Piše: Tony Wesolowsky
Desetine miliona ljudi bili su mrtvi. Veći i manji gradovi bili su u ruševinama nekoliko mjeseci nakon najkrvavijeg sukoba koji je svijet ikada vidio. Budući da se veliki dio Evrope još uvijek borio s posljedicama nakon Drugog svjetskog rata, činilo se da tada nije bilo vrijeme za igre.
No, u novembru 1945. klubovi iz Velike Britanije, kolijevke modernog fudbala, organizovali su utakmice ugostivši neuobičajenog protivnika: Dinamo iz Moskve, prvake Sovjetskog Saveza, piše redakcija Radila Slobodna Evropa (RFE/RL) na engleskom jeziku.
Interesovanje bi bilo veliko jer je Sovjetski Savez još uvijek uživao u sjaju savezničke pobjede nad nacističkom Njemačkom, a britanski su navijači bili željni da zaigraju s tako egzotičnim protivnikom.
Međutim, u vrijeme kada je stigao moskovski Dinamo hladnoratovske tenzije već su postojale, jer je komunistički režim Josefa Staljina okupirao veći dio istočne Evrope. Turneja je organizovana nekoliko mjeseci uoči slavnog govora bivšeg premijera Vinstona Čerčila (Winston Churchill) o Željeznoj zavjesi, u kojem je osudio ekspanzionističku politiku Sovjetskog Saveza u Evropi. Kao takva, igra je poprimila političke prizvuke. Bio je to, kako je kasnije rekao Džordž Orvel (George Orwell), "rat bez pucanja".
I tako, dok su britanski navijači bili nestrpljivi da pogledaju sovjetsku stranu, britanske vlasti imale su puno manje želje da ih prime.
Forin ofis je saopštio da bi "bilo potrebno mnogo više od fudbalske utakmice da se razbiju stvarne barijere u koje sovjetska vlada čvrsto vjeruje". Pod pritiskom britanske ambasade u Moskvi, London je na kraju pristao, ali je naglasio da Dinamo Moskvu ne ugošćuje vlada već Britanski fudbalski savez (FA).
Sovjetska delegacija imala je vlastiti popis zahtjeva, među kojima i da sovjetski sudac sudi jedan meč - utakmicu protiv Arsenala - i da svi obroci za ekipu budu organizovani u sovjetskoj ambasadi, jer su se navodno plašili da bi ih Britanci mogli otrovati. Moskva je također insistirala na tome da se prihodi od turneje podijele popola - zahtijev koji je udovoljen.
Napokon su zakazane četiri utakmice, protiv londonskih klubova Arsenala i Čelsija, velškog Kardif sitija i škotskog tima Glasgov rendžers.
Turneja je započela nesretno u novembru 1945. FA je naljutio Dinamo iz Moskve smjestivši tim prvo u vojnu kasarnu u centralnom Londonu bez jastuka i posteljine, prije nego što im je nerado rezervisao sobe u otmjenom hotelu.
Izvještaji britanskih medija nagovijestili su da se lokalni timovi i njihovi navijači imaju malo čega plašiti. "Ne očekujte puno od Dinama. Oni su samo početnici, radnici, amateri", napisao je londonski list Ivning standard (Evening Standard).
Taj blaženi stav bio je u kontrastu sa sovjetskim strahopoštovanjem.
"Prije tih utakmica znali smo samo da je Engleska matična zemlja fudbala, da je engleski fudbal najbolji na svijetu", rekao je napadač moskovskog Dinama Konstantin Beskov u dokumentarcu "Više od samog fudbala" iz 2001. godine.
Leonid Solovjov, vezni igrač Dinama, prisjetio se: "Rekli su nam da su Englezi sjajni, da loptu mogu nositi na glavi preko polja."
Istovremeno, igrači Dinama također su bili svjesni pritiska kako trebaju pozitivno predstavljati Sovjetski Savez, koji će tokom narednih decenija koristiti sport kako bi ilustrovao navodnu superiornost komunističkog sistema.
"Bila bi sramota da smo se u Moskvu vratili poraženi. Bilo bi nas sram pokazati svoja lica u javnosti", prisjetio se Beskov. Na kraju je Dinamo dobio dva meča, a druga dva remizirao.
Prva utakmica gostiju protiv Čelsija, odigrana je 13. novembra. Prodano je oko 75.000 ulaznica, ali pojavilo se najmanje 100.000 navijača, učinivši stadion Stamford bridž "popunjenim do krova". Sama težina gomile doslovno je dovela do urušavanja ograde na tlo.
Prije početka, igrači Dinama predali su bukete cvijeća svojim zbunjenim protivnicima, koji su bili praznih ruku i nisu navikli na takve geste.
Na terenu je moćni Čelsi brzo poveo s 2:0, dok su se igrači Dinama pojavili u strahu od nabrijane publike - promjena u odnosu na mirne i tmurne navijače na koje su navikli kod kuće. No, sovjetska strana brzo se oslobodila početne treme i, uz podršku dobrih obrana golmana Alekseja Homiča, uzvratila da bi došla do neriješenog rezultata 3:3.
Nakon utakmice, igrači Čelsija spustili su svoje šešire ka Dinamu izražavajući vlastito strahopoštovanje. "Dinamo je bio jedna od najbržih ekipa koje sam ikad vidio u životu. Zbunjujuće prebacuju loptu od čovjeka do čovjeka, često stojeći mirno", rekao je igrač odbrane Tomi Lovton (Tommy Lawton).
Kasnije je Orvel napisao da je "Dinamo jedan od najbržih timova koje sam ikad vidio. Dodavali su loptu dok smo mi stajali."
Sljedeći je 19. novembra bio Kardif siti, tada trećeligaš, kojeg je Dinamo pobijedio s 10:1, u utakmici koju je uživo prenosio Radio Moskva.
Uz relativno velike simpatije za socijalizam među rudarima i radnicima željezara Južnog Velsa, Kardif je srdačno dočekao svoje sovjetske posjetioce, podigavši zastavu srpa i čekića iznad gradske vijećnice i poklonivši svakom igraču prigodnu rudarsku lampu.
Dinamo se 21. novembra suočio s Arsenalom, što je odgovaralo igračima "gostima" koji su zamijenili redovne članove ekipe koji još uvijek služili u oružanim snagama. Među njima je bila i buduća legenda Stenli Metjuz (Stanley Matthews), koji će 1960-ih postati prvi igrač koji je odlikovan titulom viteza.
Pretpostavljajući da se suočavaju s engleski najboljim timom, sovjetska delegacija je insistirala da utakmicu vodi ruski sudac Nikolaj Latiješev.
Arsenalov dom, Hajberi (Highbury), još uvijek se koristio kao centar za zaštitu od vazdušnih napada, pa se utakmica igrala na stadionu Totenhem hotspura, Vajt hart lejn (White Hart Lane).
Redovi navijača formirali su se preko noći, a policija ih je počela puštati ujutro na utakmicu.
No s pokrivačem magle u većem dijelu Londona toga dana, malo ko je na tribinama - ili na terenu- mogao vidjeti veliki dio akcije. Latiješeva su Arsenal i britanski fudbalski čelnici optužili za nekoliko sumnjivih odluka, uključujući poništavanje gola kojeg su u Arsenalu smatrali ispravnim. Utakmica, koju su Britanci prozvali "farsa u magli", završila je pobjedom Dinama s 4:3.
Škotska je bila zadnja stanica za sovjetski tim, koja se 28. novembra suočila s Glasgov rendžersom na stadionu Ajbroks (Ibrox). Ulaznice su se prodavale na crnom tržištu za čak 10 funti - 10 puta skuplje od stvarne cijene.
Utakmica je završila 3:3 i donijela je ono što su poslije neki nazvali pogodak turnira, a postigao ga je Vasilj Kartsev nakon dodavanja Beškova i Vsevoloda Bobrova. Bio je to "savršen go kakav je ikad postignut na Ajbroksu", napisao je Dejli telegraf (Daily Telegraph).
Povratak moskovskog Dinama kući "nalikovao je prizorima koje podsjećaju na vojnike koji se vraćaju iz rata - kao što su to činili samo nekoliko mjeseci ranije", napisao je ruski sportski autor Vladislav Rijabov.
Dinamo je ostavio traga i na ljubiteljima fudbala u Britaniji - na način koji je sažeo Sir Stenli Metjuz, bivši igrač s nadimkom Čarobnjak driblinga koji je dobio titulu viteza.
"Mnogo je godina prošlo otkako smo se prvi put upoznali s ruskim fudbalerima", prepričavat će kasnije. "Od tada, u srcima svih koji su živjeli tih dana, riječi Dinamo Moskva povezane su s konceptom prvoklasnog fudbala."
Facebook Forum