Komercijalne televizijske stanice u regiji svakodnevno u udarnim terminima prikazuju reality programe koji obiluju govorom mržnje, uvredama, seksualnim scenama sudionika. Ovakvi sadržaji bilježe veliku gledanost što komercijalnim televizijskim stanicama donosi ogromne zarade. Iako se ovakvi sadržaji emitiraju godinama, vrlo su rijetko sankcionirani. Stručnjaci ističu da će se scene iz realytija vrlo brzo preslikati i u svakodnevni život.
„Nisam ti ja kriva što si asekson, i što te mama napravila tako da si k'o muškrarac. Imaš lepu glavu, i to je to. E, droljo, droljo“ - ovo je svakodnevna komunikacija učesnika reality programa koji se emitiraju na brojnim televizijskim stanicama u regiji. Svađe, uvrede, psovke, koje često pređu i u fizičke obračune reality zvijezda, privlače milijune gledatelja u regiji da prate takve sadržaje. Kakav je interes za ovakvim sadržajima, pitali smo građane Sarajeva.
„Ne gledam reality zato što su primitivni i nisu uzor za omladinu“, "Smatram da nečija intima i svakodnevni život ne treba biti predmet posmatranja velikog gledalaštva“, „Nekad je dosadno, nekad što mi je zanimljivo. Volim kad se ljudi malo svađaju i tako to“, „Ja mislim da ljudi nisu iskreni jer znaju da ih svi gledaju, i tako svi nose neku masku“, „Ja, konkretno, gledam Velikog Brata. Ima dosta psovke, ali, iskreno rečeno, to je naš svijet u malom, tako da mi nije ništa neobično, ništa što se ne dešava svaki dan oko nas“, kažu oni.
Sergej Trifunović, jedan od najboljih glumaca sa ovih prostora, nedavno je otvoreno pozvao ljude da ne gledaju takve programe. Mišljenja je da je sve manje kulture, nema novih serija, a javni servisi ne radne ništa na tome.
„To je gomila nekih uzaludnih ljudi koji sede i gledaju kako ukućani Velikog Brata spavaju, dišu.... I to traje... Trebalo bi ih zatvoriti, zabraniti, posuti krečom, katranom i perjem“, rekao je Trifunović.
Regulatornoj agenciji za komunikacije BiH u proteklom razdoblju stigla su dva prigovora na programe Velik Brat i Farma. Mjere koje može poduzeti ova institucija jesu da traži snimke pomenutih emisija, nakon čega će utvrditi da li je prekršen kodeks o emitiranju radio-televizijskog programa. Na pitanje da li je ovakva procedura spora i nedovoljno efikasna, pomoćnica direktora za emitovanje RAK-a Helena Mandić odgovara:
„Činjenica jeste da se to može percipirati u javnosti kao spora procedura, međutim, nama je u interesu da procedura bude provedena u skladu sa zakonom, dakle, da bi neke ishitrene mjere mogle ozbiljno da dovedu do ugrožavanja prava na slobodu izražavanja. Tako se uvijek ide na sprovođenje zakonske procedure, koja možda jeste malo spora, ali je zbog toga sigurno da su zaštićena sva prava.“
Velika ljestvica tolerancije
Bosanskohercegovački redatelj Ahmed Imamović ističe kako je pojava reality-ja nešto najstrašnije što se dogodilo čovječanstvu s kraja 20. i početka 21. stoljeća.
„Ja mislim da je veliki pisac George Orwel – ako se neko može okretati u grobu – onda se sigurno to njemu neprestano dešava. Vjerovatno se vrti kao janje na ražnju. O reality show-u mogu reći samo da sam pun prezira, gađenja. Ne znam što da kažem. Vjerovatno je na nivou nekih teorija zavjera to vjerovatno dobro osmišljeno da bismo postali samo konzumenti na nivou nekih globalnih kretanja, kako se sad to dešava u svijetu. Tako, da kažem – odvratno mi je, fuj. Fuj. Fuj.“
Novinar i urednik mostarskog internet portala www.bitno.ba Berislav Jurič mišljenja je da regulatorna tijela u Bosni i Hercegovini imaju više ovlasti od onih koje poduzimaju po pitanju reality sadržaja.
„RAK može reagirati kad hoće, međutim, možda će ovo zvučati kao nekakve optužbe 'na prvu' – vjerovatno postoje dobre veze među onima koji kažnjavaju i onima koji pružaju taj sadržaj. Dosad bi se već učinilo nešto po tom pitanju“, smatra Jurić.
Psiholog Srđan Puhalo naglašava da je sadržaj koji se emitra u reality programima slika današnjeg društva. Scene koje svakodnevno viđamo u ovim programima vrlo brzo ćemo viđati i na ulicama, kaže Puhalo.
„Bojim se da je ta naša ljestvica tolerancije toliko velika da mi to više i ne opažamo kao nešto što je loše. Mi se navikavamo na to i prihvatamo to sve više i više kao normalno. Ja očekujem da se to sve više i više dešava i na ulici, i u porodici, školi, znači u društvu, tako da to ne treba predstaviti kao nešto što je zlo, jer prosto nisam siguran da li je to ponašanje doneseno unutra ili ide iz reality show-a ka javnosti“, kaže Puhalo.
Prvi reality show emitiran je u Nizozemskoj 1999. godine. Klasična forma Big Brothera već je postala dosadna, pa su privatne televizije počele snimati reality-je na pustim otocima, poljoprivrednim imanjima, kao i dalekim egzotičnim zemljama.
„Nisam ti ja kriva što si asekson, i što te mama napravila tako da si k'o muškrarac. Imaš lepu glavu, i to je to. E, droljo, droljo“ - ovo je svakodnevna komunikacija učesnika reality programa koji se emitiraju na brojnim televizijskim stanicama u regiji. Svađe, uvrede, psovke, koje često pređu i u fizičke obračune reality zvijezda, privlače milijune gledatelja u regiji da prate takve sadržaje. Kakav je interes za ovakvim sadržajima, pitali smo građane Sarajeva.
„Ne gledam reality zato što su primitivni i nisu uzor za omladinu“, "Smatram da nečija intima i svakodnevni život ne treba biti predmet posmatranja velikog gledalaštva“, „Nekad je dosadno, nekad što mi je zanimljivo. Volim kad se ljudi malo svađaju i tako to“, „Ja mislim da ljudi nisu iskreni jer znaju da ih svi gledaju, i tako svi nose neku masku“, „Ja, konkretno, gledam Velikog Brata. Ima dosta psovke, ali, iskreno rečeno, to je naš svijet u malom, tako da mi nije ništa neobično, ništa što se ne dešava svaki dan oko nas“, kažu oni.
Sergej Trifunović, jedan od najboljih glumaca sa ovih prostora, nedavno je otvoreno pozvao ljude da ne gledaju takve programe. Mišljenja je da je sve manje kulture, nema novih serija, a javni servisi ne radne ništa na tome.
„To je gomila nekih uzaludnih ljudi koji sede i gledaju kako ukućani Velikog Brata spavaju, dišu.... I to traje... Trebalo bi ih zatvoriti, zabraniti, posuti krečom, katranom i perjem“, rekao je Trifunović.
Regulatornoj agenciji za komunikacije BiH u proteklom razdoblju stigla su dva prigovora na programe Velik Brat i Farma. Mjere koje može poduzeti ova institucija jesu da traži snimke pomenutih emisija, nakon čega će utvrditi da li je prekršen kodeks o emitiranju radio-televizijskog programa. Na pitanje da li je ovakva procedura spora i nedovoljno efikasna, pomoćnica direktora za emitovanje RAK-a Helena Mandić odgovara:
„Činjenica jeste da se to može percipirati u javnosti kao spora procedura, međutim, nama je u interesu da procedura bude provedena u skladu sa zakonom, dakle, da bi neke ishitrene mjere mogle ozbiljno da dovedu do ugrožavanja prava na slobodu izražavanja. Tako se uvijek ide na sprovođenje zakonske procedure, koja možda jeste malo spora, ali je zbog toga sigurno da su zaštićena sva prava.“
Velika ljestvica tolerancije
Bosanskohercegovački redatelj Ahmed Imamović ističe kako je pojava reality-ja nešto najstrašnije što se dogodilo čovječanstvu s kraja 20. i početka 21. stoljeća.
„Ja mislim da je veliki pisac George Orwel – ako se neko može okretati u grobu – onda se sigurno to njemu neprestano dešava. Vjerovatno se vrti kao janje na ražnju. O reality show-u mogu reći samo da sam pun prezira, gađenja. Ne znam što da kažem. Vjerovatno je na nivou nekih teorija zavjera to vjerovatno dobro osmišljeno da bismo postali samo konzumenti na nivou nekih globalnih kretanja, kako se sad to dešava u svijetu. Tako, da kažem – odvratno mi je, fuj. Fuj. Fuj.“
Novinar i urednik mostarskog internet portala www.bitno.ba Berislav Jurič mišljenja je da regulatorna tijela u Bosni i Hercegovini imaju više ovlasti od onih koje poduzimaju po pitanju reality sadržaja.
„RAK može reagirati kad hoće, međutim, možda će ovo zvučati kao nekakve optužbe 'na prvu' – vjerovatno postoje dobre veze među onima koji kažnjavaju i onima koji pružaju taj sadržaj. Dosad bi se već učinilo nešto po tom pitanju“, smatra Jurić.
Psiholog Srđan Puhalo naglašava da je sadržaj koji se emitra u reality programima slika današnjeg društva. Scene koje svakodnevno viđamo u ovim programima vrlo brzo ćemo viđati i na ulicama, kaže Puhalo.
„Bojim se da je ta naša ljestvica tolerancije toliko velika da mi to više i ne opažamo kao nešto što je loše. Mi se navikavamo na to i prihvatamo to sve više i više kao normalno. Ja očekujem da se to sve više i više dešava i na ulici, i u porodici, školi, znači u društvu, tako da to ne treba predstaviti kao nešto što je zlo, jer prosto nisam siguran da li je to ponašanje doneseno unutra ili ide iz reality show-a ka javnosti“, kaže Puhalo.
Prvi reality show emitiran je u Nizozemskoj 1999. godine. Klasična forma Big Brothera već je postala dosadna, pa su privatne televizije počele snimati reality-je na pustim otocima, poljoprivrednim imanjima, kao i dalekim egzotičnim zemljama.
