U posljednje vrijeme, u medijima čitamo i slušamo o zločinima, poput nedavnog u selu kod Mladenovca u Srbiji, o tučama maloljetnika koji jedni na druge nasrću i noževima, o nasilju na sportskim manifestacijama. O tome šta su uzroci te socijalne patologije i koliko će trajati društveni mrak na Balkanu, razgovarali smo sa sociologom Ivanom Radojičićem.
Radojičić: U početku bi trebali terminološki, što je više moguće preciznije, da se odredimo prema ovoj pojavi o kojoj razgovaramo danas jer u savremenoj sociologiji, naročito onoj koja dolazi iz anglosaksonskog kulturnog kruga, termin društvene patologije se sve manje primjenjuje. Zamijenjen je srodnim terminima problema socijalne devijacije ili još uže socijalne dezorganizacije. To su sada neki prevladavajući termini u teorijama u kojima se raspravlja o ovim problemima.
Naše društvo je bolesno u cjelini, društvo koje proizvodi, po svom kulturnom obrascu, strukturalni defekt ličnosti. Generalno govorimo o prostoru čitavog Balkana jer su sitne razlike kada su u pitanju pojedinačne države bivše Jugoslavije.
Što se tiče unutrašnjih problema ili kulturoloških razlika, one su takođe zanemarljive i mogao bih reći da je to neka generalna ocjena. I kada govorimo o crnogorskom društvu, ne vidim bitnije razlike u odnosu na društva Srbije, Hrvatske, BiH i slično.
Radojičić: Širok je dijapazon društvenih uzroka koji dovode do patoloških promjena stanja ličnosti. One uglavnom nastaju iz nekog šireg niza mikro i makro socijalnih činilaca, tako da ne bih samo društvene devijacije vezao za ovaj period od zadnjih dvadesetak godina. Tačno je da su one naglašenije ili vidljivije u tom periodu, ali kada je riječ o makro i mikro socijalnim činjenicama koji dovode do tih problema, ne treba gubiti iz vida da su ti pojedinačni slučajevi samo rezultanta nekog procesa koji i u samoj ličnosti, ili u samom društvu, koje je već duži niz godina ili u dužem periodu nerješiv za same ličnosti.
Živimo u turbulentnom području, tako da ima veoma veliki broj uzroka koji dovode do takvih pojava, a koje se mogu gledati u povećanju anksioznosti usred neizdrživog životnog pritiska i teških životnih okolnosti, zatim u inferiornosti nižih klasa, kada su u pitanju vladajuće klase i strukture i još širokog niza faktora koji utiču na to. Svakako da rješavanje tih problema zahtijeva širi kompleks naučnih istraživanja i vitalnih institucija, koje bi se bavile tim problemima.
Radojičić: Bio bih skloniji zaključku da su oni svakako rezultat ukupnih kolektivnih i društvenih procesa. Ako posmatramo šire balkansko područje, na svakom koraku imamo nesređene društvene situacije i pritisak životnih okolnosti, koje izbace iz nekog normalnog kolosjeka svakog pojedinca, a reflektuju se kroz razne vidove njihovog ponašanja. Ako imamo stalne probleme u borbi za osnovnom egzistencijom, imamo institucije koje nemaju svoju nezavisnost u funkcionisanju i dugi niz problema koji proizlaze iz toga, onda je jasno da će okidač biti nekada i u nekim bezazlenim situacijama, koje mogu da dovede do posljedica o kojima govorimo.
Nespremni za savremene izazove
Radojičić: Tačno je da je porodica jedna od osnovnih institucija i taj primarni oblik svake ličnosti, ali ne samo porodica, već mi u tom prvom uzrastu znamo i druge institucije koje se bave razvojem ličnošću, koje su van porodice jer današnji način života itekako isključuje porodicu u dobrom dijelu razvoja ličnosti, odnosno roditelje u procesu vaspitanja i primarne socijalizacije. Današnje društvo je nespremno za savremene izazove i savremene društvene tokove koje očekuju svakog pojedinca. Ne treba da čudi što dolazi do raznih poremećaja, kada su u pitanju ličnosti, koji mogu da eskaliraju u nekim drugim vidovima koji su pogubni za mnoge druge živote.
Radojičić: Činjenica da je odsustvo svakog vida institucionalne borbe, kada su u pitanju ovi društveni problemi, gotovo svuda jednaki. Mi nemamo relevantne institucije ili specijalizovane institucije ili zdravstvene ili socijalne ustanove koje bi se bavile ovim problemima. Znam da u Crnoj Gori mi najčešće u godišnjim bilansima baratamo suvim statističkim podacima koje ne znače ništa kada su u pitanju društveni problemi, društvene bolesti ili dezorganizacija čitavog društva, a oslikavaju se u pojedinačnim istupima nekih pojedinaca. Nemamo dovoljno želje, niti volje, kada su u pitanju čitavi društveni sistemi i političke institucije da se uhvatimo u koštac sa tim problemima, dok jednog dana ne shvatimo da su problemi manjina problemi svih nas, da svi u nekom smislu pripadamo nekoj društvenoj manjini i da, dok ne budemo te vrste različitosti posmatrali kao svoje i kao prirodne, ne vidim da možemo tražiti praviti prostor za neku društvenu koheziju kada su u pitanju ti problemi.
Radojičić: Na to pitanje ne može odgovoriti sociologija, kao izolovana nauka, već je rješenje u nekom integracionom pristupu i specifičnim institucijama, kao što sam već rekao, koje će se baviti tim problemima. Dok u samom sistemu ne sazrije želja i volja, od onih koji rukovode sistemom, ne vidim da se može napraviti značajniji pomak na tom polju. Neophodno je napraviti slobodne institucije, specijalizovane za taj vid borbe, pa se onda uhvatiti u koštac sa ovim ozbiljnijim problemima. Ovo ne može riješiti niti jedna nauka, politička partija, niti izolovana institucija, već to zahtjeva širi integracioni pristup koji bi dao određena rješenja kada je u pitanju prevencija ovakvih stvari. To je mukotrpan i dugotrajan proces i mi gubimo dragocjeno vrijeme za rješavnje takvih problema. Ne vidim da će se u skorije vrijeme to postaviti kao prioritet na društvenoj ljestvici problema.
RSE: Koliko su društva na Balkanu zapravo bolesna? Zbog čega toliko traje ta društvena ili socijalna patologija?
Radojičić: U početku bi trebali terminološki, što je više moguće preciznije, da se odredimo prema ovoj pojavi o kojoj razgovaramo danas jer u savremenoj sociologiji, naročito onoj koja dolazi iz anglosaksonskog kulturnog kruga, termin društvene patologije se sve manje primjenjuje. Zamijenjen je srodnim terminima problema socijalne devijacije ili još uže socijalne dezorganizacije. To su sada neki prevladavajući termini u teorijama u kojima se raspravlja o ovim problemima.
Naše društvo je bolesno u cjelini, društvo koje proizvodi, po svom kulturnom obrascu, strukturalni defekt ličnosti. Generalno govorimo o prostoru čitavog Balkana jer su sitne razlike kada su u pitanju pojedinačne države bivše Jugoslavije.
Što se tiče unutrašnjih problema ili kulturoloških razlika, one su takođe zanemarljive i mogao bih reći da je to neka generalna ocjena. I kada govorimo o crnogorskom društvu, ne vidim bitnije razlike u odnosu na društva Srbije, Hrvatske, BiH i slično.
RSE: Dvije decenije su prošle od početka rata na Balkanu. Mnoge vaše kolege, ovo što se danas događa, definišu kao posljedice tih strašnih godina. Kako je onda moguće da i generacije koje ne pripadaju tom vremenu, dakle mlade osobe, ispoljavaju tako visok i besprizoran nivo nasilja? Kako to objašnjavate?
Radojičić: Širok je dijapazon društvenih uzroka koji dovode do patoloških promjena stanja ličnosti. One uglavnom nastaju iz nekog šireg niza mikro i makro socijalnih činilaca, tako da ne bih samo društvene devijacije vezao za ovaj period od zadnjih dvadesetak godina. Tačno je da su one naglašenije ili vidljivije u tom periodu, ali kada je riječ o makro i mikro socijalnim činjenicama koji dovode do tih problema, ne treba gubiti iz vida da su ti pojedinačni slučajevi samo rezultanta nekog procesa koji i u samoj ličnosti, ili u samom društvu, koje je već duži niz godina ili u dužem periodu nerješiv za same ličnosti.
Živimo u turbulentnom području, tako da ima veoma veliki broj uzroka koji dovode do takvih pojava, a koje se mogu gledati u povećanju anksioznosti usred neizdrživog životnog pritiska i teških životnih okolnosti, zatim u inferiornosti nižih klasa, kada su u pitanju vladajuće klase i strukture i još širokog niza faktora koji utiču na to. Svakako da rješavanje tih problema zahtijeva širi kompleks naučnih istraživanja i vitalnih institucija, koje bi se bavile tim problemima.
RSE: Da li su to individualne ili kolektivne devijacije? Odnosno, da li su za ove primjere nasilja odgovorni konkretni pojedinci ili oni kroz ta svoja strašna djela samo pokazuju stanje kolektivne svijesti?
Radojičić: Bio bih skloniji zaključku da su oni svakako rezultat ukupnih kolektivnih i društvenih procesa. Ako posmatramo šire balkansko područje, na svakom koraku imamo nesređene društvene situacije i pritisak životnih okolnosti, koje izbace iz nekog normalnog kolosjeka svakog pojedinca, a reflektuju se kroz razne vidove njihovog ponašanja. Ako imamo stalne probleme u borbi za osnovnom egzistencijom, imamo institucije koje nemaju svoju nezavisnost u funkcionisanju i dugi niz problema koji proizlaze iz toga, onda je jasno da će okidač biti nekada i u nekim bezazlenim situacijama, koje mogu da dovede do posljedica o kojima govorimo.
Nespremni za savremene izazove
RSE: Da li su kriza braka, kriza porodice, kriza zajednice uopšte, doprinijeli da prvenstveno mladi ljudi sporove i nesuglasice najčešće rješavaju nasiljem?
Radojičić: Tačno je da je porodica jedna od osnovnih institucija i taj primarni oblik svake ličnosti, ali ne samo porodica, već mi u tom prvom uzrastu znamo i druge institucije koje se bave razvojem ličnošću, koje su van porodice jer današnji način života itekako isključuje porodicu u dobrom dijelu razvoja ličnosti, odnosno roditelje u procesu vaspitanja i primarne socijalizacije. Današnje društvo je nespremno za savremene izazove i savremene društvene tokove koje očekuju svakog pojedinca. Ne treba da čudi što dolazi do raznih poremećaja, kada su u pitanju ličnosti, koji mogu da eskaliraju u nekim drugim vidovima koji su pogubni za mnoge druge živote.
RSE: Društva na Balkanu su visoko netrpeljiva prema različitosti. Imamo visok stepen homofobije, i dalje se ne gleda blagonaklono na pripadnike druge nacije, vjere, a čini se da ni elite u zemljama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije nemaju prevelikog interesa da utiču na to i mijenjaju postojeći sistem stvari.
Radojičić: Činjenica da je odsustvo svakog vida institucionalne borbe, kada su u pitanju ovi društveni problemi, gotovo svuda jednaki. Mi nemamo relevantne institucije ili specijalizovane institucije ili zdravstvene ili socijalne ustanove koje bi se bavile ovim problemima. Znam da u Crnoj Gori mi najčešće u godišnjim bilansima baratamo suvim statističkim podacima koje ne znače ništa kada su u pitanju društveni problemi, društvene bolesti ili dezorganizacija čitavog društva, a oslikavaju se u pojedinačnim istupima nekih pojedinaca. Nemamo dovoljno želje, niti volje, kada su u pitanju čitavi društveni sistemi i političke institucije da se uhvatimo u koštac sa tim problemima, dok jednog dana ne shvatimo da su problemi manjina problemi svih nas, da svi u nekom smislu pripadamo nekoj društvenoj manjini i da, dok ne budemo te vrste različitosti posmatrali kao svoje i kao prirodne, ne vidim da možemo tražiti praviti prostor za neku društvenu koheziju kada su u pitanju ti problemi.
RSE: Koliko će trajati taj društveni mrak na Balkanu? Šta bi moglo da dovede do suštinske promjene?
Radojičić: Na to pitanje ne može odgovoriti sociologija, kao izolovana nauka, već je rješenje u nekom integracionom pristupu i specifičnim institucijama, kao što sam već rekao, koje će se baviti tim problemima. Dok u samom sistemu ne sazrije želja i volja, od onih koji rukovode sistemom, ne vidim da se može napraviti značajniji pomak na tom polju. Neophodno je napraviti slobodne institucije, specijalizovane za taj vid borbe, pa se onda uhvatiti u koštac sa ovim ozbiljnijim problemima. Ovo ne može riješiti niti jedna nauka, politička partija, niti izolovana institucija, već to zahtjeva širi integracioni pristup koji bi dao određena rješenja kada je u pitanju prevencija ovakvih stvari. To je mukotrpan i dugotrajan proces i mi gubimo dragocjeno vrijeme za rješavnje takvih problema. Ne vidim da će se u skorije vrijeme to postaviti kao prioritet na društvenoj ljestvici problema.
