Gost Radija 27 je Husein Oručević, prvi čovjek mostarskog Omladinskog kulturnog centra Abrašević, domaćina upravo završenog Festivala umjetnosti u podijeljenim gradovima.
Oručević: Nemoguće je ne osvrnuti se na centar Abrašević, koji je i kreiran zbog toga što je Mostar podijeljen grad. To je direktno vezano za mjesto na kojem se Abrašević nalazi u Mostaru, podijeljenom gradu, u ulici koja dijeli grad Mostar na dva dijela, na bošnjački i hrvatski. Već punih osam godina Abrašević je na neki način most na suhom, veza, kontakt između mladih ljudi koji su Abrašević otkrili i našli kao mjesto susreta, kao jedan prostor gdje mogu da razgovaraju o onome ko su i što su, da pokušavaju na jedan potpuno drugi način prići sebi, sa puno više poštovanja, nego što to čini politika ili bilo koja druga institucija u Mostaru. Iz tog razloga već dugi niz godina se pripremamo za realiziranje ovakvog jednog festivala. Prošle godine, skoro cijelu godinu, radili smo na teorijskim koncepcijama, što bi trebao jedan Festival o umjetnosti u podijeljenim gradovima da donese sa sobom u Mostar. Vrlo često postavljamo sebi pitanje da li mi govorimo o umjetnosti u podijeljenim gardovima, ili o umjetnosti podijeljenih gradova. Pokušali smo da odgovorimo na pitanje da li postoji žanr - umjetnost podijeljenih gradova, da li svaki podijeljeni grad ima nešto slično, da otkrijemo neke zajedničke stvari koje svaki podijeljeni grad sa sobom nosi, kako umjetnost i kultura utiču na podijeljenost grada. Odgovora i zaključaka nemamo. Bili su to susreti sa ljudima, sa našim prijateljima, koji su došli iz Beiruta, Kosovke Mitrovice, Berlina, gradova koji su gotovo jednako dugo kao Mostar, podijeljeni, ili su već podijeljeni gotovo pola vijeka. Htjeli smo vidjeti kakao umjetnici iz tih gradova, kako zajednice u tim gradovima reagiraju na podijeljenost, kako političku, tako i etničku, ali i religijsku.
Oručević: Počeli smo naš festival u srijedu, gdje smo otvorili izložbu koju je uradila jedna vrlo zanimljiva mlada umjetnica iz Mostara. Pokazali smo kako mladi arhitekti i dizajneri reagiraju na podijeljeni prostor, na podijeljene gradove, na podijeljene zajednice. Četvrtak, petak i subotu uključili smo teorijske dijelove razgovora o tome što je to podijeljeni grad. Imali smo umjetničke i teorijske prezentacije i pitanje što je to grad kroz historiju, što bi to grad danas trebao biti, kako bi trebao odgovoriti na današnje probleme. Imali smo dosta zanimljivih predavanja pod nazivom Šetati, letjeti. Tu su bile i umjetničke strategije u javnom prostoru i bunkerisanje drugoga. To su bila tri dosta zanimljiva teorijska predavanja. Pogledali smo nekoliko filmova koji govore o napuštenim dijelovima Berlina, ali i o tome kako danas izgleda Kosovska Mitrovica i kako ljudi reagiraju na podijeljenost i na nesreću koja se desila tome gradu. Imali smo i nekoliko performansa, a jedan od njih se desio u petak, kada smo imali priliku da pogledamo performans jednog zanimljivog arhitekte koji je došao iz Beiruta, koji svojom arhitekturom i objektima, koje kreira u Beirutu, pokušava da omekša granice između podijeljenih zajednica i pojedinih naselja u Beirutu. Pokušao je kroz svoj performans, koji se desio na crti razgraničenja u Mostaru, na neki način da upozori ljude kako se može na drugačijinačin gledati na podjelu. Iznenadile su me lažne priče iz historije Mostara, a na ono što smo po tom pitanju uradili, sam ponosan. To je karnevalska šetnja koja se desila u subotu i koja se dešavala na različitim lokacijama i različitim objektima u gradu Mostaru. Kustosice i koordinatorice ovog projekta, a ja kao stručni konsultant, najviše smo na tome radili. Radili smo na tome da pokažemo kako se može izmisliti cijela mitologija, kako se mogu izmisliti mitovi i legende, dati određenim objektima potpuno lažnu historiju, kako je moguće te objekte gledati u potpuno drugom svjetlu i osvijetliti ih na potpuno drugačiji način, dati im drugi vokabular i utjecaj koji su imali u gradu. Ovo sve što nam se dešava, i što nam se dešavalo, na neki način je oblik određene mitomanije, koja se dešava na prostorima Balkana. Mi smo, sa svojim kreativnim umjetničkim radom, pokušali se baviti mitomanijom i pokušali smo napraviti svoju naraciju objekata, svoju naraciju podijeljenog grada, svoju naraciju Mostara.
Oručević: Bilo bi to zanimljivo, ali pokazalo se da nije tako, iz mnogo razloga. U razgovoru sa mladim ljudima, koji su kreirali ovaj Festival i dugo na tome radili, koji je prethodio organizaciji ovog Festivala prošle godine, osvrnuli smo se na mnoštvo festivala koji postoje u Mostaru. Mostarsko proljeće već dugi niz godina, uz ogromne budžete, kako federalnog budžeta, tako i grada, ali i uz pomoć hrvatske države, opstaje i ima dovoljno novca da kreira određene projekte. Niti jedan, ili vrlo malo festivala, su nosili sa sobom osobne, vlastite produkcije. Ti festivali vrlo često ništa ne donose, osim reprodukcije određenih umjetnosti, koje su se pojavila u Zagrebu, Podgorici, Sarajevu, ali Mostar ne proizvode nikakvu kulturu i nikakvu umjetnost. To je retrospektiva onoga što se dešava malo šire u regionu. Pokušavaju se, uz plaćanje ogromnog novca, dovesti određene stvari, određeni kulturni događaji, kroz Mostarsko proljeće, odnosno kroz Maticu Hrvatske. To je ipak zbog eha i zatvorenosti, zbog nereagiranja na ono što se dešava u Mostaru. Mostar je siromašan, bijedan, podijeljen. Sve te umjetnosti koje dolaze, da li sa Mostarskim proljećem, ili nekim drugim festivalima, nisu usmjerene prema Mostaru. Ne rješavaju pitanje Mostara, ne reagiraju na ono što je Mostar. Umjetnost i kultura bi svakako morali da reagiraju na ono što je vidljivo. Umjetnici su osjetljivi ljudi. Nama su potrebni ljudi koji će prepoznati i koji će kroz svoju umjetnost govoriti o onome što je Mostar danas. Iz tog razloga, naš Festival se u potpunosti razlikuje od onih koje imamo u Mostaru danas i koje smo imali u proteklom desetljeću.
Oručević: Kako imamo ovu i onu stranu, tako imamo ove i one kulturne i umjetničke institucije. One su, iako možda ne nose određene nacionalne prefikse, vrlo jasno u javnosti prepoznate kao hrvatske, bošnjačke ili eventualno srpske.
Oručević: Uglavnom je to tako. To se već dešava dugi niz godina i čini mi se da su ljudi već sada navikli na tu podijeljenost. Ljudi su danas već navikli da određene stvari, vide to kao bošnjačke ili kao hrvatske. Većina ljudi se možda neće složiti sa mnom i ovakvim mojim pristupom, ali on je takav. Radimo u Abraševiću i sa drugim mladim ljudima, a pogotovo sa umjetnicima iz drugih gradova, dovodeći i ljude iz drugih podijeljenih gradova. Pričamo malo drugačije o umjetnosti. Pokušavamo razumjeti kako su umjetnost i umjetnici reagirali u nekim drugim prostorima, u sličnim situacijama u kojoj se Mostar danas nalazi, ponovno se vraćajući na festivale koji su samo za neke, koji su za određene narode, a ne za građane grada Mostara. Ti festivali se ne bave ozbiljnim pitanjima, niti političkim, niti sociološkim, niti psihološkim, niti svim ovim raspadima koji su nam se dešavali u protekla dva desetljeća, ratovima. Oni se zatvaraju i ne žele o tome da govore. Ti svi problemi koji su se dešavali u proteklih 20 godina, ako ne budemo o njima govorili, ako i dalje o njima budemo šutjeli, oni će se, kao bumerang, vratiti onda kada to najmanje budemo očekivali, kada možda u jednom trenutku i uspijemo ponovno izgraditi i materijalno obnoviti ovaj grad. Kada dođu druge generacije, možda će se ponovo začuditi ovim stvarima koje mi nismo rješavali. Naša je odgovornost da se u ovome trenutku pozabavimo sobom. Ako se mi danas ne pozabavimo sobom, pozabavit će se oni mladi ljudi kojima neće biti jasno zašto se desio rat, zašto su se desila razaranja, zašto je grad Mostar srušen i zašto je podijeljen. Na nama je obaveza i odgovornost da se bavimo tim pitanjima i da ta pitanja rješavamo. Kulturnjaci, umjetnici u gradu Mostaru, do danas nisu na to spremni.
RSE: Šta je to temeljna ideja Festivala koji svjedoči o umjetnosti u podijeljenim gradovima?
Oručević: Nemoguće je ne osvrnuti se na centar Abrašević, koji je i kreiran zbog toga što je Mostar podijeljen grad. To je direktno vezano za mjesto na kojem se Abrašević nalazi u Mostaru, podijeljenom gradu, u ulici koja dijeli grad Mostar na dva dijela, na bošnjački i hrvatski. Već punih osam godina Abrašević je na neki način most na suhom, veza, kontakt između mladih ljudi koji su Abrašević otkrili i našli kao mjesto susreta, kao jedan prostor gdje mogu da razgovaraju o onome ko su i što su, da pokušavaju na jedan potpuno drugi način prići sebi, sa puno više poštovanja, nego što to čini politika ili bilo koja druga institucija u Mostaru. Iz tog razloga već dugi niz godina se pripremamo za realiziranje ovakvog jednog festivala. Prošle godine, skoro cijelu godinu, radili smo na teorijskim koncepcijama, što bi trebao jedan Festival o umjetnosti u podijeljenim gradovima da donese sa sobom u Mostar. Vrlo često postavljamo sebi pitanje da li mi govorimo o umjetnosti u podijeljenim gardovima, ili o umjetnosti podijeljenih gradova. Pokušali smo da odgovorimo na pitanje da li postoji žanr - umjetnost podijeljenih gradova, da li svaki podijeljeni grad ima nešto slično, da otkrijemo neke zajedničke stvari koje svaki podijeljeni grad sa sobom nosi, kako umjetnost i kultura utiču na podijeljenost grada. Odgovora i zaključaka nemamo. Bili su to susreti sa ljudima, sa našim prijateljima, koji su došli iz Beiruta, Kosovke Mitrovice, Berlina, gradova koji su gotovo jednako dugo kao Mostar, podijeljeni, ili su već podijeljeni gotovo pola vijeka. Htjeli smo vidjeti kakao umjetnici iz tih gradova, kako zajednice u tim gradovima reagiraju na podijeljenost, kako političku, tako i etničku, ali i religijsku.
RSE: Šta ste to u ova prethodna četiri dana radili i šta je publika mogla vidjeti i čuti?
Oručević: Počeli smo naš festival u srijedu, gdje smo otvorili izložbu koju je uradila jedna vrlo zanimljiva mlada umjetnica iz Mostara. Pokazali smo kako mladi arhitekti i dizajneri reagiraju na podijeljeni prostor, na podijeljene gradove, na podijeljene zajednice. Četvrtak, petak i subotu uključili smo teorijske dijelove razgovora o tome što je to podijeljeni grad. Imali smo umjetničke i teorijske prezentacije i pitanje što je to grad kroz historiju, što bi to grad danas trebao biti, kako bi trebao odgovoriti na današnje probleme. Imali smo dosta zanimljivih predavanja pod nazivom Šetati, letjeti. Tu su bile i umjetničke strategije u javnom prostoru i bunkerisanje drugoga. To su bila tri dosta zanimljiva teorijska predavanja. Pogledali smo nekoliko filmova koji govore o napuštenim dijelovima Berlina, ali i o tome kako danas izgleda Kosovska Mitrovica i kako ljudi reagiraju na podijeljenost i na nesreću koja se desila tome gradu. Imali smo i nekoliko performansa, a jedan od njih se desio u petak, kada smo imali priliku da pogledamo performans jednog zanimljivog arhitekte koji je došao iz Beiruta, koji svojom arhitekturom i objektima, koje kreira u Beirutu, pokušava da omekša granice između podijeljenih zajednica i pojedinih naselja u Beirutu. Pokušao je kroz svoj performans, koji se desio na crti razgraničenja u Mostaru, na neki način da upozori ljude kako se može na drugačiji
Ovo sve što nam se dešava, i što nam se dešavalo, na neki način je oblik određene mitomanije, koja se dešava na prostorima Balkana.
RSE: Dok je trajao tvoj Festival, počelo je Mostarko proljeće. Mislio sam da vi počinjete ovaj veliki mostarski hepening.
Oručević: Bilo bi to zanimljivo, ali pokazalo se da nije tako, iz mnogo razloga. U razgovoru sa mladim ljudima, koji su kreirali ovaj Festival i dugo na tome radili, koji je prethodio organizaciji ovog Festivala prošle godine, osvrnuli smo se na mnoštvo festivala koji postoje u Mostaru. Mostarsko proljeće već dugi niz godina, uz ogromne budžete, kako federalnog budžeta, tako i grada, ali i uz pomoć hrvatske države, opstaje i ima dovoljno novca da kreira određene projekte. Niti jedan, ili vrlo malo festivala, su nosili sa sobom osobne, vlastite produkcije. Ti festivali vrlo često ništa ne donose, osim reprodukcije određenih umjetnosti, koje su se pojavila u Zagrebu, Podgorici, Sarajevu, ali Mostar ne proizvode nikakvu kulturu i nikakvu umjetnost. To je retrospektiva onoga što se dešava malo šire u regionu. Pokušavaju se, uz plaćanje ogromnog novca, dovesti određene stvari, određeni kulturni događaji, kroz Mostarsko proljeće, odnosno kroz Maticu Hrvatske. To je ipak zbog eha i zatvorenosti, zbog nereagiranja na ono što se dešava u Mostaru. Mostar je siromašan, bijedan, podijeljen. Sve te umjetnosti koje dolaze, da li sa Mostarskim proljećem, ili nekim drugim festivalima, nisu usmjerene prema Mostaru. Ne rješavaju pitanje Mostara, ne reagiraju na ono što je Mostar. Umjetnost i kultura bi svakako morali da reagiraju na ono što je vidljivo. Umjetnici su osjetljivi ljudi. Nama su potrebni ljudi koji će prepoznati i koji će kroz svoju umjetnost govoriti o onome što je Mostar danas. Iz tog razloga, naš Festival se u potpunosti razlikuje od onih koje imamo u Mostaru danas i koje smo imali u proteklom desetljeću.
RSE: Da li, i u kojoj mjeri, vi kulturni radnici pokušavate premostiti Neretvu? Kako uopšte doživljavate činjenicu da u rodnom gradu imate ovu i onu stranu?
Oručević: Kako imamo ovu i onu stranu, tako imamo ove i one kulturne i umjetničke institucije. One su, iako možda ne nose određene nacionalne prefikse, vrlo jasno u javnosti prepoznate kao hrvatske, bošnjačke ili eventualno srpske.
RSE: Onda se dešava da vi sa istočne strane pripremate festivale za ljude sa istočne strane, a da Matica Hrvatska priprema Mostarsko proljeće za zapadni dio Mostara.
Oručević: Uglavnom je to tako. To se već dešava dugi niz godina i čini mi se da su ljudi već sada navikli na tu podijeljenost. Ljudi su danas već navikli da određene stvari, vide to kao bošnjačke ili kao hrvatske. Većina ljudi se možda neće složiti sa mnom i ovakvim mojim pristupom, ali on je takav. Radimo u Abraševiću i sa drugim mladim ljudima, a pogotovo sa umjetnicima iz drugih gradova, dovodeći i ljude iz drugih podijeljenih gradova. Pričamo malo drugačije o umjetnosti. Pokušavamo razumjeti kako su umjetnost i umjetnici reagirali u nekim drugim prostorima, u sličnim situacijama u kojoj se Mostar danas nalazi, ponovno se vraćajući na festivale koji su samo za neke, koji su za određene narode, a ne za građane grada Mostara. Ti festivali se ne bave ozbiljnim pitanjima, niti političkim, niti sociološkim, niti psihološkim, niti svim ovim raspadima koji su nam se dešavali u protekla dva desetljeća, ratovima. Oni se zatvaraju i ne žele o tome da govore. Ti svi problemi koji su se dešavali u proteklih 20 godina, ako ne budemo o njima govorili, ako i dalje o njima budemo šutjeli, oni će se, kao bumerang, vratiti onda kada to najmanje budemo očekivali, kada možda u jednom trenutku i uspijemo ponovno izgraditi i materijalno obnoviti ovaj grad. Kada dođu druge generacije, možda će se ponovo začuditi ovim stvarima koje mi nismo rješavali. Naša je odgovornost da se u ovome trenutku pozabavimo sobom. Ako se mi danas ne pozabavimo sobom, pozabavit će se oni mladi ljudi kojima neće biti jasno zašto se desio rat, zašto su se desila razaranja, zašto je grad Mostar srušen i zašto je podijeljen. Na nama je obaveza i odgovornost da se bavimo tim pitanjima i da ta pitanja rješavamo. Kulturnjaci, umjetnici u gradu Mostaru, do danas nisu na to spremni.
