Koliko je radnika loša privatizacija u BiH otjerala na rub egzistencije, to više nitko ne zna, osim da se taj broj kreće u tisućama. Privatizacija je više sličila na poklanjanje stotina tvornica nego na njihov spas.
Zbog privatizacije koja je, primjerice u Tuzlanskom kantonu, ugasila cijelu industriju, danas Bosna i Hercegovina ima radnike koji su postali socijalni slučajevi, koji sve što imaju jeste ulica koju blokiraju tijelima tražeći svoja radnička prava. Donosimo priču o sudbini 550 radnika tvornice namještaja Konjuh Živinice
Prije samo sedam mjeseci, po sniježnoj oluji koja je zahvatila cijelu zemlju, radnici tvornice namještaja Konjuh Živinice krenuli su put Sarajeva u ured federalnog premijera Nermina Nikšića po rješenje za probleme ove tvornice. Obećao im je da će Vlada Federacije putem Zavoda za zapošljavanje uplatiti Konjuhu dva i pol milijuna maraka za revitalizaciju tvornice.
Sedam mjeseci poslije - radnici na ulici. Shvatili su da su izigrani.
„Problemi. Imali smo, vjerujte, jedno veliko obećanje od Federalnog zavoda za zapošljavanje, da njima damo dionice od tri do pet posto, da imaju garanciju, dakle, sve smo uradili, ispoštovali, i danas smo trebali da dobijemo, da bude novac operativan, međutim, od petka – nit' nas iko zove, nit' nas iko išta obavještava. Vjerujte da ne znamo ni sami šta da radimo. Evo, ovi svi koji su obećavali, od federalne Vlade, od kantonalne Vlade, od naše Opštine, svi su obećavali, vjerujte, a niko ništa nije uradio“, kaže Mevludin Trakić, predsjednik Sindikata radnika Konjuha.
Za ovakvu sudbinu nekadašnjeg giganta u proizvodnji namještaja, kriva je prljava i loša privatizacija, čije su posljedice jedino pretrpjeli radnici.
„Ovo je posljedica politike koja se odvija u Bosni i Hercegovini. Ovo je jedno svjesno ubijanje poštenih radnika koji žele da zarade svoju redovnu, normalnu platu, mizernu platu, da samo prežive. Nek' im je na čast i sramotu šta rade od bijede. Stradali su radnici zato što privatizacija nije stručno urađena, što su većinom išli na prevaru radnika. Od svih tih, zaradili su konstruktori tih planova koji su to radili. Njima je dobro došlo, svi su imali stanove, imaju po dva stana u Sarajevu, imaju vile dolje, po moru. Ovdje bijeda. Svi se obogatili, obogatili svoje porodice, unučad, praunučad, a niko ne odgovara za to“, tvrdi Mirsad Šišić.
Ostavke Nadzornog odbora
Emina Terzić u Konjuhu je radila 30 godina. Već dvije godine kući s posla dolazi bez plaće. Ima djecu koju školuje, a osim nje tu je još mnoštvo majki čija djeca u školu prvi tjedan nisu ni krenula:
„Evo, ja pred penziju, invalid, sad moram sjediti na ulici, bez išta, bez socijalnog. Imam dijete koje studira.“
„Kako? Gdje? Žalosno.“
Konjuh – nekad u vrhu izvoza namještaja - danas proizvodnja stoji mjesecima.
„Sad nemamo nigdje. Umri kod kuće. Naši radnici umiru na radnim mjestima. Kod kuće umiremo, nemamo lijeka. Nemamo ništa. Mi smo, što se kaže, svezanih ruku, svezanih nogu. Jedino još da nas ubiju. Mi nemamo kud više. Ili – nek' nam daju pasoše, da idemo u neke druge zemlje, da tražimo sebi hljeb. Ovdje nemamo više šta tražiti“, kaže Lutvija Kudić.
Posljednjih mjeseci radnici Konjuha živjeli su samo od obećanja federalne Vlade.
„Kad smo bili u februaru gore, na razgovoru, i kad smo prihvatili takav program, mnogi su nam rekli: 'Oni će vas vući do izbora!'. Mi to nismo vjerovali – da neko može da nas sedam mjeseci vuče. Evo, izgleda da je sve moguće. Oni ovdje imaju izborno tijelo koje sigurno dobijaju, njima nije potrebno ulaganje u privredu, njima ne trebaju radna mjesta. Njima treba samo PDV i carine, oni od toga mogu da žive. Njih ne interesuju radna mjesta. Oni ovdje gube 800 radnih mjesta. Nas je sad trenutno 550, a nas može raditi 800 u normalnim uslovima“, naglašava Mujo Gavranović.
Da su radnici dobili tek prazna obećanja od federalne Vlade, ubrzo su postali svjesni i članovi novog Nadzornog odbora Konjuha koji su podnijeli ostavke. Ostavku je prvi podnio Bahrija Umihanić, profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Tuzli koji je imao jasne vizije razvoja Konjuha.
„Ono što Konjuh karakteriše posebno jeste činjenica da ima prepoznatljiv brend na tržištu, što svjedoči i analiza koju je uradio Ekonomski institut iz Sarajeva, gdje su jasno konstatovali da praznina na tržištima na kojima je Konjuh bio prisutan – pri čemu se misli na tržišta zemalja Evropske unije – nisu popunjena, tako da se Konjuh lako može vratiti na ta tržišta. S druge strane, mi smo dobili jasnu potvrdu da je to tako zbog činjenice da na stolu direktora stoji već 300.000 maraka narudžbi za poslovanje Konjuha u narednom periodu. Deklarativna podrška je postojala, ali operacionalizacija te deklarativne podrške je izostala, o čemu svjedoči činjenica da u Konjuhu nije pokrenuta proizvodnja“, kaže profesor Umihanić.
Radnici Konjuha odlučili su se na blokadu jedne od magistralnih cesta Tuzla–Sarajevo. Neki su to nazvali hirom. Radnici to vide kao jedini način borbe za preživljavanje.
Zbog privatizacije koja je, primjerice u Tuzlanskom kantonu, ugasila cijelu industriju, danas Bosna i Hercegovina ima radnike koji su postali socijalni slučajevi, koji sve što imaju jeste ulica koju blokiraju tijelima tražeći svoja radnička prava. Donosimo priču o sudbini 550 radnika tvornice namještaja Konjuh Živinice
Prije samo sedam mjeseci, po sniježnoj oluji koja je zahvatila cijelu zemlju, radnici tvornice namještaja Konjuh Živinice krenuli su put Sarajeva u ured federalnog premijera Nermina Nikšića po rješenje za probleme ove tvornice. Obećao im je da će Vlada Federacije putem Zavoda za zapošljavanje uplatiti Konjuhu dva i pol milijuna maraka za revitalizaciju tvornice.
Sedam mjeseci poslije - radnici na ulici. Shvatili su da su izigrani.
„Problemi. Imali smo, vjerujte, jedno veliko obećanje od Federalnog zavoda za zapošljavanje, da njima damo dionice od tri do pet posto, da imaju garanciju, dakle, sve smo uradili, ispoštovali, i danas smo trebali da dobijemo, da bude novac operativan, međutim, od petka – nit' nas iko zove, nit' nas iko išta obavještava. Vjerujte da ne znamo ni sami šta da radimo. Evo, ovi svi koji su obećavali, od federalne Vlade, od kantonalne Vlade, od naše Opštine, svi su obećavali, vjerujte, a niko ništa nije uradio“, kaže Mevludin Trakić, predsjednik Sindikata radnika Konjuha.
Za ovakvu sudbinu nekadašnjeg giganta u proizvodnji namještaja, kriva je prljava i loša privatizacija, čije su posljedice jedino pretrpjeli radnici.
„Ovo je posljedica politike koja se odvija u Bosni i Hercegovini. Ovo je jedno svjesno ubijanje poštenih radnika koji žele da zarade svoju redovnu, normalnu platu, mizernu platu, da samo prežive. Nek' im je na čast i sramotu šta rade od bijede. Stradali su radnici zato što privatizacija nije stručno urađena, što su većinom išli na prevaru radnika. Od svih tih, zaradili su konstruktori tih planova koji su to radili. Njima je dobro došlo, svi su imali stanove, imaju po dva stana u Sarajevu, imaju vile dolje, po moru. Ovdje bijeda. Svi se obogatili, obogatili svoje porodice, unučad, praunučad, a niko ne odgovara za to“, tvrdi Mirsad Šišić.
Ostavke Nadzornog odbora
Emina Terzić u Konjuhu je radila 30 godina. Već dvije godine kući s posla dolazi bez plaće. Ima djecu koju školuje, a osim nje tu je još mnoštvo majki čija djeca u školu prvi tjedan nisu ni krenula:
„Evo, ja pred penziju, invalid, sad moram sjediti na ulici, bez išta, bez socijalnog. Imam dijete koje studira.“
„Kako? Gdje? Žalosno.“
Konjuh – nekad u vrhu izvoza namještaja - danas proizvodnja stoji mjesecima.
„Sad nemamo nigdje. Umri kod kuće. Naši radnici umiru na radnim mjestima. Kod kuće umiremo, nemamo lijeka. Nemamo ništa. Mi smo, što se kaže, svezanih ruku, svezanih nogu. Jedino još da nas ubiju. Mi nemamo kud više. Ili – nek' nam daju pasoše, da idemo u neke druge zemlje, da tražimo sebi hljeb. Ovdje nemamo više šta tražiti“, kaže Lutvija Kudić.
Posljednjih mjeseci radnici Konjuha živjeli su samo od obećanja federalne Vlade.
„Kad smo bili u februaru gore, na razgovoru, i kad smo prihvatili takav program, mnogi su nam rekli: 'Oni će vas vući do izbora!'. Mi to nismo vjerovali – da neko može da nas sedam mjeseci vuče. Evo, izgleda da je sve moguće. Oni ovdje imaju izborno tijelo koje sigurno dobijaju, njima nije potrebno ulaganje u privredu, njima ne trebaju radna mjesta. Njima treba samo PDV i carine, oni od toga mogu da žive. Njih ne interesuju radna mjesta. Oni ovdje gube 800 radnih mjesta. Nas je sad trenutno 550, a nas može raditi 800 u normalnim uslovima“, naglašava Mujo Gavranović.
Da su radnici dobili tek prazna obećanja od federalne Vlade, ubrzo su postali svjesni i članovi novog Nadzornog odbora Konjuha koji su podnijeli ostavke. Ostavku je prvi podnio Bahrija Umihanić, profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Tuzli koji je imao jasne vizije razvoja Konjuha.
„Ono što Konjuh karakteriše posebno jeste činjenica da ima prepoznatljiv brend na tržištu, što svjedoči i analiza koju je uradio Ekonomski institut iz Sarajeva, gdje su jasno konstatovali da praznina na tržištima na kojima je Konjuh bio prisutan – pri čemu se misli na tržišta zemalja Evropske unije – nisu popunjena, tako da se Konjuh lako može vratiti na ta tržišta. S druge strane, mi smo dobili jasnu potvrdu da je to tako zbog činjenice da na stolu direktora stoji već 300.000 maraka narudžbi za poslovanje Konjuha u narednom periodu. Deklarativna podrška je postojala, ali operacionalizacija te deklarativne podrške je izostala, o čemu svjedoči činjenica da u Konjuhu nije pokrenuta proizvodnja“, kaže profesor Umihanić.
Radnici Konjuha odlučili su se na blokadu jedne od magistralnih cesta Tuzla–Sarajevo. Neki su to nazvali hirom. Radnici to vide kao jedini način borbe za preživljavanje.
