Iako se već mjesecima govori da bi Tvornicu deterdženata Dita iz Tuzle trebala preuzeti Beohemija iz Beograda, to se još nije dogodilo. Dita tako odlazi u propast i neslavnu povijest - jer je njezinih 138 radnika već 72 dana na ulici, na minusima promrzli čekaju zarađene plate. Za vlast, radnici su problem kojeg ne znaju kako da riješe. A radnici, znajući kako se krčmi imovina, čuvaju preostale mašine nadajući se bilo kakvom rješenju.
Na temperaturama preko -10 stupnjeva, po snijegu i kiši radnici nekada vodećeg giganta - Tvornice deterdženata Dita dvadeset i četiri sata dnevno borave pod vedrim nebom prosvjedujući. Pet godina bez radnog staža, godinu i pol bez plaća i dvije godine bez liječenja – to im je donijela privatizacija njihove tvornice.
Radnica Izeta Pekarić kaže za RSE:
„Mrznemo se. Zima je. Malo se ugrijemo oko vatre. Čuvamo svoje, ali ne možemo od kriminalaca ni sačuvati. Od početka fabrike sam ovdje, a sad na ulici. Izađem gore na pijacu, malo nešto da prodam, da se snađem – pošto smo i ja i muž ovdje zaposleni. Nemamo nikakva primanja. Inspekcija ganja, tjera nas – isto kao da smo mi kriminalci. A kriminalce čuvaju. A nas babe tjeraju, ne daju nam zaraditi. Ja ništa ne tražim od njega njegovo. Nek on radi ovdje, neka proizvodi zlato, što se mene tiče. Meni daj moje. Daj mi uslove da barem mogu se na biro prijaviti, da imam liječenje. Pedeset godina je meni. I mahom su tako svi.“
Ovi radnici preslika su bosanskohercegovačke zbilje - u kojoj ljudi svakodnevno ostaju bez posla, nezbrinuti i gurnuti na rub egzistencije. Marina Lugonjić zadužena je za loženje vatre pred šatorom kako bi se radnici koliko-toliko zagrijali:
„Isto smo kao izluđeni. Ovakvi nisu ni iz Kreke. I on i imaju cilj, a u nas nema, evo vidite. U cijeloj državi radnici šta su doživjeli, ovo nije doživjelo čovječanstvo. Ako ima ovdje ijedan normalan čovjek. Mi smo poniženi za ovo čovječanstvo. Ovo nije doživio niko. Ne možemo nekom objasniti kako je. Ja sa svojih 26 godina staža, ako sam evo ovo doživjela i kriva za ovo, onda nemam kome šta da kažem. Kome ću reći? Srednju redovno školu završila – da sam specijalnu možda bi bolje prošla. Ovo su ljudi van pameti, bolan. Ako cuko ima azil i brineš se za cuku i za veterinara, a ne brineš se za ljude. Kakva nam je država? Šta imamo pričati mi tu?“
Radnici su se sada rasporedili u dvije skupine, pa muškarci pred tvornicom borave noću, a žene tvornicu čuvaju preko dana. Mnogi od njih su već bolesni, a novca nemaju ni za lijekove.
„Mi preživljavamo od nekih svojih bližnjih - ko ima roditelje, ko ima braću, sestre, djecu svoju. Ja trenutno živim od djece svoje. Žalosno je što sam doživio da ja živim od svoje djece, sa svojih 37 godina staža da ja čekam da meni moja curica i moj sin daju sto, dvjesta maraka da bih ja mogao preživjeti. Ali neka i to, ima još gorih situacija gdje nema nikoga, pa ovdje plaču ljudi, padaju u nesvjest. Ja ne znam kome smo krivi i zašto smo krivi. Jesmo li mi krivi samo što smo živi - jer da mi nismo živi, ovo ne bi ni trajalo“, kaže Mato Čanić.
Dobiti posao sa 50 godina danas gotovo ne može nitko. Dobro to znaju ovi radnici, nekoć ponosni što rade u najvećoj tvornici deterdženata. Dževad Mehmedović:
„Od subote sam ja ovdje, u subotu sam noćio ovdje, pogledajte kakav sam.“
RSE: Kako izgleda jedna takva noć?
Mehmedović: Strahota. Ovo je rov. Vratili su me ljudi u rov. Ovo je 1992. Kad se riješi pitanje nas radnika Dite, da li smo na birou ili ćemo dalje nastaviti raditi, tad uprava može doći ovdje. A pošto je uprava nas ostavila ovdje na cjedilu, neće gore mešetariti da uzimaju tu papirologiju zato što je krim policija pokrenula istragu poslovanja Dite u periodu od zadnjih sedam godina otkako su oni ušli.“
Ni topao čaj, ni pitanje kako su nije nikada stiglo od aktualne vlasti koja je toliko pred izbore obećavala pomoć. Radnici su znali da će ih političari, kao i do sada, iznevjeriti, ali okrenuta leđa Kate Iveljić, predsjednice Sindikata kemije i nemetala Federacije, nisu očekivali.
„Naš sindikat granski nemetala i hemije nije se ni obazreo. Naša bivša radna kolegica Kata Iveljić, koja je s nama do jučer radila i koju smo mi izabrali, nije se ni obazrela, nju uopšte ne interesuje. Ona čak kaže da su ovi kriminalci koji su opljačkali Ditu radili po zakonu, a mi smo protiv zakona ovdje. To je strašno“, kaže radnica Slavojka Markanović.
Sedamdeset dva dana radnici Dite prosvjeduju pred tvornicom. Njihov direktor Adnan Đidić nikada ih nije posjetio. Danas prvi put je došao u tvornicu i samo hladno pored njih prošao. Nije im rekao ni dobar dan, a niti odgovorio na pitanje koliko će još čekati na plaće i staž. Poniženjima nikad kraja, kaže radnica Emina Busuladžić:
„Ovo je jedan scenarij. Znači hoće haos. Vlada i ovi gore hoće haos u ovoj državi da naprave. I prave ga i napravili su ga. Znači hoće sad jednu Grčku, hoće Kaioro, hoće Španiju, hoće Portugaliju – eto to hoće ovom politikom. Doći će im vrlo brzo, sigurno.“
Zbog nezakonitih privatizacija nikada nitko neće odgovarati, jer u ovoj zemlji privatizacija nikada nije dobila uređene pravne kriterije. To bh. privatizacije čini jedinstvenima u svijetu, pa zbog toga ni sudstvo nije u stanju bilo što napraviti. BiH nikada nije usvojila zakon o državnom kapitalu, pa tako nema ni osnove da se taj kapital zaštiti. Zbog ovoga je i slavna Dita otišla u bescijenje. Iako se naizgled čini da su radnici najveći gubitnici, sasvim je jasno da je država, zapravo, ta koja je najviše izgubila.
Na temperaturama preko -10 stupnjeva, po snijegu i kiši radnici nekada vodećeg giganta - Tvornice deterdženata Dita dvadeset i četiri sata dnevno borave pod vedrim nebom prosvjedujući. Pet godina bez radnog staža, godinu i pol bez plaća i dvije godine bez liječenja – to im je donijela privatizacija njihove tvornice.
Radnica Izeta Pekarić kaže za RSE:
„Mrznemo se. Zima je. Malo se ugrijemo oko vatre. Čuvamo svoje, ali ne možemo od kriminalaca ni sačuvati. Od početka fabrike sam ovdje, a sad na ulici. Izađem gore na pijacu, malo nešto da prodam, da se snađem – pošto smo i ja i muž ovdje zaposleni. Nemamo nikakva primanja. Inspekcija ganja, tjera nas – isto kao da smo mi kriminalci. A kriminalce čuvaju. A nas babe tjeraju, ne daju nam zaraditi. Ja ništa ne tražim od njega njegovo. Nek on radi ovdje, neka proizvodi zlato, što se mene tiče. Meni daj moje. Daj mi uslove da barem mogu se na biro prijaviti, da imam liječenje. Pedeset godina je meni. I mahom su tako svi.“
Ovi radnici preslika su bosanskohercegovačke zbilje - u kojoj ljudi svakodnevno ostaju bez posla, nezbrinuti i gurnuti na rub egzistencije. Marina Lugonjić zadužena je za loženje vatre pred šatorom kako bi se radnici koliko-toliko zagrijali:
„Isto smo kao izluđeni. Ovakvi nisu ni iz Kreke. I on i imaju cilj, a u nas nema, evo vidite. U cijeloj državi radnici šta su doživjeli, ovo nije doživjelo čovječanstvo. Ako ima ovdje ijedan normalan čovjek. Mi smo poniženi za ovo čovječanstvo. Ovo nije doživio niko. Ne možemo nekom objasniti kako je. Ja sa svojih 26 godina staža, ako sam evo ovo doživjela i kriva za ovo, onda nemam kome šta da kažem. Kome ću reći? Srednju redovno školu završila – da sam specijalnu možda bi bolje prošla. Ovo su ljudi van pameti, bolan. Ako cuko ima azil i brineš se za cuku i za veterinara, a ne brineš se za ljude. Kakva nam je država? Šta imamo pričati mi tu?“
Radnici su se sada rasporedili u dvije skupine, pa muškarci pred tvornicom borave noću, a žene tvornicu čuvaju preko dana. Mnogi od njih su već bolesni, a novca nemaju ni za lijekove.
„Mi preživljavamo od nekih svojih bližnjih - ko ima roditelje, ko ima braću, sestre, djecu svoju. Ja trenutno živim od djece svoje. Žalosno je što sam doživio da ja živim od svoje djece, sa svojih 37 godina staža da ja čekam da meni moja curica i moj sin daju sto, dvjesta maraka da bih ja mogao preživjeti. Ali neka i to, ima još gorih situacija gdje nema nikoga, pa ovdje plaču ljudi, padaju u nesvjest. Ja ne znam kome smo krivi i zašto smo krivi. Jesmo li mi krivi samo što smo živi - jer da mi nismo živi, ovo ne bi ni trajalo“, kaže Mato Čanić.
Dobiti posao sa 50 godina danas gotovo ne može nitko. Dobro to znaju ovi radnici, nekoć ponosni što rade u najvećoj tvornici deterdženata. Dževad Mehmedović:
„Od subote sam ja ovdje, u subotu sam noćio ovdje, pogledajte kakav sam.“
RSE: Kako izgleda jedna takva noć?
Mehmedović: Strahota. Ovo je rov. Vratili su me ljudi u rov. Ovo je 1992. Kad se riješi pitanje nas radnika Dite, da li smo na birou ili ćemo dalje nastaviti raditi, tad uprava može doći ovdje. A pošto je uprava nas ostavila ovdje na cjedilu, neće gore mešetariti da uzimaju tu papirologiju zato što je krim policija pokrenula istragu poslovanja Dite u periodu od zadnjih sedam godina otkako su oni ušli.“
Ni topao čaj, ni pitanje kako su nije nikada stiglo od aktualne vlasti koja je toliko pred izbore obećavala pomoć. Radnici su znali da će ih političari, kao i do sada, iznevjeriti, ali okrenuta leđa Kate Iveljić, predsjednice Sindikata kemije i nemetala Federacije, nisu očekivali.
„Naš sindikat granski nemetala i hemije nije se ni obazreo. Naša bivša radna kolegica Kata Iveljić, koja je s nama do jučer radila i koju smo mi izabrali, nije se ni obazrela, nju uopšte ne interesuje. Ona čak kaže da su ovi kriminalci koji su opljačkali Ditu radili po zakonu, a mi smo protiv zakona ovdje. To je strašno“, kaže radnica Slavojka Markanović.
Sedamdeset dva dana radnici Dite prosvjeduju pred tvornicom. Njihov direktor Adnan Đidić nikada ih nije posjetio. Danas prvi put je došao u tvornicu i samo hladno pored njih prošao. Nije im rekao ni dobar dan, a niti odgovorio na pitanje koliko će još čekati na plaće i staž. Poniženjima nikad kraja, kaže radnica Emina Busuladžić:
„Ovo je jedan scenarij. Znači hoće haos. Vlada i ovi gore hoće haos u ovoj državi da naprave. I prave ga i napravili su ga. Znači hoće sad jednu Grčku, hoće Kaioro, hoće Španiju, hoće Portugaliju – eto to hoće ovom politikom. Doći će im vrlo brzo, sigurno.“
Zbog nezakonitih privatizacija nikada nitko neće odgovarati, jer u ovoj zemlji privatizacija nikada nije dobila uređene pravne kriterije. To bh. privatizacije čini jedinstvenima u svijetu, pa zbog toga ni sudstvo nije u stanju bilo što napraviti. BiH nikada nije usvojila zakon o državnom kapitalu, pa tako nema ni osnove da se taj kapital zaštiti. Zbog ovoga je i slavna Dita otišla u bescijenje. Iako se naizgled čini da su radnici najveći gubitnici, sasvim je jasno da je država, zapravo, ta koja je najviše izgubila.
