Kinoteka Bosne i Hercegovine muku muči sa golim opstankom, ali njeni zaposlenici ne prestaju sa svojim aktivnostima. Posljednjih dana u našim medijima često se čuje kako je u toku jedan veliki projekt u vezi sa digitalizacijom dijela filmske građe. U vezi sa tim razgovaramo sa Devletom Filipović, rukovodiocem filmskog arhiva ove ustanove.
Filipović: To nije samo digitalizacija filmova. To je digitalna restauracija. Digitalizacija podrazumijeva da se materijal snimi u digitalnoj formi, onakav kakav jeste. Digitalna restauracija podrazumijeva restauraciju tog materijala. Ako je materijal oštećen od stajanja ili od upotreba, on se restaurira. Poprave se neki mali, sitni nedostatci koji se digitaliziraju, kako bi se sačuvali za neki duži period, kako bi neke generacije, koje će doći iza nas, imale taj materijal kao istorijske ili umjetničke dokumente.
Filipović: Tako je. Vodi se računa da se previše ne preuredi slika i ton, da ne ispadne da ne pripada kontekstu vremena. Tehnologija napreduje, a samim tim i slika i ton su uznapredovali. Ne može se sve popraviti, nego se prave ispravke onoga što je oštećeno.
Filipović: Naš fond se sastoji od nacionalne zbirke filmova. Odnosi se na bosansko-hercegovačke filmove koji su nastali nakon II svjetskog rata i ti filmovi su mahom istorijski dokumenti razvoja države u tom periodu. Prva faza digitalne restauracije odnosila se na mjesečnike, žurnale koji su se nekada prikazivali prije filmova. U to vrijeme nije bilo televizije i ljudi nisu gledali informativne programe, nego su u kinu imali priliku da vide neka dostignuća države, koja su zabilježena na filmskoj traci. Prva faza digitalizacije odnosi se na 34 mjesečnika i žurnala, koja imaju različite priče o razvoju Bosne i Hercegovine, o izgradnji, opismenjavanju.
Druga faza digitalne restauracije se odnosi na dokumentarne filmove. To je Sarajevska škola dokumentarnog filma. To je već u svijetu poznata škola, koja je i prestižna. Cijenjena je na nivou Evrope i svijeta. U Sarajevskoj školi dokumentarnog filma imamo čitavu zbirku filmova koje smo digitalno restaurirali. To su filmovi koji oslikavaju jedan dio naše tadašnje države na jedan umjetnički način. Treći dio digitalne restauracije odnosi se na igrane filmove i taj dio još nismo započeli, nego je samo u planu da se to radi. To se odnosi na naše igrane filmove koji su nastali nakon II svjetskog rata. To je zbirka od 40 filmova. Pokušat ćemo da radimo po pet filmova svake godine, da ih restauriramo, kako bi imali i tu zbirku kompletnu.
Filipović: Ti filmovi nam stižu od prikazivača jer kada istekne licenca za prikazivanje filma, on se zadržava na tom području gdje je bio prikazivan. I tonska kopija obično stiže u kinoteku. Taj fond nam koristi za edukativne i informativne svrhe.
Status nije riješen na pravi način
Filipović: Imamo i 60.000 plakata. Oni su jedan poseban oblik komunikacije između gledalaca i filma. Plakati informišu i pozivaju gledaoce da dođu, da pogledaju taj film. Poslije rata, nismo imali od 26 naših domaćih i igranih bosansko-hercegovačkih filmova ni po jedan plakat. Uspjeli smo da ih nabavimo na različite načine. Uspjeli smo kompletirati zbirku plakata naših filmova i uspjeli smo, uz pomoć Fondacije za kinematografiju, da ih digitaliziramo. To je jedna velika prednost. Ukoliko želimo neki film sada da prikažemo, imamo mogućnost da odštampamo i plakat. To je velika prednost. Imamo ogromnu zbirku različitih kataloga i biblioteku koja ima domaće naslove, domaće knjige o filmu. Imamo i na drugim mjestima periodiku o filmu, tako da imamo kompletnu zbirku i u digitalnoj i u knjižnoj formi.
Filipović: Mi smo tek u fazama da prikupimo te materijale. Postoji Državna komisija za sukcesiju i pri njoj ima jedan odjel koji se bavi time da se prikupe filmovi, prvo po informaciji gdje se nalaze, a onda se i potražuju filmovi koji pripadaju Bosni i Hercegovini ili se odnose na Bosnu i Hercegovinu, ili su njen proizvodi. Obično su pohranjeni u nekom od arhiva država bivše Jugoslavije.
Filipović: Kinoteku je osnovala Skupština Bosne i Hercegovine 1994. godine. Nakon Dejtonskog sporazuma mi smo, kao jedna od institucija od značaja za Bosnu i Hrcegovinu, kao što je Zemaljski muzej, Umjetnička galerija ili Nacionalna biblioteka, pripali toj grupi institucija koje su zapale u neriješen status. Nas svi po malo podržavaju, ali to je na neki način kao milostinja. Nikako nije riješen status na pravi način da bi se moglo ići dalje sa nekim perspektivama. Nemamo dovoljno novca za izdržavanje. Od novembra smo na zagarantovanom ličnom dohotku koji iznosi 430 maraka. To je jako destimulativno za ljude koji rade, kada znaš da nemaš odakle da ih platiš.
Filipović: Takve ideje su već bile prije godinu-dvije dana. Skoro da smo to riješili, ali uvijek je postojao neki razlog zašto se to nije uradilo. Nadam se da će ova vlast, koja dolazi, uspjeti da to realizuje do kraja. Postoje prijedlozi Zakona koji su razmatrani, postojala je mogućnost da se to riješi, čak možda i prije godinu. Kada već to nije uspjelo, hajde da iskoristimo ono što valja i da od toga napravimo nešto pravo u ovom mandatu.
RSE: Kod nas se u posljednje vrijeme dosta govori o projektu digitalizacije filmske građe. O čemu se radi?
Filipović: To nije samo digitalizacija filmova. To je digitalna restauracija. Digitalizacija podrazumijeva da se materijal snimi u digitalnoj formi, onakav kakav jeste. Digitalna restauracija podrazumijeva restauraciju tog materijala. Ako je materijal oštećen od stajanja ili od upotreba, on se restaurira. Poprave se neki mali, sitni nedostatci koji se digitaliziraju, kako bi se sačuvali za neki duži period, kako bi neke generacije, koje će doći iza nas, imale taj materijal kao istorijske ili umjetničke dokumente.
RSE: Onda imamo bolju sliku i bolji ton.
Filipović: Tako je. Vodi se računa da se previše ne preuredi slika i ton, da ne ispadne da ne pripada kontekstu vremena. Tehnologija napreduje, a samim tim i slika i ton su uznapredovali. Ne može se sve popraviti, nego se prave ispravke onoga što je oštećeno.
RSE: Dokle je stigao taj proces? Šta je to do sada sačuvano za budućnost?
Filipović: Naš fond se sastoji od nacionalne zbirke filmova. Odnosi se na bosansko-hercegovačke filmove koji su nastali nakon II svjetskog rata i ti filmovi su mahom istorijski dokumenti razvoja države u tom periodu. Prva faza digitalne restauracije odnosila se na mjesečnike, žurnale koji su se nekada prikazivali prije filmova. U to vrijeme nije bilo televizije i ljudi nisu gledali informativne programe, nego su u kinu imali priliku da vide neka dostignuća države, koja su zabilježena na filmskoj traci. Prva faza digitalizacije odnosi se na 34 mjesečnika i žurnala, koja imaju različite priče o razvoju Bosne i Hercegovine, o izgradnji, opismenjavanju.
Pokušat ćemo da radimo po pet filmova svake godine, da ih restauriramo, kako bi imali i tu zbirku kompletnu.
RSE: Kod vas su i neka poznata imena svjetskog filma.
Filipović: Ti filmovi nam stižu od prikazivača jer kada istekne licenca za prikazivanje filma, on se zadržava na tom području gdje je bio prikazivan. I tonska kopija obično stiže u kinoteku. Taj fond nam koristi za edukativne i informativne svrhe.
Status nije riješen na pravi način
RSE: Očigledno da spašavanje i čuvanje filmova nije jedina zadaća Kinoteke i o tome treba voditi računa. Ljudi kod nas, čim se kaže kinoteka, pomisle na velike okrugle limenke na policama. Kod vas ima dosta zanimljive građe vezane za film.
Filipović: Imamo i 60.000 plakata. Oni su jedan poseban oblik komunikacije između gledalaca i filma. Plakati informišu i pozivaju gledaoce da dođu, da pogledaju taj film. Poslije rata, nismo imali od 26 naših domaćih i igranih bosansko-hercegovačkih filmova ni po jedan plakat. Uspjeli smo da ih nabavimo na različite načine. Uspjeli smo kompletirati zbirku plakata naših filmova i uspjeli smo, uz pomoć Fondacije za kinematografiju, da ih digitaliziramo. To je jedna velika prednost. Ukoliko želimo neki film sada da prikažemo, imamo mogućnost da odštampamo i plakat. To je velika prednost. Imamo ogromnu zbirku različitih kataloga i biblioteku koja ima domaće naslove, domaće knjige o filmu. Imamo i na drugim mjestima periodiku o filmu, tako da imamo kompletnu zbirku i u digitalnoj i u knjižnoj formi.
RSE: Da li su kod vas smješteni svi filmski materijali koji po prirodi stvari pripadaju Bosni i Hercegovini?
Filipović: Mi smo tek u fazama da prikupimo te materijale. Postoji Državna komisija za sukcesiju i pri njoj ima jedan odjel koji se bavi time da se prikupe filmovi, prvo po informaciji gdje se nalaze, a onda se i potražuju filmovi koji pripadaju Bosni i Hercegovini ili se odnose na Bosnu i Hercegovinu, ili su njen proizvodi. Obično su pohranjeni u nekom od arhiva država bivše Jugoslavije.
RSE: Kako to da ova država ni na jednom svom nivou ne prepoznaje ovoliki značaj kinoteke?
Nas svi po malo podržavaju, ali to je na neki način kao milostinja. Nemamo dovoljno novca za izdržavanje.
Filipović: Kinoteku je osnovala Skupština Bosne i Hercegovine 1994. godine. Nakon Dejtonskog sporazuma mi smo, kao jedna od institucija od značaja za Bosnu i Hrcegovinu, kao što je Zemaljski muzej, Umjetnička galerija ili Nacionalna biblioteka, pripali toj grupi institucija koje su zapale u neriješen status. Nas svi po malo podržavaju, ali to je na neki način kao milostinja. Nikako nije riješen status na pravi način da bi se moglo ići dalje sa nekim perspektivama. Nemamo dovoljno novca za izdržavanje. Od novembra smo na zagarantovanom ličnom dohotku koji iznosi 430 maraka. To je jako destimulativno za ljude koji rade, kada znaš da nemaš odakle da ih platiš.
RSE: Ima li ikakvih naznaka da bi konačno mogli doći bolji dani za ovu djelatnost? Filmski arhiv, ako zanemarimo sve ove vaše aktivnosti, zaslužuje da se smatra dijelom ukopnog državnog arhiva, nacionalnog blaga. Da li bi u tom smislu trebalo pokrenuti neku zajedničku aktivnost sa arhivom radija i televizije da se to zajedno sa državnim arhivom stavi pod jednu kapu?
Filipović: Takve ideje su već bile prije godinu-dvije dana. Skoro da smo to riješili, ali uvijek je postojao neki razlog zašto se to nije uradilo. Nadam se da će ova vlast, koja dolazi, uspjeti da to realizuje do kraja. Postoje prijedlozi Zakona koji su razmatrani, postojala je mogućnost da se to riješi, čak možda i prije godinu. Kada već to nije uspjelo, hajde da iskoristimo ono što valja i da od toga napravimo nešto pravo u ovom mandatu.
