Ovo je priča koja govori o ljudima koji su se u suzama rastajali kad ih je rat razdvojio. I tada su pokušavali da štite jedni druge. Također i danas - oni koji su se vratili, skladno žive jedni s drugima. Međutim, država ih je zaboravila, pa sumnjaju da upravo to, što i dalje skladno i prijateljski žive jedni s drugima, ne odgovara politici zasnovanoj na podjelama - i zbog toga su zaboravljeni, prepušteni sami sebi i bez ikakve podrške. Riječ je o Slatini kod Čajniča.
Skup sela i zaselaka između Foče i Čajniča spaljen je tokom rata, ali ni tada ovi ljudi nisu željeli jedni drugima nanositi zlo. Porodica Drljo posebno je zahvalna Radivoju Pejoviću, predratnom mjesnom funkcioneru SDS-a, koji ih je zaštitio.
„Živjeli smo vjekovima zajedno. Znači, nije išao niko da iskorijeni jedan narod, pa da drugi živi. Ovdje bar nije. Ovo je komšiluk, ovo je Ramiz, ovo Radivoje, to je tako“, kaže Radivoje.
„Mi smo se sastali, ja i Radivoje, ovdje, kad je to zakuhalo. Nije se još bilo zakuhalo, ali – ono. Pitao sam ga šta da radimo. Rek'o mi je tada: 'Što možeš, pomozi mi, što ti mognem, pomoći ću'. I tako je bilo“, dodaje Ramiz, a Radivoje nastavlja:
„Štitilo se, jednostavno. Nisi ti mogao štititi. Vak'o, ja i Milan, rođak, mi znamo ko su, ali ne možeš ti ako je neko treći tamo. Nema tu onda mnogo priče. Znači, bilo je – skloni se.“
„Kad smo se rastajali, plakali smo obojica. Kad smo krenuli dolje, pozdravili smo se ovdje, kaže Radivoje: 'Evo vam konzervi'.“
Milan Đorđević iz sela Krstac radio je u Rusiji i Švicarskoj, ali ljubav prema zavičaju ponovo ga je vratila kući. Sjeća se početka rata:
„Teška mi je bila stvar. Nikad mi teže u životu neće biti – da gledaš ti, da uzmeš pušku, da ubiješ svog komšiju, s kim si jučer išao u školu, u vojsku, iš'o na svadbu, na veselje, na žalost. I da čovjek, da te on ubije ili ti njega.“
U Slatini se i danas dijeli ista sudbina, zajedno pokušavaju riješiti problemi, zajedno se slave i praznici.
„Oni dođu meni, ja njima, čestitamo jedni drugima i eto. Što se tiče komšija ovdje, iz naše okoline, nikad nismo bili u životu u zavađi. Sve jedni drugim dolazimo. Ako je žalost – žalost, ako je radost, radost, ako se udaju, žene, svi smo jedni drugim išli“, kaže Safija Drljo.
Od 130 porodica, koliko je nekada živjelo ovdje, u Gornjoj Slatini, danas je svega tridesetak obnovljenih kuća. Do najbliže prodavnice i ambulante putuje se 20 kilometara do Čajniča ili 25 do Foče, ali i to bi lakše bilo da se može pogledati TV program, uključiti frižider i sijalica. Na ivici očaja, sumnjaju da upravo njihov način života ne odgovara politici zasnovanoj na podjelama, pa zbog toga nema ni podrške.
„Devedeset devet posto to je taj razlog. Mi smo se, znači, ovdje slagali prije rata, tokom rata, poslije rata i sad, vidite. Non stop smo skupa, šta god treba njemu, meni, tu smo – jedan uz drugoga, što se kaže, k'o braća, maltene“, govori Ramiz Drljo, a Milan Đorđević dodaje:
„Jest' da mi ovo volimo, ali tačno ćemo morati odavde da iselimo ako niko ne bude došao na ove prostore da nam pomogne.“
Radivoje Pejović kaže da niko nije dao ni njemu ni komšijama ni kravu, ni janje, ni ovcu.
„Samo gomilu cigle i pravi. Pa sad, da li iko to zna, dal' hoće da zna da je to tako? Ovo, ako ne bude ubrzo neko poduzeo mjere, ove kuće, ovo, to će biti žara i trava do pojasa. Tu neće nikoga biti.“