Po načinu kako je tretirana u podijeljenoj bosanskohercegovačkoj javnosti, federalna televizija vjerno je ogledalo okoline u kojoj funkcioniše: napadaju je sarajevski islamistički krugovi optužujući je za "antibošnjaštvo" i - šire - "islamofobiju"; premijera Republike Srpske iritira toliko da govoreći o njoj gubi kontrolu nad riječima i upušta se u javne psovke i kletve; među čuvarima najvitalnijih interesa hrvatskog naroda uvođenje posebnog televizijskog programa na hrvatskom jeziku odavno je jedna od ključnih tačaka nacionalnog političkog programa i okupljanja. Ukratko, iz te perspektive vladajuće političke pameti u Bosni i Hercegovini u posljednjih dvadeset godina, federalna TV ne valja nikome. Po tome me podsjeća na iskustva iz vremena kad su tri nacionalističke partije, SDA-SDS-HDZ, u napadnim manifestacijama partrnerstva sve do pozivanja vlastitih sljedbenika da glasaju za kandidate "narodnih stranaka", i za list čiji sam urednik tada bio udruženo grmjeli da je i "antisrpski", i "antihrvatski" i "antimuslimanski". Tada sam, pozajmljujući reklamni slogan njujorške radio stanice koju svi napadaju a svi je ipak slušaju, na kritike odgovarao dosjetkom: "Da nismo tako loši, ne bi bilo tako dobri".
Na ova razumišljanja potiče me najnovija vijest iz Sarajeva o tome kako je generalni direktor Radio-televizije Federacije BiH "razriješio dužnosti" urednicu Informativnog programa začinjujući tu odluku o smjenjivanju priznanjem za "trud, rad i znanje" uložene u obavljanju te dužnosti u protekle nepune dvije godine. U principu sam krajnje skeptičan kad god politički, vjerski ili bilo kakvi javni autoriteti podučavaju medije kako da rade svoj posao ali mi se učinilo kako federalna televizija nije obavila baš najbolji posao izvještavajući o događaju dana iz vlastite kuće: njena vijest o razrješenju dužnosti vlastite urednice ostavlja više pitanja nego što daje odgovora otvarajući širok prostor za nagađanja u javnosti i podjele i sukobe u kući.
Ali, i sveukupni status federalne televizije posljedica je dubokog nesporazuma o statusu takozvanih "javnih emitera".
U vrijeme kad su stranke pobjednice na "prvim demokratskim izborima" u Bosni i Hercegovini prije dvadeset godina krenule u udruženi juriš na osvajanje republičkih medija, koji je rezultirao usvajanjem u skupštini valjda jedinog zakona o kojem su se SDA,SDS i HDZ ikada potpuno saglasile - po kojem bi te tri stranke u međusobnom sporazumu postavljale urednike i direktore javnih glasila - njihovi su savršeno uštimani zastupnici predvođeni ministrom informacija Veliborom Ostojićem dokazivali kako pravo "demokratski izabranog parlamenta" na postavljanje svojih izabranika u medijima počiva na javnoj prirodi tih glasila. Zastupajući novinare "Oslobođenja" pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, odgovarao sam da odrednica "javno" nipošto ne znači "partijsko" ili čak "državno" jer i ako finansije, recimo, televizije počivaju na pretplati i ako u finansiranju štampe učestvuje i država omogućujući joj regres na papir to je ipak novac svih građana a ne novac triju političkih partija pa odrednica javnost uključuje i sve građane koji nisu u tim partijama a kojima se - imenovanjem partijskih urednika - uskraćuje pravo na informaciju.
A zašto mislite da bi imenovanje urednika od strane demokratski biranog parlamenta povrijedilo slobodu štampe? - pitao me na završnoj raspravi jedan od sudija Ustavnog suda.
Odgovorio sam kako to ne bi tek povrijedilo nego bi poništilo slobodu štampe i praktično uništilo javna glasila: kako da se urednici postavljeni od tri međusobno suprotstavljene partije slože o tome kako da svakoga dana naprave novine ili program i kako da bilo koga slobodno kritikuju kad ministri tih partija gotovo svakodnevno napuštaju sjednice vlade ili parlamenta kad se o bilo čemu ne mogu dogovoriti. Na takvim odnosima nikakvi javni mediji jednostavno nisu mogući.
Tada je Ustavni sud, potkraj 1991. godine, dao za pravo novinarima a sve što se događalo nakon toga pokazalo je koliko su oni tada bili u pravu braneći i dostojanstvo profesije i pravo javnosti na slobodnu javnu riječ.
Ali, nesporazum o prirodi i ulozi "javnih medija" ni za svih prošlih dvadeset godina nikad nije razjašnjen a status federalne televizije to savršeno ilustruje.
Kad god se na nju ljuti reis Islamske zajednice, a ljuti se često, nerijetko se poteže i "argument" o tome kako što muslimani a što Bošnjaci održavaju tu televiziju plaćajući joj pretplatu. Kad god krene kakva nova kampanja za televiziju na hrvatskom jeziku opet se poteže ucjena s pretplatom. A odgovor naravno nije u tome da se ugađa ni reisu ni biskupima nego u tome da se jednako poštovanje iskazuje i islamskim, i katoličkim i pravoslavnim vrijednostima kao što se ni stvarni interesi bosanskih Hrvata neće čuvati uspostavom zasebnog TV kanala već tako što će hrvatska riječ, stvaralaštvo i interesi biti ravnopravno tretirani u svim programima zajedničke televizije. U kontekstu okolnosti u kojima je radila valjda najnezahvalniji posao u nezahvalnoj okolini čini mi se kako je i urednica prije oslobođena nego što je razriješena te dužnosti.
Na ova razumišljanja potiče me najnovija vijest iz Sarajeva o tome kako je generalni direktor Radio-televizije Federacije BiH "razriješio dužnosti" urednicu Informativnog programa začinjujući tu odluku o smjenjivanju priznanjem za "trud, rad i znanje" uložene u obavljanju te dužnosti u protekle nepune dvije godine. U principu sam krajnje skeptičan kad god politički, vjerski ili bilo kakvi javni autoriteti podučavaju medije kako da rade svoj posao ali mi se učinilo kako federalna televizija nije obavila baš najbolji posao izvještavajući o događaju dana iz vlastite kuće: njena vijest o razrješenju dužnosti vlastite urednice ostavlja više pitanja nego što daje odgovora otvarajući širok prostor za nagađanja u javnosti i podjele i sukobe u kući.
Ali, i sveukupni status federalne televizije posljedica je dubokog nesporazuma o statusu takozvanih "javnih emitera".
U vrijeme kad su stranke pobjednice na "prvim demokratskim izborima" u Bosni i Hercegovini prije dvadeset godina krenule u udruženi juriš na osvajanje republičkih medija, koji je rezultirao usvajanjem u skupštini valjda jedinog zakona o kojem su se SDA,SDS i HDZ ikada potpuno saglasile - po kojem bi te tri stranke u međusobnom sporazumu postavljale urednike i direktore javnih glasila - njihovi su savršeno uštimani zastupnici predvođeni ministrom informacija Veliborom Ostojićem dokazivali kako pravo "demokratski izabranog parlamenta" na postavljanje svojih izabranika u medijima počiva na javnoj prirodi tih glasila. Zastupajući novinare "Oslobođenja" pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, odgovarao sam da odrednica "javno" nipošto ne znači "partijsko" ili čak "državno" jer i ako finansije, recimo, televizije počivaju na pretplati i ako u finansiranju štampe učestvuje i država omogućujući joj regres na papir to je ipak novac svih građana a ne novac triju političkih partija pa odrednica javnost uključuje i sve građane koji nisu u tim partijama a kojima se - imenovanjem partijskih urednika - uskraćuje pravo na informaciju.
A zašto mislite da bi imenovanje urednika od strane demokratski biranog parlamenta povrijedilo slobodu štampe? - pitao me na završnoj raspravi jedan od sudija Ustavnog suda.
Odgovorio sam kako to ne bi tek povrijedilo nego bi poništilo slobodu štampe i praktično uništilo javna glasila: kako da se urednici postavljeni od tri međusobno suprotstavljene partije slože o tome kako da svakoga dana naprave novine ili program i kako da bilo koga slobodno kritikuju kad ministri tih partija gotovo svakodnevno napuštaju sjednice vlade ili parlamenta kad se o bilo čemu ne mogu dogovoriti. Na takvim odnosima nikakvi javni mediji jednostavno nisu mogući.
Tada je Ustavni sud, potkraj 1991. godine, dao za pravo novinarima a sve što se događalo nakon toga pokazalo je koliko su oni tada bili u pravu braneći i dostojanstvo profesije i pravo javnosti na slobodnu javnu riječ.
Ali, nesporazum o prirodi i ulozi "javnih medija" ni za svih prošlih dvadeset godina nikad nije razjašnjen a status federalne televizije to savršeno ilustruje.
Kad god se na nju ljuti reis Islamske zajednice, a ljuti se često, nerijetko se poteže i "argument" o tome kako što muslimani a što Bošnjaci održavaju tu televiziju plaćajući joj pretplatu. Kad god krene kakva nova kampanja za televiziju na hrvatskom jeziku opet se poteže ucjena s pretplatom. A odgovor naravno nije u tome da se ugađa ni reisu ni biskupima nego u tome da se jednako poštovanje iskazuje i islamskim, i katoličkim i pravoslavnim vrijednostima kao što se ni stvarni interesi bosanskih Hrvata neće čuvati uspostavom zasebnog TV kanala već tako što će hrvatska riječ, stvaralaštvo i interesi biti ravnopravno tretirani u svim programima zajedničke televizije. U kontekstu okolnosti u kojima je radila valjda najnezahvalniji posao u nezahvalnoj okolini čini mi se kako je i urednica prije oslobođena nego što je razriješena te dužnosti.