Ratni jezik u predizbornoj kampanji

Ivan Lovrenović

U kampanji kakva se pred skore izbore vodi u Bosni i Hercegovini uočava uznemirujući momenat. Riječ je o snažno pojačanom ratnom diskursu, koji je na različite načine prisutan kod gotovo svih stranačkih lidera, a naročito naglašeno kod onih koji računaju na kolektivističke, etničke resantimane kao nepresušni izvor svojih glasova.

Neupućen promatrač pomislio bi da je ova pojava nešto specifično i očekivano za ponašanje deklariranih nacionalnih stranaka i njihovih lidera. U Bosni i Hercegovini je, međutim, na političkoj sceni već odavno došlo do potpunoga ideološkog transvestitstva, pa neke važne partije, nominalno nenacionalne, nastupaju sa najžešćih nacionalnih pozicija, i koriste sredstva i poruke koje padaju u najdublje slojeve kolektivnih strahova, poriva ili apetita.

Stranka nezavisnih socijaldemokrata i njezin šef Dodik izrazit su primjer takve preobrazbe i takvoga ponašanja. Ono se očituje u silovitom nastojanju za rehabilitacijom Republike Srpske od ratne prošlosti i od bilo kakvoga povezivanja njezine geneze sa zločinima počinjenim na tom putu. U tom poslu Dodikje danas mnogo revnosniji i od samoga ratnog lidera i organizatora Srpske demokratske stranke. Tako je, u jeku predizborne kampanje, pribjegao i najmračnijem od svih agitacijskih sredstava kada je na skupu u Srebrenici po tko zna koji put ponovio svoju negacionističku tezu o srebreničkom genocidu.

Šef Stranke za BiH Silajdžić sam sebe vidi na suprotnom polu od Dodika u proklamiranoj „borbi za Bosnu i Hercegovinu“, i u ovoj kampanji to mu je jedan od glavnih motiva. Suštinski, međutim, njegov je diskurs oslonjen na neku vrstu ratnih potraživanja. Pošto naprosto nije sposoban da izađe iz tog horizonta, Silajdžić po njegovoj neumitnoj logici također upada u svojevrsni negacionizam, kada, recimo, uporno ponavlja da strana kojoj je on pripadao u ratu nije pribjegavala osveti i nije činila zločine, da u Dobrovoljačkoj ulici nije bilo zločina, itd. Na sličan način može se tumačiti i Silajdžićev propagandni angažman generala Dudakovića u predizbornoj kampanji kao „našega heroja“, što je nedopustivo, zapravo skandalozno, s obzirom na činjenicu da se protiv Dudakovića vodi istraga u Tužiteljstvu BiH za ratni zločin.

Na opskuran način u istu ovu matricu upisao se ovih dana i Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH, predizborno trgujući ovih dana na skupu u Busovači porukama podrške osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića.

I kad bi bile samo predizborni politički folklor, opisane manifestacije negacionizma i zakovanosti u ratnu prošlost bile bi dovoljno alarmantne. U Bosni i Hercegovini, međutim, one su u predizborno vrijeme samo pojačane; pravi problem ove zemlje je u tomu što su one ukorijenjeni sadržaj svakodnevnoga psihopolitičkog života, raspoloženja i političke prakse.