Iza obespravljenih radnika Konjuha koji već godinama čekaju da im se uveže radni staž kako bi mogli u mirovinu je treći dan štrajka glađu. To što su svi redom borci BiH, to što su najhumaniji darovatelji krvi u Tuzlanskom kantonu nikoga se ne tiče. Ni vlasti, a ni Crveni križ koji im je okrenuo leđa i odbio dati deke pod izgovorom da deke čuvaju za poplave. Radnici Konjuha - očevi, majke, djedovi istinska su slika siromaštva, korupcije i ojađenosti koji već dva desetljeća stanuju u Bosnii Hercegovini.
A radnik Rade Timanović osamdeset puta je došao u Crveni križ kako bi dao krv. Kaže u njegovoj obitelji se uvijek znalo da čovjek treba biti human, pomagati drugima u nevolji. Sada kada je on u nevolji i kada ne može u mirovinu sa 40 godina staža, sada kada mora ležati na hladnim pločicama i štrajkovati Crveni križ nije mu dao jednu deku kako bi mu makar bilo malo toplije.
„A vidite kako mi je. Ovdje je sinoć gdje ja spavam lila kiša kao iz kabla. Nisu nam mogli dati obične deke. Svaki put mole da treba dati krv i svaki put se odazovem. Sljedeći put neću. Odoh sam u Tuzlu na Transfuziologiju i dat ću krv. Kako ne bih bio ogorčen. Tolike sam godine radio i sad ne mogu da uživam u penziji“, kaže nam Timanović.
Pedeset i dva radnika Konjuha koji su još prije nekoliko godina trebali u mirovinu već tri dana bez hrane žive u hladnom salonu tvornice namještaja Konjuh. Hitna pomoć je već nekoliko puta intervenirala. Sve im je lošije, novinari im daju tablete protiv bolova. Ali oni ne odustaju.
„Mi odavde ne idemo. Neka nas pobiju. Svakako smo već godinu dana bez primanja. Ionako moramo umrijeti pa bolje ovdje nego pred djecom i porodicom. Pored lijepih kuća i postelje ovdje došao da tražim što sam zaradio, što je mje lično. Ja sam ovdje ostavio svoj život. I ne samo ja, nego dosta članova moje porodice“, priča za RSE Enver Akšamović.
Prije točno 130 godina Konjuh je počeo s radom. Iz godine u godinu se razvijao, bio je sve uspješniji na tržištu. Najkvalitetniji namještaj diljem svijeta vozio se iz Živnica. U svom stoljeću rada Konjuh nikada nije bio u gorem položaju, a njegovi radnici nikad poniženiji.
Izudin Čokić nema pravo ni na zdravstveno osiguranje, a bolestan je i oko 100 eura on i supruga troše na lijekove. U džepu nosi samo recepte jer lijekove nema od čega kupiti, a u zarađenu mirovinu mu ne daju.
„Radio sam 40 godina, od prvog do posljednjeg dana sam išao na posao. I nakon 40 godina si nigdje, nemam čak pravo ni na zdravstvo. A zadnjih pet godina sam radio za minimalnu akontaciju koja nije bila već od 100 eura. Ali si prinuđen raditi jer te je ucijenio inače ćeš dobiti otkaz. Sada kada trebam da uživam evo vidte gdje sam i gdje dočekujem penziju“, ogorčeno veli Čokić.
Zarada od 3,5 eura
Ni onima koji rade u Konjuhu nije ništa bolje. Radnici ovdje bez bzira koliko danas radili dobit će tek 3,5 eura. Njihova mjesečna primanja ne budu veća od 50 eura, ali i na to znaju čekati po dva mjeseca.
„Evo dolaze sada opet izbori uskoro. Neka od nas budu ovim počašćeni, a neka građani vide svi šta rade nama radnicima. Pošto kažete da ste Slobodna Evropa nek vide i građani u dijaspori šta nam rade. Konjuh je dao 600 boraca i evo gdje smo“, dodaje Čokić.
Ajša Muratović nam priča da otkako je stupila u štrajk glađu obielj je stalno obilazi, zove i brine. A ona nema drugog izlaza nego biti ovdje, u zidovima koji prokušnjavaju. Sa svojih šezdeset godina.
„Trideset godina sam ja radila u restranu u Konjuhu. Hranila sve ove ljude. Svako jutro sam ja u pet sati dolazila na posao. Nikada nisam zakasnila na posao. Sada me toliko stid moje djece, moijih unučadi, cijele moje familije kada vidje gdje sa i da ništa nemam. Zadnjih godina sam radila bez plaće. Zamislite kada vam unuče nešto traži, a vi mu nemate od čega kupiti. Srce mi puca. Eto to smo mi, Konjuhovi radnici doživjeli u ovim godinama“, navodi Ajša Muratović.
Menadžment tvornice uglavnom krivce prebacuje na prethodni upravni odbor, a Vlade ni Federalna ni Kantonalna ne žele osigurati oko stotinu tisuća eura i riješiti sudbinu ovih ljudi.
„Mi smo kao neka lopta u zraku. Kada se obratimo nadlženima u kantonu, oni kažu idite u Federaciju. A mi zapravo nismo ni krivi ni dužni jer smo svoje obaveze, svoje radne zadatke pošteno izvršavali. Neko je valjda morao izvršiti odgovornost i uplačivati nam staž, ali odgvornosti nema“, kaže Alija Đulović.
Na vrata Konjuha nije pokucao ni načelnik Živnica Asim Aljić, niti ga se tiče što je s njegovim sugrađanima. Zaboravlja da je baš Konjuh izgradio ovaj grad u Sjeveroistočnoj Bosni, da u Konjuhu još uvijek radi oko 300 ljudi, te da je Konjuhovih 600 radnika u najtežim vremenima branilo BiH.
„Načelnik Asim Aljić nije nijednom otkako je imenovan došao u Konjuh i pitao za ove ljude, da im dadne bilo kakvu podršku, lijepu riječ i ponudi kakvu takvu pomoć“, kaže nam Mevludin Trakić, predsjednik Sindikata radnika Konjuha.
Gladni i umorni, bez prava i dostojanstva Konjuh i njegovi radnici samo su odraz onoga što na desetne tisuća ljudi i stotine tvornica u BiH proživljava. Svi nekadašnji industrijski giganti preživjeli su i ratove i sva moguća politička previranja u povijesti ovih prostora proteklih stotinu godina. Propali su u današnjoj i ovakvoj BiH.