, u sklopu reakcije na vijest o presudi, možemo naći zaista značajan broj onih koji i danas opravdavaju zločine koje je Vlahović počinio. To ukazuje na nepostojanje ozbiljnih i vrlo izraženih etničkih, nacionalnih i vjerskih distanci. Bojim se da oni nikako ne mogu biti dobra osnova za Srbiju i region i da u tom smislu, kao društva, treba da budemo svjesni važnosti onoga što bi trebala da bude poruka ovakve presude.
Danas, 20 godina kasnije, post jugoslovenska društva su vrlo osjetljiva na pitanja iz bliske ratne prošlosti. To treba da bude indikator svim strukturama društva – i civilnom društvu i institucijama i pravosudnim organim,a da su dužni učiniti sve što je u njihovoj moći da proces suočavanja sa prošlošću bude sproveden adekvatno u svakoj od zemalja bivše Jugoslavije. Cilj tog procesa jeste vraćanje dostojanstva žrtvama i ponovnog ispostavljanja dobrosusjedskih odnosa među državama i njihovim građanima.
Rebronja: Mislim da je ostala ozbiljna sumnja oko okolnosti bjekstva Veselina Vlahovića iz zatvora u Spužu, obzirom da postoji slijed događaja koji čini na neki način te sumnje opravdanim. Samo dan prije nego što je pobjegao iz zatvora u Spužu, u Ministarstvu pravde u Podgorici potpisan je sporazum po kome bi nadležni organi u Crnoj Gori mogli pokrenuti postupak protiv Vlahovića kao crnogorskog državljanina za zločine koji je počinio u Sarajevu ili bi BiH prema istom sporazumu mogla tražiti od Crne Gore njegovo izručenje kako bi mu bilo suđeno pred organima te zemlje.
Tada je pobjegao iz zatvora pod vrlo čudnim okolnostima, pored tri čuvara, u sred dana, preskočivši zid od četiri metra. Pri tome je prošao kroz zabranjenu zonu. Tokom uviđaja policija nije, prema informacijama koje su dostupne, uzimale informacije od zatvorenika koji su prisustvovali bjegstvu, iako postoji osnovana sumnja da su neki od njih pomogli Vlahoviću. Kasnije informacije koje su bile dostupne i objavljene jeste da su neki od čuvara odgovarali za neoprez i nesavjesno obavljanje posla, ali ostaje pitanje ko je u Crnoj Gori i zašto pomogao Vlahoviću, osumnjičenom za ratne zločine, da izbjegne sud pravde.
U Crnoj Gori ni danas nemamo ni jednu pravosnažnu presudu za slučajeve ratnih zločina, i živimo paradoks da postoje zločini i žrtve, ali ne i izvršioci tih zločina. Mislim da se sumnja samo pojačava, da je mnogo onih koji su mogli biti motivisani da mu pomognu u izbjegavanju odgovornosti.
Rebronja: Mislim da postoji nesumnjiv politički uticaj koji je svih ovih godina ometao sprovođenje sudskih procesa za ratne zločine. I region ima vrlo loš učinak u pogledu efikasnog sprovođenja i efikasnog završavnja započetih procesa. Mislim da ovaj slučaj presude Vlahoviću, koji je nakon nepune dvije godine završen, treba da služi kao opomena svim sudovima u zemljama bivše Jugoslavije, pred kojima se vode slučajevi za ratne zločine, da se jednim adekvatnim pristupom i posvećenim radom tužilaštva i pravosudnih organa na kraju može doći do rezultata koji će zadovoljavati pravdu.
Karakteristika u Crnoj Gori jeste da se procesi vode na dug period i to nakon već značajnog kašnjenja u otvaranju slučajeva uopšte. Tu umanjuje šanse da svi procesi budu završeni na pravedan način, da zadovoljavaju pravdu. Mislim da je posebno ograničenje i to što su nerijetko pred lice pravde izvedeni samo direktni izvršioci i oni koji su učestvovali, ali ne i inspiratori i nalogodavci zločina, kako u Crnoj Gori, tako i u drugim zemljama. Takva je djelimično situacija i u slučaju Vlahovića jer je tokom izricanja presude sudsko vijeće iznijelo da je Vlahović u Sarajevu zarobljene vodio komandu svoje jedinice, koja je imala zapovjednu strukturu, ali nikada nije odgovarala za počinjene zločine. Taj zadatak koji bi trebao da ima, u ovom slučaja tužilaštvo BiH, da ispita i pronađe sve one koji su odgovorni za zločine, mislim da trebaju imaju i tužilaštva u svakoj od zemalja, kako bi smo u krajnjoj imali završene sudske procese, a ne neizvedene optužnice, kao što je slučaj u Crnoj Gori već godinama.
U konkretnom slučaju deportacije, koji je sada završen, smo imali vraćanje, nakon sedam godina procesa, postupak na sam početak. I sada postoje neke spekulacije kada je u pitanju slučaj Kaluđerski laz. Ukoliko dođe do izmjene zakona, koje su najavljene, bude ukinuto Specijalno odjeljenje Višeg suda u Bijelom Polju, u kojem se vodi ovaj postupak, u tom slučaju on bi bio prebačen u Podgoricu, što znači da bi bio opet na početku i da bi trajao nedopustivo dugo. To sve ima za posljedicu ono što mi danas živimo u Crnoj Gori, da mi ni za jedna slučaj ratnih zločina nemamo pravosnažnu presudu.
RSE: Kako ste u REKOM-u dočekali tu vijest i kakve su bile reakcije u Crnoj Gori, budući da je osuđeni rođen u Nikšiću i da je državljanin Crne Gore?
Rebronja: Moj lični utisak, u ravni onoga što su dometi krivičnog gonjenja, treba pozdraviti izricanje maksimalne zatvorske kazne Vlahoviću jer se na taj način obezbjeđuje izvjesna satisfakcija za žrtve. Naravno, u cijelom regionu ova vijest je odjeknula i neke reakcije su uglavnom bile tog tipa da je ovakva kazna, koja je izrečena i koja je najviša prema Zakonu BiH, zaista za pozdraviti. Na nekoj ljudskoj ravni postavlja se pitanje koja to kazna može donijeti satisfakciju stradalim i jednom društvu uopšte za tako monstruozne zločine kakve je 1992. godine počinio Vlahović.
Jedan neadekvatan proces suočavanja sa prošlošću proizvodi zaista zabrinjavajuće posljedice. Nakon objavljivanja ove vijesti, na forumima i Internet portalima, koji predstavljaju javni prostor u kome se iznose stavovi i mišljenja, u sklopu reakcije na vijest o presudi, možemo naći zaista značajan broj onih koji i danas opravdavaju zločine koje je Vlahović počinio. To ukazuje na nepostojanje ozbiljnih i vrlo izraženih etničkih, nacionalnih i vjerskih distanci. Bojim se da oni nikako ne mogu biti dobra osnova za Srbiju i region i da u tom smislu, kao društva, treba da budemo svjesni važnosti onoga što bi trebala da bude poruka ovakve presude.
Danas, 20 godina kasnije, post jugoslovenska društva su vrlo osjetljiva na pitanja iz bliske ratne prošlosti. To treba da bude indikator svim strukturama društva – i civilnom društvu i institucijama i pravosudnim organim,a da su dužni učiniti sve što je u njihovoj moći da proces suočavanja sa prošlošću bude sproveden adekvatno u svakoj od zemalja bivše Jugoslavije. Cilj tog procesa jeste vraćanje dostojanstva žrtvama i ponovnog ispostavljanja dobrosusjedskih odnosa među državama i njihovim građanima.
RSE: Osim zločina koje je počinio u sarajevskim naseljima Grbavica, Vraca i Kovačići, Vlahović je crnogorskoj javnosti poznat i po bijegu iz zatvora u Spužu 2001. godine, gdje je bio na odsluženju trogodišnje kazne zbog razbojništva i nasilničkog ponašanja. Tada, ali i danas, špekuliše se sa time da je Vlahoviću zapravo unutar samog zatvora neko omogućio da pobjegne. Možete li da nam kažete da li je bilo istrage i kako je taj slučaj završen? Šta se tada desilo? Da li je neko snosio odgovornost?
Rebronja: Mislim da je ostala ozbiljna sumnja oko okolnosti bjekstva Veselina Vlahovića iz zatvora u Spužu, obzirom da postoji slijed događaja koji čini na neki način te sumnje opravdanim. Samo dan prije nego što je pobjegao iz zatvora u Spužu, u Ministarstvu pravde u Podgorici potpisan je sporazum po kome bi nadležni organi u Crnoj Gori mogli pokrenuti postupak protiv Vlahovića kao crnogorskog državljanina za zločine koji je počinio u Sarajevu ili bi BiH prema istom sporazumu mogla tražiti od Crne Gore njegovo izručenje kako bi mu bilo suđeno pred organima te zemlje.
Tada je pobjegao iz zatvora pod vrlo čudnim okolnostima, pored tri čuvara, u sred dana, preskočivši zid od četiri metra. Pri tome je prošao kroz zabranjenu zonu. Tokom uviđaja policija nije, prema informacijama koje su dostupne, uzimale informacije od zatvorenika koji su prisustvovali bjegstvu, iako postoji osnovana sumnja da su neki od njih pomogli Vlahoviću. Kasnije informacije koje su bile dostupne i objavljene jeste da su neki od čuvara odgovarali za neoprez i nesavjesno obavljanje posla, ali ostaje pitanje ko je u Crnoj Gori i zašto pomogao Vlahoviću, osumnjičenom za ratne zločine, da izbjegne sud pravde.
U Crnoj Gori ni danas nemamo ni jednu pravosnažnu presudu za slučajeve ratnih zločina, i živimo paradoks da postoje zločini i žrtve, ali ne i izvršioci tih zločina. Mislim da se sumnja samo pojačava, da je mnogo onih koji su mogli biti motivisani da mu pomognu u izbjegavanju odgovornosti.
RSE: Ova presuda je donesena u prvostepenom postupku, ali je prva maksimalna kazna za ratni zločin u BiH. U Crnoj Gori, sa druge strane, još nemamo pravosnažnu osuđujuću presudu za zločine počinjene na njenoj teritoriji. Nedavno su i bivši zatočenici logora u Morinju protestovali zbog nerješavanja tog zločina. Šta se dešava u Crnoj Gori po pitanju ratnih zločina? Da li elite u Crnoj Gori prosto opstruiraju suočavanje sa zločinima počinjenim na njenoj teritoriji?
Rebronja: Mislim da postoji nesumnjiv politički uticaj koji je svih ovih godina ometao sprovođenje sudskih procesa za ratne zločine. I region ima vrlo loš učinak u pogledu efikasnog sprovođenja i efikasnog završavnja započetih procesa. Mislim da ovaj slučaj presude Vlahoviću, koji je nakon nepune dvije godine završen, treba da služi kao opomena svim sudovima u zemljama bivše Jugoslavije, pred kojima se vode slučajevi za ratne zločine, da se jednim adekvatnim pristupom i posvećenim radom tužilaštva i pravosudnih organa na kraju može doći do rezultata koji će zadovoljavati pravdu.
Karakteristika u Crnoj Gori jeste da se procesi vode na dug period i to nakon već značajnog kašnjenja u otvaranju slučajeva uopšte. Tu umanjuje šanse da svi procesi budu završeni na pravedan način, da zadovoljavaju pravdu. Mislim da je posebno ograničenje i to što su nerijetko pred lice pravde izvedeni samo direktni izvršioci i oni koji su učestvovali, ali ne i inspiratori i nalogodavci zločina, kako u Crnoj Gori, tako i u drugim zemljama. Takva je djelimično situacija i u slučaju Vlahovića jer je tokom izricanja presude sudsko vijeće iznijelo da je Vlahović u Sarajevu zarobljene vodio komandu svoje jedinice, koja je imala zapovjednu strukturu, ali nikada nije odgovarala za počinjene zločine. Taj zadatak koji bi trebao da ima, u ovom slučaja tužilaštvo BiH, da ispita i pronađe sve one koji su odgovorni za zločine, mislim da trebaju imaju i tužilaštva u svakoj od zemalja, kako bi smo u krajnjoj imali završene sudske procese, a ne neizvedene optužnice, kao što je slučaj u Crnoj Gori već godinama.
U konkretnom slučaju deportacije, koji je sada završen, smo imali vraćanje, nakon sedam godina procesa, postupak na sam početak. I sada postoje neke spekulacije kada je u pitanju slučaj Kaluđerski laz. Ukoliko dođe do izmjene zakona, koje su najavljene, bude ukinuto Specijalno odjeljenje Višeg suda u Bijelom Polju, u kojem se vodi ovaj postupak, u tom slučaju on bi bio prebačen u Podgoricu, što znači da bi bio opet na početku i da bi trajao nedopustivo dugo. To sve ima za posljedicu ono što mi danas živimo u Crnoj Gori, da mi ni za jedna slučaj ratnih zločina nemamo pravosnažnu presudu.
